Svima koji kažu da im je dosadno za vrijeme mise želio bih reći da mudrost dolazi samo do onih koji su naučili ustrajati u dosadi, do onih koji se strpljivo bave raznim stvarima ne očekujući trenutne rezultate, piše otac Luc de Bellescize za Aleteiu. Mudri ljudi imaju vrlinu onih koji neumorno obrađuju zemlju.

Čovjek nije stvoren da leti s cvijeta na cvijet u “nepodnošljivoj lakoći postojanja”, kako glasi naslov romana Milana Kundere. Čovjek je stvoren da se veže za svoju ružu, da je obrađuje, da se njome ispuni. Bitno je naučiti kako prihvatiti zamor, monotoniju dana koji prolaze, a ne mjeriti život prema egocentričnim užicima neposrednog potrošačkog zadovoljstva.

Nedjelja – vrijeme sidrenja

Koji je smisao odlaska na misu? Odgovoram riječima književnika Georgesa Bernanosa: „Zloduh našeg srca zove se: ‘Što koristi…‘ Posebno volim odgovarati riječima koje su obratile sv. Franju Ksaverskog: “Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život” (Mk 8,36). 

Ako ne bacimo sidro da označimo vrijeme, život će nam se isušiti poput krvi koja teče iz rane. Nedjelja je vrijeme kada se usidrimo; to je trenutak kada učimo kako se iskorijeniti iz vidljivog da bismo sijali nevidljivo. Moramo živjeti „u skladu s nedjeljom“ kako kažu crkveni oci jer ne možemo živjeti bez sjećanja ili bez nade, a da se ne zaustavimo i sjetimo Božjeg spasenja na križu, a da ne uđemo u svjetlost Uskrsloga. Sjećanje nam omogućuje da živimo u sadašnjosti, a nada nam omogućuje da se približimo Kristu koji upravlja našim životima. „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ (Iv 6,54).

Obredi uređuju naše postojanje

Francuski filozof Gabriel Marcel rekao je: „Voljeti nekoga znači reći mu:‘ Nikad nećeš umrijeti.‘ A opet, samo Bog to može reći”. Sveta misa je obećanje našem smrtnom tijelu da možemo postići besmrtnost – slušajući Božju riječ, primajući svetu pričest i preko naših želja jer Bog je uistinu velikodušan s milostima uskrslog Kristova tijela. Euharistija jamči naše uskrsnuće i dopušta nam da “oči moje straže noćne pretječu” (Ps 119,148). Sveta misa nas vodi iznad prolaznosti i kratkotrajnosti stvari. Naš kršćanski život obrednom krepošću obilježen je euharistijom. Obredi uređuju naše postojanje: oni kontroliraju protok vremena.

„Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce…Potrebni su čitavi obredi za to.” “Što je to obred?” upita Mali princ. “I to je nešto što se davno zaboravilo”, reče lisica. “To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati.”

Ako idemo na misu svake nedjelje, to znači da se “usklađujemo s nedjeljom” dušom i tijelom, dalje od prolazne naravi stvari. Podnesimo je, kako bi rekla blažena Elizabeta od Presvetog Trojstva, “nepokolebljivo i mirno, kao da su naša srca već dio vječnosti”.