S početkom pandemije koronavirusa vjernici diljem svijeta iskusili su nemogućnost sudjelovanja na svetoj misi i odlaska u crkvu. Iako su se u međuvremenu mnoge crkve ponovno otvorile, u nekim mjestima još uvijek postoje stroga ograničenja, a i sami vjernici izbjegavaju javna okupljanja.

Ovakva situacija nije pogodila samo današnje čovječanstvo, nego su se slične događale i tijekom čitave ljudske povijesti. Katolički vojnici nisu uvijek imali luksuz sudjelovati na misi nedjeljom i blagdanima. Iako je uvijek bilo kapelana koji prate trupe, ponekada je bilo previše opasnih trenutaka ili uvjeta koji su onemogućavali liturgijska slavlja.

Ipak, prije razvoja modernih tehnologija, crkvene vođe su tražile različite načine kako doći do vojnika i mornara kojima su željeli omogućiti praćenje misnih slavlja. Tako su mnogi vojnici uz sebe nosili džepnu verziju Svetoga pisma i pokušavali provoditi vrijeme čitajući iz njega odlomke.

Vojni misal

Kad god je u vojnoj jedinici bio dostupan svećenik, on bi prisutnima omogući sakrament svete ispovijedi, pojedinačni ili grupni blagoslov. U jeku Drugoga svjetskoga rata 1942. godine objavljen je vojni misal – molitvenik namijenjen vojnom osoblju u ratnom vremenu. Distribuirala ga je Nacionalna služba katoličke zajednice – jedna od nekoliko agencija koje su se okupljale kako bi nudile moralnu podršku i omogućavale kontakt vojnicima s obitelji.

Vojni je misal bilo djelo tiskano na 128 stranica, dovoljno kompaktno da se može smjestiti u ruksak ili džep. Imao je nekoliko jedinstvenih značajki dizajniranih za upotrebu u vojsci. Na stražnjoj korici misala bila su otisnuta zrnca krunice u vidu izbočina.

U misalu je zapažen i kratki dodatak sa savjetima vojnicima kako se trebaju ponašati imajući uvijek na umu da predstavljaju Katoličku crkvu, te da potaknu i druge na nasljedovanje Krista.

Danas se osobni primjerak misala koji je pripadao jednom od vojnika čuva u Memorijalnom muzeju holokausta u SAD-u.