Redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, s. Ruža Raič i s. Veronika Ćibarić, otišle su do dalekih Salomonskih Otoka u misije. U ruralnim područjima gdje je bijeda stalan gost, gdje se za šaku riže pješači dva sata, gdje je onaj tko ima sapun bogat čovjek i gdje ljudi umiru od bolesti koje bi ovdje riješio posjet ljekarni, njih dvije zajedno s ostalim sestrama nastoje, uz Božju pomoć, širiti Božje kraljevstvo i pomoći potrebitima.
Iskren osmijeh, radost u očima, beskrajna zahvalnost i nada da će dobri Bog providjeti i za njih i za siromašne kojima su poslane – to je prvi dojam nakon susreta u Nacionalnoj upravi Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj sa sestrama milosrdnicama Ružom i Veronikom. Sestra Ruža rođena je u Čapljini 1971., a sestra Veronika 1990. u Janjevu. No obje će reći da su kod kuće ondje kamo ih je Božji put doveo, da sa siromašnima dijele njihovu sudbinu.
„Dan nam počinje u 4:30 ujutro pripremom za molitvu i slavljenje svete mise. Cijeli dan prođe radno; ponekad čak i nemamo neku određenu službu tijekom dana, ali dan prođe u susretu s ljudima koji sa nama dijele sve radosti, teškoće i brige. Ponekad dođu zamoliti malo riže ili bilo čega za hranu taj dan, a najteže je kada traže pomoć u liječenju. Uvijek su dobrodošli kod nas i znaju da sestrama mogu pokucati u bilo koje doba dana ili noći. Nažalost, prečesto se nađemo u situaciji da ne možemo pomoći“, govori s. Ruža, a s. Veronika nastavlja: „Teško je gledati kad djeca ili mladi ljudi umiru zbog neadekvatne medicinske skrbi a svjesne smo da su u Hrvatskoj ili negdje drugdje u svijetu vjerojatno ne bi umrli.“
Nije bitan iznos donacije nego to što je netko na nas mislio. I to nama znači mnogo. A Bog opet kroz to malo čini velika čuda.
S takvim situacijama nikad nije jednostavno živjeti, priznaju sestre i otkrivaju nam što im pomaže:
„Jedna od poruka misija jest da ne gubimo nadu. Ti siromašni ljudi koji jedva preživljavaju žive s nadom. Svaki novi dan njima znači novu nadu. I kad pješače dva sata do naše kuće da bi dobili šaku riže i riješili se gladi samo toga dana, oni ne gube nadu. Sretni su i Bogu zahvalni za dar života. S druge strane, mi koji imamo mnogo više ponekad živimo bez nade. Mi koji imamo Isusa i vjeru, ne bismo smjeli tako živjeti. Zato nam misije poručuju da je Bog s nama, koliko god nam nekad bilo teško i činilo se beznadno. Nikad nije beznadno jer svaki novi dan je nova prilika, novi dar života. U misijama s našim siromasima svako jutro je nova prilika da vjerujemo da će biti bolje, da je Gospodin s nama i da nam pomaže.“
Pomažu i dobročinitelji koji našim misionarima u svijetu upućuju donacije putem Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela u RH. Ne možemo biti autentični navjestitelji Evanđelja ako čovjeku ne pomognemo u temeljnim stvarima koje mora imati: hranu, odjeću, krov nad glavom, liječenje… Prijatelji misija su oni koji svojim darovima pomažu i našim sestrama na Salomonskim Otocima da mogu činiti dobra djela. Rijetko su to ljudi koji imaju mnogo; najčešće se odriču nečega da bi makar sa jednim eurom pomogli misijama…
Upravo takvi darovi najviše diraju u dušu, govori sestra Veronika: „Misije su čudo jer nas povezuju: nema granica, drugačije boje, drukčije rase. To je zapravo predivno. Nije bitan iznos donacije nego to što je netko na nas mislio. I to nama znači mnogo. A Bog opet kroz to malo čini velika čuda.“
Baš svaki vjernik može učiniti nešto za misije a to je molitva, kaže sestra Ruža: „Molite za nas. Molitva je ono što najviše trebamo.“
O djelovanju naših misionara u svijetu više možete doznati na stranici misije.hr.