Smijem li kao vjernica biti kuma prijateljici na civilnom vjenčanju s muškarcem koji je u valjano sklopljenom crkvenom braku? Ima li razlike ako za nekoga tko je bio samo formalni vjernik dam slaviti pojedinačne ili gregorijanske mise? Kada se moli molitva "Blagoslovljen budi Bog"? Na ta i druga pitanja 8. travnja odgovarao je fra Roko Bedalov, župnik župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu.
Smijem li kao vjernica biti kuma najboljoj prijateljici na građanskom vjenčanju s muškarcem koji iza sebe ima dokazano valjano sklopljeni crkveni brak?
Treba naglasiti da kumovi na vjenčanju nisu kumovi u kršćanskom smislu, nego samo svjedoci tog događaja. S druge strane, pitanje je bilo je li to grijeh ili nije? Slušateljici to nije grijeh, najviše zato što ona ne želi odbaciti prijateljicu kao osobu.
Ono što može kao kršćanka je jasno reći prijateljici da to u što ulazi nije put koji će biti od Boga blagoslovljen, zato što nema sakramentalni pečat nego je to pokušaj civilne ženidbe.
Ona, doduše, može donijeti velike duhovne plodove, osobito ako će svoju djecu odgajati u kršćanskom duhu. To je moguće, bez obzira što neće moći sama sakramentalno živjeti i redovito pristupati sakramentima dok god se nešto u bitnom smislu ne promijeni u njihovim životima e da bi mogli stupiti u crkveni brak.
Preporučamo slušateljici da ih prikazuje Bogu, ali oni koji sklapaju takav civilni brak moraju biti svjesni svih posljedica i učinaka, dužnosti i obaveza koje će njima taj brak donijeti, kao i stvari koje će im biti uskraćene. Ukratko, smije biti kuma, ali bilo bi dobro prijateljici skrenuti pozornost da svojim postupkom i bez sakramenata puno gubi.
U jednom sam razgovoru slučajno izrekla riječ “tobože”. Trebam li to ispovjediti?
Ukoliko se radi o nekoj običnoj situaciji, to po sebi nije teški grijeh.
Istina, prva Božja zapovijed kaže “Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud!” Ta zapovijed zabranjuje da se Božje ime izgovara kao psovka, upotrebljava kao uvreda ili, ne daj Bože, u svrhu proklinjanja.
Ukoliko se radi o raspravi kao takvoj, mislim da je ovo ipak bila uzrečica, iz silne želje za još snažnijom argumentacijom i želje da se nekoga prizove određenoj svijesti ili moralnosti ili pak naravnom zakonu. Međutim, bogopsovka i korištenje Božjeg Imena kao poštapalice, a što se često čuje u našim krajevima, su već ekstremi koji nas vežu u teški grijeh!
Pokojnik je odbijao prakticirati vjeru i samo je formalno bio vjernik. Ima li razlike ako za njega dam služiti gregorijanske ili pojedinačne mise?
Božje milosrđe je neočekivano, ali ako je pokojnik odbijao sakramente, nije se ispovjedio prije smrti i bio samo formalni vjernik, nisam siguran koliko mu naše molitve mogu pomoći. Međutim, od gregorijanskih misa svakako postoji osobito velika duhovna korist i potičemo sve da mole za svoje pokojne.
Ukoliko je pokojnik zaista ustrajno odbijao sakramente i vjeru, teško da će mu nešto pomoći, gledajući iz naše ljudske perspektive. To je odnos njegove savjesti i Boga, odnosno mjera Božjeg milosrđa kojega doseg mi ne možemo znati.
Svaka sveta misa ima svoju duhovnu korist, ali ovih 30 uzastopnih ili gregorijanskih, kako ih je i Crkva potvrdila, svakako je na veliku duhovnu korist našim pokojnicima. Potičemo naše slušatelje da mole za svoje pokojne i prikažu svete mise na njihove godišnjice i neke događaje. Ukoliko se ukaže prigoda za slavljenje gregorijanskih misa, njih se može jedanput u životu uplatiti za jednog pokojnika i to je zaista velika duhovna korist i zahvala za njihov život.
Moli li se “Blagoslovljen budi Bog” još dok je Presveto izloženo na oltaru ili kad se pohrani u svetohranište?
Molitva se moli dok je Presveto na oltaru i tada izražavamo zahvalnost Bogu te ispovijedamo svoju vjeru u božansku prisutnost… Kada se svetohranište zatvori, pjeva se “Ne ostavi nas nigdar”.
Je li teški grijeh ako se osoba redovito ispovijeda i bori s bulimijom, ali ponekad padne?
Svaki trenutak pada je, ukoliko se radi o bitnoj stvari za nas, postaje grijeh. Međutim, osobe koje su svjesne svoje bolesti i koje moraju u životu nositi svoj križ. Trenuci pada su trenuci kada ne razumijemo što se događa i kada nemamo dovoljno snage, mudrosti i motiva za suprotstavljanjem napastima. Ali pozvani smo se truditi u životu da te padove svojom voljom smanjimo koliko je god moguće. Naravno, bulimija neće sama od sebe nestati, nego se moramo obratiti nekome pored nas i zamoliti ga za pomoć. Padovi su sastavni dio svačijega života. Međutim, i Krist je ustajao pod svojim križem, dajući nam primjer da po Božjem milosrđu uistinu i mi pronađemo unutrašnju snagu koja nam je potrebna jer se s ovakvim bolestima možemo suočiti osobito snagom duha.