Carlo Acutis bio je jednostavan dječak, sličan mnogim drugim 15-godišnjacima, volio je igrice, internet i računala. No bio je i veliki zaljubljenik u Euharistiju te je u svom kratkom životu ostavio sveti trag budeći u ljudima uspavanu svijest o snazi Euharistije i sakramentalnog života.

U razgovoru s Antonijom Salzano, majkom bl. Carla Acutisa, talijanski list Avvenire podsjeća na kreposti ovog blaženika naših dana koji je za života, a osobito nakon smrti, snažno utjecao na mlade, ali i ljude svih generacija diljem svijeta:

Bog je jednostavan

Bog je jednostavan. Doista, vrlo jednostavan. Upoznajući svece shvatiš upravo to. Nije ti potrebna kultura ni teologija, niti neka posebna priprema. Bog je tu i čeka na te i ne treba željeti ništa drugo nego primiti Ga u svoje srce. Carlo Acutis je govorio da “svetac živi jednostavnost”. Naše nam društvo, s druge strane, nameće beskorisne konstrukte koji nas sprječavaju da budemo jednostavni, često nas, dapače, čine oholima. Toliko oholima da, više ili manje svjesno, jednostavnost poistovjećujemo s nesposobnošću te vjerujemo da poniznost ide ruku pod ruku s naivnošću. “Moj sin Carlo bio je vrlo jednostavan”, ističe Antonia Salzano, majka Carla Acutisa. Ta neposredna jednostavnost proizlazila je iz njegova odnosa s Bogom: “Govorio je da je Isus dostupan svima, susreće se u samoj bȋti, a Carlova bliskost s Isusom bila je neposredna i snažna u isto vrijeme. Što smo jednostavniji, postajemo sposobniji to vidjeti, ali i odsijavati.”

“Ako me pitate o Božjem licu, mogu reći da sam ga upoznala zahvaljujući Carlu koji mi je pokazao milosrdnog Isusa, otvorenog za svakoga. Isusa velikog srca kao u ukazanjima Margarete Marije Alacoque. Vidio je Boga u bolesnima, u siromasima. Koga god je susretao, bio je Njegovo lice.”

“Ne ja, nego Bog”

Kada Antonia Salzano Acutis počne govoriti o svom sinu, ne poznaje narativne ili verbalne prepreke. Riječi teku precizno i djelotvorno u ritmu misli i čestih asocijacija. Isti se dojam na neki način stječe čitajući knjigu koju je napisala s Paolom Rodarijem “Tajna mog sina” (“Il segreto di mio figlio”). Razlika je u tome što u osobnom susretu odmah shvatiš da ta tajna (ako uopće može postojati tajna u životu nekog sveca) iščezava već u prvim trenucima, u zadivljujućem osmijehu ove majke, koji je zaista teško ne usporediti s onim spokojnim i prodornim osmijehom s fotografija njezina sina. Pogotovo ako imate sreću da je susretnete u vrtu novonastalog Centra Carlo Acutis, u ulici koja se penje od asiških zidina do Eremo delle Carceri. Mjesto je to koje prihvaća čovjeka i prati ga u susretu s Bogom, mjesto koje je željela obitelj Acutis kako bi postalo svojevrsni nastavak Carlove duhovnosti u gradu svetog Franje u koji je Carlo bio zaljubljen. Preko puta, dokle seže pogled, prostire se ravnica ispod Asiza s mjestima gdje je započela franjevačka avantura, od Gospe od Anđela s Porcijunkulom do kolibica Rivotorta. Zanos i konkretnost. Upravo onako kako ova majka govori o svome sinu: «Za njega ništa nije bilo slučajno, vjerovao je u Providnost. Govorio je da “obraćenje nije postupak zbrajanja, nego oduzimanja: manje ja, da ostavim mjesta za Boga”. “Ne ja, nego Bog”. “Ne sebeljublje, nego slava Božja”. U tome je bio zahtjevan: “Kakva korist od pobjede u tisuću bitaka – rekao je – ako nisam sposoban pobijediti samog sebe?”

Prvo ste se sjetili Carlove jednostavnosti…

Svoj je život uronio u Boga i vrlo rano shvatio da što je čovjek jednostavniji, to bolje može vidjeti i odsijavati Njegovo lice. Njegov način vjere bio je jednostavan, ponizan. Već sa svega nekoliko godina, kad bi vidio crkvu, povukao bi me unutra i više ne bi htio izići: “Ostanimo još malo, mama.” Prvu pričest je imao sa 7 godina i na svom računalu napisao: “Sjediniti se s Isusom, to je moj životni program.” I onda je svaki dan išao na misu, na euharistijsko klanjanje i molio krunicu. Rekao je: „Euharistija je moja autocesta za nebo. Pred suncem se tamni, ali pred Euharistijskim Isusom postaje se svetima.”

Euharistija mu je bila temelj?

Govorio je da kroz Euharistiju Gospodin postaje dio našeg tijela, da svaki put kad se pričestimo više nismo iste osobe. Govorio je i da se to, poput Mojsija koji je nakon susreta s Bogom i sišavši sa Sinaja bio blistav, događa i nama nakon klanjanja: mi toga nismo svjesni, ali Gospodin nas preobražava i čini Sebi sličijima.

Licem u lice s Bogom…

Govorio je baš ovako: “Euharistija nas dovodi licem u lice. Mi smo poput mračne sobe: svatko sa svojom tamom i Euharistijom koja ulazi kao snop svjetla i omogućava nam da vidimo prašinu koju inače ne vidimo “i poziva nas da se popravimo. “Kad bi ljudi – naglašavao je – bili svjesni važnosti Euharistije, bilo bi više ljudi u Crkvi nego na velikim koncertima ili nogometnim utakmicama.” A izložbom o euharistijskim čudima koja i danas obilazi svijet želio je približiti ljude Bogu, dovesti ih pred Njegovo lice, da pohode svetohranište s istom pobožnošću s kojom se hodočasti u Jeruzalem. Govorio je da smo puno sretniji od onih koji su živjeli u Palestini u Isusovo vrijeme jer se ne trebamo probijati kroz gomilu da bismo ga vidjeli, već samo trebamo ući u crkvu i sigurni smo da je On tamo, u tabernakulu. Želio je da svi ljube Euharistiju i snažno je vjerovao u nužnost molitve u naknadu za uvrede koje se nanose Euharistijskom Isusu, kako je to anđeo rekao Fatimskim pastirima.

Ljubav kao životni izbor?

Za Carla je to bio strateški izbor. Njemu se sve vrtjelo oko toga. Ako sam u pustinji pod žarkim suncem – govorio je – i nisam pio čitav dan, ako vidim oazu trčim prema vodi; ako imam malu čašicu uzmem za sebe, ako imam veliku posudu mogu zahvatiti i dati i drugima. Razlika je u sposobnosti da volimo, da imamo ljubav koju treba dati, jer primljena i darovana ljubav nas ostvaruje, čini nas na sliku i priliku.

Jednostavna vjera, ljubav, poniznost…

Jednostavno i jasno: „Otac ima prijestolje na nebu, Sin ima prijestolje Jaganjčevo, ali Duh Sveti ima prijestolje u našim srcima. I trebali bismo se osjećati kao živi tabernakul. To je bila njegova logika. K tome je govorio da se Krist vidi u poniznosti, On koji je iz neograničenosti prešao u ograničenost. Utjelovio se u Mariji koja je, također ponizna, postala prvi živi tabernakul. Susresti ponizne znači vidjeti Boga. U slabosti vidimo Njegovo lice. Tri puta smo otišli vidjeti Torinsko platno i on je uvijek bio jako uzbuđen, zadivljen kraljevskom veličinom tog patničkog lica: “Odiše božanstvom”, govorio je. Poznavao je i Lice iz Manoppella i želio je posjetiti i Sudarij iz Ovieda.

Osjećao se kao živi tabernakul?

Kroz neprestani asketski rad jako se trudio da iz njega izroni Božje lice. Sve što je bilo dobro pripisivao je Bogu, a sve loše što je nalazio na sebi, pripisivao je sebi. Svake večeri vršio je ispit savjesti… preispitivao se. Vrijeme je smatrao Božjim stvorenjem i objašnjavao je da je Isus, koji je vječan, uzeo na se vrijeme i pobožanstvenio ga, pokazujući nam kako ga živjeti ravnajući se prema vječnosti. Zato ne treba gubiti vrijeme na stvari koje nas ne približavaju Bogu.

Da svaki trenutak, svaki susret bude korak na putu vjere?

On je to nazivao križanjem vjere sa svakodnevnim životom. Danas gotovo stalno odvajamo vjeru od života kao da su to odvojene stvari. Ali kao što je Carlo predlagao, moramo početi križati vjeru i život počevši od malih stvari, zatim se Bog pobrine za velike stvari. A onda se hraniti ljubavlju kroz Euharistiju, jer moja sposobnost da ljubim raste u onoj mjeri u kojoj mi On pomaže. “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ Carlo je to shvaćao doslovno, podsjećajući da moramo postati živo Evanđelje ako želimo da se lice Božje pokaže u nama; da u svakome postoji projekt jedinstvenosti koji možemo ostvariti samo ostajući s Bogom koji nam je blizu, koji želi biti s nama. Ako izgubim tu bliskost, gubim i priliku da budem original i na kraju, kako je rekao, postajem fotokopija. Ali svaki dan, u svakom trenutku, uvijek mogu krenuti od nule.

Kojim sredstvima?

Slijepo je vjerovao u Božje milosrđe i zato nas je pozivao da ne preziremo sredstva spasenja koja su nam stavljena na raspolaganje po Crkvi: prije svega sakramente, osobito ispovijed, Euharistiju, bolesničko pomazanje koje je Carlo primao svake godine jer, rekao je, pomazanje liječi naše rane. Zatim sakramentali poput blagoslovljene vode, ali i oprosta grijeha, vode koja teče na mjestima marijanskih ukazanja… Molitve krunice koju je Gospa više puta naznačila kao izvor milosti…

Što je značilo živjeti s takvim djetetom?

Odmah me je promijenio. Živjela sam život koji je, poput mnogih od nas, daleko od prave vjere. Prateći ga, svaki dan sam bila zadivljena. Trčao je naprijed kroz vrijeme, nije gubio ni trenutka. S tri mjeseca izgovorio je prvu riječ, s četiri godine je čitao i pisao. Imao je blistave oči. Bio je izvanredne čistoće. Smetala mu je svaka vulgarnost, svaka psovka, ali nije bio čistunac koji osuđuje, naprotiv, bio je simpatičan i to mu je omogućavalo da svakome priđe i pomogne. 1995. godine kad mi je umro otac osjećala sam se prazno. I u tome mi je pomogao Carlo. U dobi od pet godina rekao mi je da ga je vidio u čistilištu. Pokazao mi je Isusa punog milosrđa koji prihvaća svakoga, jednostavnog, bliskog, dostupnog svakome. Tu jednostavnost i blizinu treba ponovno prepoznati i u Crkvi.