Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga.
“Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje” (Heb 10, 23). Duh Sveti je bogato izliven “na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga” (Tit 3, 6-7).
Krepost ufanja odgovara težnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja; podržava u svim časovima napuštenosti i širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti (“egoizma”) i vodi k sreći ljubavi.
Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike.
Kršćansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je početak i uzor Abrahamova nada, koji je u Izaku bio obasut Božjim obećanjima i očišćen žrtvenim iskušenjem70. “U
nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem mnogih narodâ” (Rim 4, 18).
Kršćanska se nada razvija, od početka Isusova propovijedanja, u navještaju blaženstava. Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje
koje čekaju Isusove učenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas čuva u “nadi koja ne razočarava” (Rim 5, 5). Nada je “pouzdano i čvrsto sidro duše”, koje prodire tamo “kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6, 19-20). Ona je i oružje koje nas u borbi spasenja brani: “Budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5, 8). Ona nam i u kušnji pribavlja radost: “U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi” (Rim 12, 12). Nadu izražavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Očenaša, koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti.
Budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja.
Možemo se dakle nadati nebeskoj slavi što ju je Bog obećao onima koji ga ljube i vrše njegovu volju. U svakoj prilici, svatko treba da se nada da će, uz milost Božju, ustrajati “do kraja” i da
će postići nebesku radost kao vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću. U nadi Crkva moli “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2, 4). Ona čezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zaručnikom.
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve