Budi dio naše mreže

Smije li laik širiti ruke za vrijeme molitve Očenaša na misi?

Često vjernici postavljaju pitanje i traže odgovor o zajedničkom načinu držanja tijela u svetoj misi te o načinu i držanju ruku tijekom pojedinih dijelova mise. Na internetu se mogu pronaći različiti odgovori i različita mišljenja. Fra Mate Bašić za Hrvatsku katoličku mrežu prenio je što Crkva službeno o tim stvarima uči.

/ dt

Piše fra Mate Bašić

Crkva traži zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, odvlače od jedinstva liturgije

Tako brojevi od 20. do 23. Opće uredbe rimskog misala govore o kretanju i držanju tijela tijekom mise i o šutnji, a brojevi 233. i 234. govore o poklecanju i naklonu kao o općim propisima za sve oblike mise. Time Opća uredba naglašava: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva slavlja: izražava i gaji pažnju i duhovne osjećaje sudionika.

Još Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji u broju 26 upozorava: Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve koja je otajstvo jedinstva. Iz tih razloga Crkva traži zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, odvlače od jedinstva liturgije. Poradi toga u Općoj uredbi stoji: Da se postigne jedinstvo u kretnjama i držanju tijela, neka vjernici slušaju upozorenja koja im upravlja đakon, svećenik ili drugi službenik za vrijeme obreda.

Na poseban način o privatizaciji euharistijskog slavlja, što je povezano i sa zajedničkim držanjem i kretanjem tijela, Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj Enciklici Ecclesia de Eucharistia izražava svoje žaljenje i upozorava: Mora se, nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske reforme, kao posljedica pogrešno shvaćenog osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloupotreba, koje su bile izvor trpljenja za mnoge. Određena reakcija na formalizam navela je pojedince, osobito u nekim područjima, da forme koje je odabrala velika liturgijska tradicija Crkve i njezino učiteljstvo ne smatraju obvezujućim i da uvedu neodobrene i često sasvim neprilične novotarije. Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharistijsko slavlje poštuju vrlo vjerno. Oni su konkretni izraz istinske crkvene naravi euharistije; to je njihov najdublji smisao. Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave.

Jedna od nedoumica jest i pitanje kako držati ruke u liturgiji

Apostol Pavao morao je uputiti žestoke riječi korintskoj zajednici zbog teških nedostataka u njihovu euharistijskom slavlju, koji su doveli do razdora i stvaranja podjela. I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. Svećenik koji vjerno slavi misu prema liturgijskim propisima i zajednica koja ih se pridržava pokazuju, na tihi ali rječit način, svoju ljubav prema Crkvi. (…) Nikome nije dopušteno podcjenjivati to otajstvo povjereno našim rukama: ono je preveliko da bi si netko dopustio slobodu da s njim postupa prema vlastitoj prosudbi i bez poštivanja njegova svetog značaja i univerzalnosti. ( Ivan Pavao II. Ecclesia de Eucharistia br. 52)

Što se pak tiče Dužnosti i službe u misi, Opća uredba br. 62 za Božji narod napominje: Vjernici neka zahvaljuju Bogu te mu prikazuju neokaljanu žrtvu, ne samo preko ruku svećenikovih nego i zajedno s njim prinose žrtvu, te uče prikazivati i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istom slavlju. Stoga neka izbjegavaju svaku zasebnost i podvojenost, držeći pred očima da imaju jednog te istog Oca na nebesima i da su zato svi braća između sebe. To se jedinstvo vjernika lijepo odražava u njihovim složnim kretnjama i u jedinstvenom držanju tijela.

Šibenski biskup Tomislav Rogić / Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Budući da je složno kretanje odraz jedinstva vjernika, potrebno se tako ponašati u liturgijskom slavlju, jer se time na tih, ali rječit način pokazuje ljubav prema Crkvi. Jedna od nedoumica jest i pitanje kako držati ruke u liturgiji. Često se vidi različitost u tom pogledu. Tako neki drže ruke sklopljene na jedan od načina ili pak podižu, bilo obje bilo jednu ruku, prekriže na prsima, drže u džepu… Opća uredba rimskog misala, ne govori eksplicitno o držanju ruku, ali napominje: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva skupa…

Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja

Budući da je naglašeno zajedničko držanje tijela, očito se to odnosi i na ruke. O položaju ruku predsjedatelja slavlja određeno je rubrikama unutar Reda Mise. Jednako je određeno i unutar slavlja drugih sakramenata i blagoslovina. Izričito određeni način držanja ruku opisan je u Biskupskom ceremonijalu pod brojem 107. gdje čitamo: Ako biskup ne nosi pastirski štap, drži ruke sklopljene kad, opremljen svetom odjećom, krene na slavljenje liturgijskoga čina, dok klečeći moli, dok ide od oltara do katedre ili od katedre k oltaru i kad to u liturgijskim knjigama propisuju rubrike. Neka također suslavitelji i poslužitelji, kad hode ili kad stoje, imaju ruke sklopljene, osim ako nešto moraju nositi. Na riječi sklopljene unutar prethodne rečenice nalazi se bilješka (fusnota) 80 pod kojom čitamo: Kad se kaže da ruke treba držati sklopljene razumije se: Dlanove ispružene i zajedno spojene treba imati pred prsima…

Osim ovakvog tipično katoličkog držanja sklopljenih ruku, postoji i učestali stav sklopljenih ruku prekriženih prstiju. Netko će reći da se to iz Biskupskog ceremonijala odnosi na biskupe, no u predgovoru istog Ceremonijala jasno stoji: Ostale norme stavljene su u ovaj Ceremonijal za ostvarenje takve biskupske liturgije koja će biti jednostavna i ujedno otmjena te puna pastoralne djelotvornosti tako da bi mogla biti uzorom za sva ostala slavlja.

Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Prema tome, sve norme i načini držanja tijela u spomenutom Ceremonijalu odnose se i na svako drugo slavlje te žele postići zajedničko držanje tijela i dostojanstveno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja. Broj 110 Opće uredbe RM izričito napominje: Kad svećenik na kraju euharistijske molitve završi doksologiju, sklopljenih ruku izgovori upozorenje pred Gospodnju molitvu, koju onda, skupa s pukom, moli raširenih ruku. Ovakva formulacija može biti nekima nejasna i pokazati da svećenik zajedno s pukom moli raširenih ruku zbog nerazumijevanja interpunkcijskih znakova – ovdje zareza.

To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku

No, slijedeći broj Uredbe može pomoći u razumijevanju jer čitamo: Nakon Gospodnje molitve svećenik sam, raširenih ruku, govori embolizam… Sukladno s time vidimo da se – skupa s pukom – ne odnosi na položaj način držanja ruku, već na molitvu, odnosno govor. Također se isto može iščitati iz rubrika Obreda pričesti Reda Mise s narodom. Istina je, da najstariji poznati molitveni stav kršćana jesu raširene i uzdignute ruke. To je glasoviti orante, stav što ga susrećemo na najstarijim likovnim prikazima u katakombama. Ipak, već spomenuti Biskupski ceremonijal br. 159. izričito napominje: Kad se dovrši doksologija euharistijske molitve, biskup sklopljenim rukama izgovara poziv na Molitvu Gospodnju, koju zatim svi zajedno mole ili pjevaju; biskup i suslavitelji (koncelebranti) drže ruke raširene. Prema ovome jasno vidimo da raširene ruke nisu zajednička gesta sviju prisutnih već samo slavitelja i suslavitelja te se – skupa s pukom – odnosi na izgovaranje molitve, a nikako na položaj ruku. Zajedno s time, još je veći nered te odlaženje od dostojanstva i zajedništva misnog slavlja držanje za ruke tijekom Molitve Gospodnje.

Sama gesta sklopljenih ruku u kršćansku je liturgiju i duhovnost ušla kasnije iz građanskog života u doba feudalizma kada je primatelj feuda trebao sklopiti ruke i staviti ih u ruke vlasnika posjeda izražavajući time povjerenje i vjernost svome gospodaru. Zbog toga, s pravom možemo reći, da držeći sklopljene ruke, svatko od nas vjernika, stavlja svoje ruke u Kristove i predaje se njegovu vodstvu i obećavamo mu vjernost kad u svakoj molitvi sklapa ruke. Učitelji duhovnog života naglašavaju da sklopljene ruke pomažu u sabranosti i fizički povezuju cjelokupno tijelo.

Razborito je iz tih razloga, ponizno i poslušno činiti prema uputama Crkve. To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku, pri čemu sklopljene ruke ne umanjuju vrijednost molitve, već suprotno, pokazuju predanje Kristovu vodstvu koji po/u svećeniku (in persona Christi) tada moli. Svako širenje ruke naroda Božjega unutar mise ukazuje na nerazumijevanje geste sklopljenih ruku, prisvajajući ministerijalno-svećeničku gestu raširenih ruku koja u ime Krista traži obećanje vjernosti na što upućuju sklopljene ruke vjernika kao dionika euharistijskog slavlja.

Fra Mate Bašić  je član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila u Zagrebu. Živi i radi u samostanu i crkvi sv. Franje Asiškog na Kaptolu u Zagrebu. Doktorand je na doktorskom studiju iz sustavne dogmatske i biblijske teologije na KBF-u u Zagrebu. Nacionalni je duhovni asistent OFS-a i područni duhovni asistent za zagrebačko područje. Voditelj je Povjerenstva za promicanje duhovnih zvanja Hrvatske redovničke konferencije. U samostanu je duhovnik i ispovjednik, kateheta za mlade i odrasle. Vodi i nekoliko skupina mladića kroz devedesetodnevni program za muškarce EXITUS. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja