Svečanim misnim slavljem u ponedjeljak, 15. rujna, o. Drago Kolimbatović zahvalio je Bogu na 100 godina života u crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu.

„Zahvaliti Bogu za darovano vrijeme zapravo znači zahvalu za nadolazeći dan u kojem se upisuju poput prazne stranice stvarni događaji našega života zajedno s Bogom. Svim nama je potrebno vrijeme za obraćenje, promjenu, putovanje i preobrazbu. Padre Drago, Vi ste to osobno iskusili duže i bolje od većine ljudi!“, objasnio je provincijal fr. Tomislav Kraljević u propovijedi.

Bog nikada ne prestaje imati dovoljno vremena da ga provede s nama.

Istaknuo je da „Bog nikada ne prestaje imati dovoljno vremena da ga provede s nama. Bog želi biti strpljiv jer su naša srca spora u vjeri. Za nas kršćane ulagati u vrijeme je čin vjere i povjerenja u život. Pozvani smo živjeti kao stražari i djelovati kao da sve ovisi o nama, premda dubinski znamo da o nama ništa ne ovisi. Vrijeme nam je darovano da se pripremimo za kraj vremenâ. Ne nagovještavamo buduće katastrofe nego naslućujemo i priželjkujemo puninu odnosa s Bogom.“

Rani život i ratne godine

O. Drago rođen je 15. rujna 1925. u Supetru na otoku Braču. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, klasičnu je gimnaziju pohađao u Bolu i Zagrebu.

Sudbina njegova naraštaja bila je obilježena ratom. Godine 1943. bombardiran je zagrebački dominikanski samostan, pa je Drago nastavio školovanje iz Samobora, živeći u franjevačkom samostanu dok je kao dominikanski kandidat pohađao Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju na Šalati.

Krajem rata, poput mnogih sunarodnjaka, uputio se prema Bleiburgu. Na prijevaru je predan komunističkim vlastima, te je dva mjeseca proveo u kaznionici u Zagrebu, nakon čega je poslan na služenje vojnoga roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

I onda kad je išao u zbjeg pred partizanima prema Austriji na koncu Drugog svjetskog rata tražeći kako pomoći napaćenim ljudima, te u kaznionici u koju je bio doveden s ostalim svećenicima i klericima nakon Bleiburga pomagao je svojom domišljatošću i ustrajnošću. Jednako tako ostao je tako reći svoj u teškim uvjetima dvogodišnjeg služenja vojske koja je imala za cilj „preobratiti ga“ odnosno odvući ga od svećeničkog poziva, prepričao je provincijal.

Redovništvo i svećeništvo

Godine 1947. stupio je u dominikanski novicijat u Dubrovniku, gdje je započeo studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1953., a ubrzo nakon toga odlazi na specijalizaciju u Francusku, gdje se usavršava za odgojiteljski rad. Po povratku 1955. godine postaje odgojitelj u teološkoj školi Samostana sv. Dominika u Dubrovniku.

Od najranijih dana u njemu je plamtio oganj zanosa koji ga nije puštao sve dok ga snage nisu postupno napuštale. Od trenutka kad je skočio kao malo dijete u ruke padru Petru Domančiću kao dar s neba i povikao „ja ću biti dominikanac“ do apostolskog žara u svakoj misiji i poslanju koju je činio kao propovjednik. Oganj apostolske ljubavi nije ga napuštao ni u nijednoj životnoj situaciji. Što god je činio radio je s posebnim žarom i zanosom, istaknuo je fr. Tomislav.

U Zagrebu preuzima niz službi: vjeroučitelja, priora i odgojitelja studenata. Godine 1965. imenovan je prvim upraviteljem novoosnovane župe Kraljice sv. Krunice u Maksimiru, a dvije godine kasnije izabran je za provincijala Hrvatske dominikanske provincije.

Posebnu prekretnicu označila je 1975. godina, kada osniva dominikansku kuću i župu Sv. križa u Klopču kraj Zenice. Tim je činom dominikanski red nakon stoljeća odsutnosti ponovno došao u Bosnu.

Neka ova stota godina ne bude samo jubilej prošlosti, nego i putokaz svima nama kako se živi vjera: jednostavno, ustrajno i predano. Jer pozvani smo i poslani!, zaključio je propovjednik.

Pučki misionar

Otac Drago bio je prior u Korčuli i Dubrovniku, učitelj novaka te pastoralni djelatnik u Splitu, Rijeci i ponovno u Korčuli. Posljednjih godina živi u Splitu, u Samostanu sv. Katarine Aleksandrijske, gdje i danas, unatoč stotoj godini života, ostaje tjelesno i mentalno vitalan.

Najpoznatiji je, ipak, kao pučki misionar. Tijekom desetljeća održao je više od 250 misija, osobito po Bosni, gdje je na jednostavan i blizak način naviještao evanđelje Isusa Krista.

Pisac i svjedok vremena

Otac Drago nije bio samo propovjednik, nego i pisac i novinar. Uređivao je župni list Crkva u malom i Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije, a surađivao je s Glasom Koncila, Marulićem, Lanternom sv. Marka i drugim katoličkim publikacijama.

Autor je nekoliko značajnih knjiga: „S Franjom Asiškim u treće tisućljeće“, „Iz torbe pučkog misionara“ te „Moj Bleiburg“.

Od svibnja 1945. do svibnja 1947., djela u kojem dokumentira vlastita ratna i poratna iskustva. Upravo je ovu posljednju knjigu napisao na poticaj kardinala Franje Kuharića. Godine 2012. objavio je i knjigu „Susreti i poruke“, u kojoj govori o važnosti susreta s Kristom i ljudima.

Stoljeće života o. Drage Kolimbatovića svjedoči kako vjera, ustrajnost i predanje Bogu mogu nadvladati i najteže okolnosti.

Njegovo dugogodišnje poslanje – od Bleiburga i zatvorskih dana, preko odgojnog i misionarskog djelovanja, pa sve do danas – ostaje primjer svećeničke postojanosti i redovničke jednostavnosti.