Tekst je preuzet iz znanstvenoga rada dr. sc. Marijana Vugdelije, redovitoga profesora u trajnom zvanju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, pod nazivom “Opraštanje – srce molitve Gospodnje (Mt 6, 12)”.  Služba Božja 47, br. 1 (2007.): 5-33. Cjeloviti rad dostupan je na poveznici.

Opraštanje uključuje istodobno oslobađanje žrtve i zlikovca. Hrvatska riječ oprostiti i oprost korijenski dolaze od riječi prost (slobodan, oslobođen). Na prvi mah nam se čini da oprost znači oslobađanje počinitelja zla. Ali ako stvari malo pozornije promotrimo, vidimo da nije tako. U stvari, oprost se u prvom redu odnosi na samu žrtvu i znači oslobađanje žrtve od navezanosti na ono što joj je učinjeno, a što je onesposobljava za normalan, smiren i sretan život. Koliko god to zvučalo paradoksalno, činjenica je da potreba za praštanjem prvotno dolazi iz dubine duše ranjenoga čovjeka.

Oprostiti onome tko nam je nanio bol znači ujedno i osloboditi se od patnje koju je prouzročilo zlo koje nam je naneseno. Tako oprostiti znači oprostiti se, osloboditi se, odriješiti se onoga što nas je sputavalo. Svojom velikodušnom i začuđujućom spremnošću na opraštanje, žrtve nasilja istodobno oslobađaju same sebe i pomažu svojim tlačiteljima da ponovno otkriju svoju ljudskost.

Ali odakle treba doći poticaj na istinsko pomirenje? U prvome redu od onih koji su u toj situaciji najviše propatili. Razlog tomu je vrlo jednostavan – sami sebi ne možemo oprostiti zlodjela svoje prošlosti. To moraju učiniti oni koje smo povrijedili. Kajanje mogu pokrenuti oni koji su počinili nasilje, ali pomirenje i opraštanje mora doći od onih koji su nasilje pretrpjeli. “Pomirenje započinje ozdravljenjem žrtava Božjom milošću. Žrtve zatim pokreću izlječenje u tlačitelju putem opraštanja koje pak potiče pomirenje”.[1]

Svaki čovjek u sebi nosi potrebu za pravdom i mirom!

Proces je obično bolan, polagan i težak zbog tereta prošlosti koji tišti sadašnjost, zbog bremena uspomena na nasilje i tlačenje. Pomirenje nas oslobađa tog tereta. Nastojanje za pomirenjem potpuno je u skladu s kršćanskom porukom jer je bit te poruke naše oslobođenje od grijeha i sila zla, i Božja ponuda novoga života. Svaki čovjek u sebi nosi potrebu za pravdom i mirom.

Međutim, nedostaje nam spremnosti da idemo putem mira, tj. ususret drugome, ususret bližnjemu. Svaki put kada povrijedimo prava drugih, mi potkopavamo mir. A to se često događa. Stoga, ne postoji ni jedan oblik ljudske zajednice bez potrebe praštanja. Činom praštanja i pomirenja ponovno se uspostavlja narušeni mir, omogućuje suživot. Praštanje ne znači umanjivanje težine zla ili zatvaranje očiju pred zlom. To nije pasivni odnos prema zlu, već jedan od mogućih odgovora na zlo, a to je da ga se pobijedi dobrim.

Spremnost na opraštanje svjedoči o osobnoj pobjedi nad zlom i spremnosti na dobro. Činom praštanja prekida se lanac zla, koji se osvetom samo produžava i povećava. Povrijeđena osoba se odriče osvete i mržnje. Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi. Spremnost na praštanje je put izgradnje bolje budućnosti. Na taj način čovjek postaje graditelj civilizacije ljubavi. Na ovaj pozadini lako možemo shvatiti važnost zakonske abolicije i amnestije.

Moramo jedni drugima opraštati i moliti za oproštenje!

Rane uzrokovane mržnjom i nepravdom ne liječe se zlopamćenjem i osvetom, nego melemom oprosta! Dakle, praštanje nije prvotno dar žrtve počinitelju zla, nego čin kojim se žrtva oslobađa na putu iscjeljenja od podnošenih nepravdi. Nasuprot činjenici zla, čovjek u najskrovitijem dijelu svoga bića osjeća da su mu plemenitost i dobrota osnovni smisao i cilj, da mu je sudbina dobro, a ne zlo. Zbog toga svi mi u sebi nosimo svijest o pobijedi nad zlom i nasiljem. Ta svijest duboko je ljudska. I doista, čovjek se u praštanju ostvaruje kao realni pobjednik, koji bez osvete svjedoči o osobnoj pobjedi nad zlom i spremnosti na dobro.

Čovjek je duhovno bogatiji čim oprosti; osobno je jači i svjesniji. Oprost unosi u odnos novu dubinu. To nije izraz slabosti žrtve, nego izraz snage žrtvina preobraženja u pobjednika. Milosrđe i blagost naša su snaga. Nema ništa bolje od dobrote. Opraštanje djeluje blagotvorno i iscjeliteljski na osobu koja prašta, bez obzira kako na nj druga strana reagirala. Opraštanje je zapravo odustajanje od uzvraćanja istom mjerom, ali ono uključuje također i vraćanje iz začaranog kruga zla, jer se ne želi produžetak zla novim zlom, nego se odustajanjem od zla daje nova prigoda za dobro. Opraštanje neizostavno uključuje i davanje nove prigode i onome tko uistinu ne zaslužuje – dužniku.

Za njega takav čin znači mogućnost opstojanja i otvaranja budućnosti, koja je njegovim zlom bila ozbiljno dovedena u pitanje. Samo je u ljubavi moguće pobijediti zlo u njegovim korijenima, a da se ne izazove novi val zla. Stoga moramo jedni drugima opraštati i moliti za oproštenje, da bismo mogli izgrađivati budućnost.

Molitva će očistiti od svake gorčine sjećanje zla koje nam je učinjeno!

Isus odbacuje politiku nasilja kao sredstvo uspostave mira. Nasilna reakcija na zlo ne vodi do rješavanja sukoba, već produžuje spiralu zla. Zlo izazva zlo; nasilje proizvodi nasilje; uvreda se želi osvetiti. Na taj način se lanac zla i smrti ne prekida. To se može zaustaviti, prekinuti i iskorijeniti samo praštanjem. Stoga nas Isus poziva da ljubavlju i praštanjem prekinemo lanac zla, da zlo nadvladamo dobrim (usp. Mt 5, 39.43-48).

To ne znači da Isus traži pasivan odnos prema zlu i nasilju. Pružanje drugoga obraza i dodatna milja predstavljaju aktivan otpor nasilju – aktivan, ali nenasilan. Za nenasilno djelovanje potrebna je ista požrtvovnost, hrabrost i organiziranost, kao i za  bilo kakvu oružanu intervenciju. Nenasilni odgovor koji on predlaže, kao najubojitije je oružje u borbi protiv zla i u stvaranju istinskoga i trajnog mira. (…)

Isus nas potiče da molimo za one koji nas progone!

Isus nas poziva da uzajamno jedni drugima praštamo i da se kasnije ne sjećamo nanesene nepravde, odnosno da to sjećanje očistimo od sjećanja mržnje i osvete. Iskustvo pokazuje da se to može postići jedino molitvom. Zato nas Isus potiče da molimo za svoje neprijatelje, za one koji nas progone (Mt 5, 44). Molitvom ćemo slomiti silinu strasti, jer molitva će očistiti od svake gorčine sjećanje zla koje nam je učinjeno. Postižući tako ljubav za bližnjega, eliminirat ćemo svaki trag strasti u svojoj duši. S druge strane, ako netko drugim ima zlopamćenje prema nama, pokažimo se prema njemu ljubazni i dobrohotni, ophodimo se s njim dobro, i oslobodit ćemo ga od njegove strasti.

Dakle, treba eliminirati zavist, srdžbu i zlopamćenje za osobe koje su nas uvrijedile. Ali to još ne znači da imamo ljubav za te osobe. Netko može izbjeći da uzvrati zlom na zlo, a da ne osjeća ni mrvicu ljubavi. Tek raspoloživost da se čini dobro onome koji nas mrzi, neprevarljivi je pokazatelj savršene ljubavi. Samoi živeći tako, postići ćemo Božji blagoslov i mir Božji bit će neprestano s nama.

[1] R. J. Schreiter. Pomirenje. Družba misionara Krvi Kristove. Zagreb, 1994.