U dogovoreno vrijeme, sat vremena uoči ručka za siromašne koje hrane u Pučkoj kuhinji u Domu Majke Terezije u Zagrebu, u Jukićevoj ulici, dočekala nas je sestra Tomislava Jukčić, poglavarica samostana. Kaže da za tu službu nema niti jedno drugo ime. “Samo je jedna majka, to je Majka Terezija, a mi sve ostale smo samo – sestre.” Razgovarali smo u kapeli, skromnoj, a tako živoj – zbog Isusa, ali i zanimljive poruke koja se nalazi uz raspelo – Žedan sam!

Svaka kapelica u samostanu Misionarki ljubavi, u bilo kojem dijelu svijeta, izgleda više-manje isto. U sredini je raspelo ispod kojega piše ‘Žedan sam’. S jedne strane je svetohranište, s druge strane Gospin kip, a tu su i križni put te slika i relikvije svete Majke Terezije.

Relikvija krvi sv. Majke Terezije / Foto: HKR

Na ulazu kapelicu obično je slika Bezgrešnog Srca Marijina, kojemu je posvećena svaka naša kapelica. Od relikvija Majke Terezije imamo relikvije prvoga stupnja, odnosno nekoliko kapljica njene krvi, ali i molitvenik iz kojega je Majka molila.

Zašto je važno da svaka kapela ispod križa ima baš natpis Žedan sam?

Otkad je Družba osnovana, Majka nam je govorila da Isus nije samo žedan vode, nego ponajprije ljudskih duša. Majka bi nas učila i da samo s dvije rečenice iz evanđelja možemo postati sveti. Jedna je rečenica “Žedan sam!”.

Isusov citat na zidu kapele / Foto: HKR

Dati Isusu da pije znači utažiti Njegovu žeđ služeći najsiromašnijima među siromasima. Druga rečenica je “Ono što si učinio najmanjima od moje braće, meni si učinio.” To su dvije rečenice iz evanđelja koje su dovoljna, ako ih u životu stavimo u praksu, da možemo postati sveti.

Na ovom putu svetosti u samom središtu Zagreba služite najsiromašnijima od siromašnih. Tko su ljudi kojima vi danas služite i na koji način?

U Zagrebu imamo pučku kuhinju i prenoćište, ali i mogućnost za dulji boravak siromaha. Mi uvijek služimo najsiromašnijima među siromasima, onima koje nitko neće. U Zagrebu su to i stariji i mlađi ljudi koji su ugroženi, oni s malim mirovinama ili mlađi ljudi koji nemaju ništa. Ima ih dosta s ulice, ili onih koji žive po starim kućama, bez struje i vode. Ima nekih koji čak imaju svoje stanove, ali u jako teškim uvjetima. To su sve ugroženi ljudi našega grada, mlađi i stariji, muškarci i žene.

Poglavarica sestra Tomislava i najstarija sestra u samostanu s. Dobrila koja izgledom podsjeća na Majku Tereziju / Foto: HKR

Kad bismo dijelili samo hranu, to ne bi bilo dovoljno. Ljudi obično dođu u pučku kuhinju u 15 sati, kada mi s njima molimo i čitamo riječ Božju. Potom im dajemo ručak koji im poslužujemo zajedno s našim volonterima. Služenje njima osobno sam uvijek, svih 40 godina koliko sam redovnica, doživljavala kao veliku čast jer mi sestre smo uvjerene da nam Isus dolazi po služenju siromasima. Zato je to veliki privilegij i velika čast. U isto vreme kad smo s njima svojim malim djelima ljubavi koja možemo učiniti za njih pokušavamo biti za njih svjetla koja ih vode Gospodinu. Dati im jesti ili piti je samo na neki način sredstvo toga da ih dovedemo bliže Bogu, to je naša želja i naša molitva za njih.

Kako nabavljate hranu i osiguravate hranu? Naime, vi nemate svakog mjeseca jednaka primanja.

To nam je najdirljivije. Po Božjoj providnosti dobivamo donacije dobrih ljudi. Često su ljudi uvjereni da primamo donacije iz biskupije ili od države. Mi to nemamo i ne želimo. Naša je sigurnost u Gospodinu i mi živimo od donacija dobrih ljudi. Bog se brine za nas. Ljudi nam donose hranu, pa i kuhanu, donose nam proizvode da sami možemo kuhati. Sve što nam treba, Gospodin nam pošalje, tako da nema problema. Nikad nemamo pojma koliko ljudi dolazi na ručak u pučku kuhinju, više od 200 ljudi kao u vrijeme korone ili, kao ovih dana, između 120 do 180 ljudi.

Kako vam se javljaju volonteri i što rade?

Moram reći da nam se, nakon korone, volonteri pomalo vraćaju i jako vole doći kod nas. A i nama je lijepo s njima. Oni rade isto što i mi. Prijepodne kuhaju s nama ručak, nasjeckaju povrće, pripreme dvoranu za poslijepodne, a onda zajedno dijelimo ručak našim siromasima. Potom operu suđe, čiste dvoranu, očistimo wc i sve što trebaju naši korisnici. Volonteri su većinom mlađi ljudi, ali ima i starijih, koji su jako velikodušni i rado rade s nama te sudjeluju u svim našim poslovima.

Ručak se u pučkoj kuhinji dijeli svakoga dana u 15 sati. A kako se priprema? Od sastojaka koji se do toga jutra prikupe. Kolika količina hrane će biti potrebna?

Koliko će korisnika doći na ručak? I koliko će volontera imati na raspolaganju? To sestre ne znaju unaprijed. Ali tvrde da se za to pobrine Providnost.

I nemaju sigurnost za idući dan, a kamoli tjedan… No, zato Providnost šalje ljude i za sve se brine. Zavirili smo u njihovu kuhinju, u velike lonce i posude za pečenje. Nema tog recepta kojega može sastaviti ljubav. Sestre kažu da pripremaju obroke od namirnica koje imaju, što nerijetko znači sastaviti nešto novo, kombinacije za koje niste mogli niti zamisliti da bi išle zajedno.

Prolazeći tako po kuhinji, vidjeli smo vreće kruha koje su primile na dan našega susreta. Opet je Bog poslao dobre ljude koji su znali koliko će toga dana trebati. A sutra? Sutra će se pobrinuti za sebe, reći će Isus. S. Tomislava također otkriva da su im braća franjevci konventualci sa Svetog Duha i njihova Pučka kuhinja uistinu dar Božje ljubavi, jer im i oni pošalju hrane za njihove siromahe… Lijepo je imati braću, kaže.

Poziv u osobnom susretu s Majkom Terezom

S. Tomislava svjedoči je da je 1978., prilikom gostovanja Majke Tereze u njenoj župi sv. Ane u zagrebačkom Rudešu, osjetila poziv za redovnički život. Nije znala kako bi se to ostvarilo, s obzirom da nije znala ni engleski jezik, ali nešto ju je vuklo. Odazvala se i ušla u novicijat. S. Tomislava je nakon boravka u Indiji i življenja s Majkom Terezom u poslušnosti prihvaćala sve službe, a sada je određena za službu u Zagrebu, zajedno s tri Hrvatice, dvije Poljakinje i dvije Indijke. Misionarke ljubavi su 1979. otvorile kuću u sjeni zagrebačke katedrale. Sada su smještene u Jukićevoj ulici, zgradi koja je vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije, ali koja im je dana na korištenje, uz punu suradnju Nadbiskupije.

S. Tomislava uz relikvije Majke Terezije / Foto: HKR

Oči korisnika govore tako puno

Bili smo s Misionarkama i njihovim siromasima uoči početka ručka. Poštujući njihovo dostojanstvo, siromahe nismo tražili izjavu. Njihova lica i oči već dovoljno govore. Poštedjeli smo ih medijskih očiju, ali ćemo vam spomenuti njihove oči. Svih dobi, neki tužni i zagledani u jednu točku, neki pognute glave, drugi u razgovoru, treći hrabri i zahvalni za život takav kakav je… Čuli smo i njihove razgovore. Nema ovdje govora o politici, krizi, korupciji, razočaranjima. Njih raduje susret koji su doživjeli na ulici, dar koji su primili i ovaj ručak koji su primili kod Misionarki ljubavi. I bez obzira na vjeru i nacionalnost, svi su pobožno sudjelovali u molitvi krunice Božjega milosrđa, čak su se i uključivali po deseticama.

Kako pučka kuhinja i volontiranje za najsiromašnije među siromašnima izgleda očima volontera? Za HKR o tome govori Silvana Iveljić iz Zagreba koja gotovo godinu dana volontira kod Misionarki ljubavi: “Davno sam čula za njih. Ali dragi Bog je valjda htio da dođem tek prošle godine. Bio mi je rođendan i htjela sam sama sebi nešto darovati, ali ne nešto materijalno ili neko putovanje. Uzela sam mobitel i prvo čega sam se sjetila bile su Misionarke ljubavi. Poglavarica mi je rekla da dođem u petak, 11. rujna.

Volonterka Silvana / Foto: HKR

Kad sam vidjela tu njihovu ljubav i požrtvovnost za siromašne, nisam mogla drugačije nego ostati. Recimo, kad netko pozvoni navečer, kasno ujutro ili rano popodne i pita ima li još nešto za jelo, uvijek se nađe nešto. A taj osmijeh i stvarno služenje u radosti, to je ono što je mene ‘kupilo’ zauvijek.”

Volonteri su važni i korisnicima i sestrama

A što rade volonteri? “Pripremamo sve za korisnike, režemo kruh, pripremamo ovu prostoriju kamo korisnici dođu, zajedno se pomolimo, potom ih poslužimo. Kad oni odu, mi sve to lijepo sklonimo, operemo, dezinficiramo i onda uredimo i ostale prostorije. Subotom često dođem ujutro praviti kolače. Korisnike to uvijek raduje i uvijek pitaju za te kolače, iako su to obični biskviti, ali rađeni s ljubavlju”, zaključuje volonterka Silvana.

Blagovaonica za siromahe / Foto: HKR

Čini male stvari s velikom ljubavlju.

Osmijeh je ono što će vam još dugo ostati pred očima nakon susreta s Misionarkama ljubavi! Rekli bismo – nemaju nikakvu zemaljsku sigurnost niti ugodu, a nesebičnom ljubavlju služe najodbačenijima… To se služenje zove ljubav, odaziv na onaj Isusov vapaj s križa – Žedan sam! Da, sestre nemaju u svojim rukama nikakve zemaljske sigurnosti za sutra, ali imaju Onoga koji je isti – jučer, danas i uvijeke! Njemu služe u najsiromašnijima! I samo im On na lica može staviti osmijeh spontani, iskreni… i samo takvi se osmijesi pamte! A bližnjima je najčešće, uz obrok, i to dovoljno. Po sestrama – sam Bog im se nasmiješio.

Detalj sa zida blagovaonice za siromahe – fotografije Zvonimira Atletića / Foto: HKR

Želite li kao dobročinitelji ili volonteri pokucati na njihova vrata, ili vam pak zatreba njihova pomoć, Misionarke ljubavi potražite u Jukićevoj 24 u Zagrebu.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje: