Povijest Mise večere Gospodnje

U spisu koji nam je u baštinu ostavila hodočasnica Egerija (spis opisuje liturgijska slavlja Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća), nalazimo svjedočanstvo kako se ova Misa slavila uvečer u svetištu Raspeća, a na njoj se obnavljao i spomen na ustanovu sakramenta euharistije. Tijekom 6. i 7. stoljeća u Gelazijevom sakramentaru za ovu Misu nalazimo i misni obrazac, donosi Zagrebačka nadbiskupija.

Obzirom na promjene unutar reda mise tijekom povijesti, mijenjao se i tijek slavlja ove Mise, no tijekom cijele povijesti bit i sadržaj Mise i dana ostali su isti: spomen na Gospodnju večeru s apostolima, ustanova sakramenata euharistije i svetoga reda te prisjećanje na Gospodinovu zapovijed ljubavi. A kako bi ušli dublje u smisao slavlja obreda Velikoga četvrtka, pomaže nam i navještaj Božje riječi.

Misa večere Gospodnje danas

Nakon liturgijske reforme nakon Drugog vatikanskog sabora, slavlje ove Mise ima pet dijelova: uvodni obred i služba riječi, obred pranja nogu, euharistijska služba i prijenos Svetotajstva.

Uvodni obred i Služba riječi

U uvodnom obredu govori se ili se pjeva Slava, a dok se ona pjeva ili govori zvone zvona koja šute do Vazmenog bdjenja

Zatim slijedi služba riječi koja nas svojim sadržajem uvodi u bogat sadržaj cjelokupnog dana, odnosno: spomen na pashalnu gozbu (Izl 12, 1-8.11-14), Gospodinova ljubav tijekom povijesti spasenja (Ps 116, 12-13.15.16b-18 – „Što da uzvratim Gospodinu za sve što nam je učinio?“), spomen na euharistiju (1Kor 11, 23-26 – „Kad god jedete i pijete, smrt Gospodnju navješćujete“) te spomen na Isusov primjer bratske ljubavi i služenja (Iv 13, 1-15 – „Do kraja ih je ljubio“).

Obred pranja nogu – Mandatum

Obred pranja nogu ili Mandatum (po Isusovim riječima: „Zapovijed vam novu dajem – Mandatum novum do vobis“), koji slijedi nakon homilije, pripada među najstarije obrede budući da su apostoli i njihovi nasljednici nastojali uvijek izvršavati sve ono što im je Gospodin rekao i činio tijekom posljednje večere. Tako se činom pranja nogu, po Isusovu primjeru, očituje biskupova ili prezbiterova ljubav, poniznost i spremnost služenja prema onima koji su im povjereni. Simboliku toga čina također ističe i pjesan koja se pjeva za vrijeme obreda pranja nogu: „Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje“). Ovaj obred u liturgiji najprije pronalazimo u 7. stoljeću u Španjolskoj, a kasnije i u Rimu gdje se zadržao sve do današnjih dana. Iako je liturgijska praksa bila da se noge peru samo dvanaestorici muškaraca, Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (2016. godine), obred je izmijenjen te u njemu sada može sudjelovati i više od dvanaest muškaraca ili žena.

Darovi za siromahe

Nakon obreda pranja nogu slijedi euharistijska služba koja započinje prinosom darova, a uz uobičajene prinose kruha te vode i vina, vjernici mogu u prikaznoj povorci donijeti i darove za siromahe. Tim činom zajednica također očituje da je poslušna Kristovoj zapovijedi ljubavi.

Prijenos Svetotajstva

Slavlje Velikoga četvrtka završava prijenosom Svetotajstva do „,mjesta pohrane, pripravljenog u nekoj kapeli dolično urešenoj“. Za to vrijeme pjeva se pjesan „Usta moja“. Mjesto pohrane Svetotajstva, tijekom srednjeg vijeka, dobit će i simboliku Kristova groba, što će se i zadržati sve do naših dana. Nakon pohrane, svećenik i ministranti još neko vrijeme mogu se klanjati u tišini nakon čega se ogoli oltar (slika Krista kojega, prije raspeća, svlače) i iz crkve, ako je moguće, iznesu se križevi.

Pobožnost „Getsemanske ure“

Poslušavši Isusovu zapovijed o budnosti i molitvi, nakon slavlja obreda Velikoga četvrtka može se još ostati u molitvi pred mjestom gdje je pohranjen Presveti Oltarski Sakrament. U tom molitvenom i pobožnom činu nalazimo i korijene pobožnosti nazvanu „Getsemaska ura“. Kako će se ta pobožnost oblikovati, ostaje na svakoj župnoj, redovničkoj ili nekoj drugoj vjerskoj zajednici. Važno je samo da molitva odražava važnost budnosti i neprekidne molitve kako ne bi pali u napast (usp. Mk 14,38)…

Također, valja napomenuti i činjenicu da svi oni koji su preuzeli obvezu moljenja Časoslova, a ne sudjeluju na Misi večere Gospodnje, mole Večernju (usp. Liturgija časova).