„Poslušnost u Crkvi uvjetovana je položajem koji član u njoj ima – ovisno je li on hijerarhijski ili izvan hijerarhijski pojedinac. Pravila su jasna, premda u njima ima prostora za slobodu, nadahnuće i stilove pojedinih osoba u crkvenim redovima, župama, biskupijama, svemu što je jasno strukturirano”, pojasnio je Štahan.

Ističe kako je položaj laika u Crkvi na neki način „najslobodniji jer ne može imati izravnog institucionalnog utjecaja kao kler i zato mu je moguće u najvećoj mjeri zastranjivati što se tiče poslušnosti, kako u slijeđenju nekih pravila ili naloga tako i u poimanju istina vjere”.

Kaže kako je poslušnost danas jedan od sastavnih elemenata, uvjetno rečeno, liberalne ideologije koja je prožela pozapadnjeni globalizirani svijet. „Danas se neposlušnost u Crkvi čini nekom vrstom podlijeganja svjetovnom duhu. Čini se da je neposlušnost uvelike prožela i Crkvu. S jedne strane od onih koji bi je željeli reformirati u onom, ‘uvjetno rečeno’, protestantizirajućem smjeru, primjerice u Njemačkoj. S druge strane, oni koji vode Crkvu, primjerice papa Franjo, neću reći da promiču neposlušnost, nego da ostavljaju prostora izjašnjavanju i izražavanju vlastitih želja i htijenja kroz ideal sinodalnosti gdje svatko može iznijeti neko svoje viđenje, gdje se ponovno otvara prostor dijalogizaciji i gdje neka vrsta male neposlušnosti može niknuti u neki novi duh u Crkvi, bio on plodonosan ili destruktivan.”

Pojašnjava kako je položaj laika u Crkvi najparadoksalniji, „jer on, iako može biti neposlušan, tom neposlušnošću može ponekad biti i spasonosan. U trenucima kada crkvena hijerarhija zastranjuje ili kada nije dorasla duhu vremena, trenutku, kairosu, onda upravo ta laička snaga može biti ono što će držati Crkvu, pretenciozno rečeno na okupu, ili što će joj udahnuti njezin smisao i održavati je kao pulsirajuće tijelo koje je još uvijek živo.”

Poslušnost može biti zauzeta, djelatna. Može predlagati i poticati. To u specifičnom smislu mogu činiti i vjernici laici, istaknuti laici, katolički novinari

Skupina njemačkih vjernika koji su skupili preko 5 tisuća potpisa protiv dosadašnjih zaključaka Sinodalnog puta, poslali su pismo na adrese 3 tisuće biskupa diljem svijeta u kojem ih pozivaju da djeluju kako bi se usprotivili onome što se trenutno događa u Crkvi u Njemačkoj.

Na ovo pismo osvrnuo se i Štahan govoreći kako laici koji daju kritiku, posebice ako su novinari, mogu imati veliku moć, koja može biti pozitivna ili negativna, konstruktivna ili destruktivna.

„Kao što su, primjerice, kada netko polazi od pozicije neslaganja s crkvenom hijerarhijom, novinari koji su otkrili masovna seksualna zlostavljanja u Bostonu početkom dvijetisućitih dolazili u izravne sukobe s biskupima i crkvenim klerom. Neki od tih novinara bili su katolički vjernici laici koji su spasili obraz Crkve ukazujući na njene vlastite grijehe i zastranjenja”, ističe te nadalje pojašnjava: „S druge strane, ako si netko uzima za slobodu prozivati Crkvu iz nekih drugih perspektiva, može nanijeti i mnogo štete.”

Naglasio je kako katolički novinari imaju veliku odgovornost prema Crkvi i društvu.

„Što se tiče slučaja u Njemačkoj, zanimljivo je koliko Crkvu prati glas da je institucija sklona stezi, gdje nema puno sloboda za njezine članove. Sinodalni put u Njemačkoj znatno liberalnije i permisivnije pristupa seksualnoj etici, ključnom pitanju našeg stoljeća, pokazuje koliko je ona fleksibilna, koliko toga još uvijek može biti formalno unutar Crkve, iako se udaljuju od mnogih tradicijskih učenja koja prate Crkvu od samih početaka, a koja su vrlo dobro utemeljena u Svetom pismu, kao što su brak između muškarca i žene, ne pričešćivanje razvedenih i ponovno vjenčanih”, pojašnjava.

Kaže kako i u Hrvatskoj imamo mnoge koji djeluju s pozicija nominalnog katoličanstva, a zapravo im je cilj podrivanje povjerenja u Crkvu ili katolički nauk. „Treba srušiti mit da je Crkva restriktivna po pitanju nekakvih zauzdavanja vjernika. Upravo suprotno, oni imaju mnogo slobode”, ističe.

Naglašava kako „sloboda kritike postaje nužnost kada Crkva, a to se djelomice dogodilo i u Crkvi u Hrvatskoj, iz pozicije društvene nemoći dođe na položaj barem prividne institucionalne moći. Tada ona zna okoštati. Njezine strukture znaju postati samodostatne. Ona više nije u onoj mjeri sol zemlje kao što je bila u komunizmu. Nego zbog nerijetko i svjetovnih prigoda postaje previše opuštena Crkva, koja ne dovodi u pitanje neka zastranjenja vlasti ili smjerove u kojima se društvo kreće, ili čak i ako dovodi, nema istu vrstu privlačnosti koja bi privlačila mnoge mlade vjernike u Crkvu”.

Također je istaknuo kako smo nominalno dominantno katoličko društvo, „međutim tko poznaje mlađe naraštaje vidi koliko su oni, čak ako imaju formu katoličanstva, ispunjeni nekim postkršćanskim sadržajima. Tu će upravo uloga laika biti presudna za prepoznavanje neke pretjerane opuštenost institucionalne Crkve, kao i grešnosti nekršćanskoga svijeta, kako bi mogli održavati vjeru i privlačiti nove vjernike u okrilje Crkve, i čak možda iznutra pomalo reformirati samu Crkvu, pomalo je osvježiti”, svjedoči.

Podsjetio je na ono što je prije pola stoljeća pisao, tada nadbiskup Ratzinger da je ponekad potrebno inzistirati više na kvaliteti nego na kvantiteti, što se tiče vjernika.

Štahan je u javnosti više govorio nego što je pisao u kontekstu pandemije. „U pandemijskim okolnostima sam primjećivao kako se sve manje ponašamo kao kršćani, a sve više se počinjemo ponašati kao manihejci”.

Što je rekao o dvama taborima, vakserskom i antivakserskom te mnogim drugim problemima koji su proizišli u pandemiji, više doznajte u emisiji Argumenti HKR-a od srijede 16. ožujka.