“Htio bih vam reći nešto, što će vam dati radost i oduševiti vas te oduzeti prostore straha i tjeskobe. Dok sam šetao, susreo sam jednog prijatelja kojeg već dugo nisam vidio. Vidio sam da on ima potrebu da mi nešto ispriča. Rekao mi je da je dobio inafrkt, dok je bio na službi u Parizu i da je klinički umro”, započeo je prof. Ivančić.

U sebi je osjetio neizmjernu radost i klicanje cijela njegova bića, što se sada nalazi kod kuće. ‘Konačno kod kuće’

“Rekao mi je da je osjetio kako je izišao iz svoga tijela i vidio kako njegovo tijelo leži pokraj njega poput neke strane robe, kao neko staro odijelo koje njemu više ne treba. Nije osjetio nikakvu bol, nikakvu patnju, nikakvu čežnju da se vrati. U sebi je osjetio neizmjernu radost i klicanje cijela njegova bića, što se sada nalazi kod kuće. ‘Konačno kod kuće’ – govorio je samome sebi”, nastavio je.

I dok je to govorio, osjetio je kao da mu Bog odgovara: ‘Da, darujem ti još život na zemlji’. Vratio se u svoje tijelo

“Milina ga je obuzela. Nakon nekog vremena, sjetio se kako ima dosta djece kod kuće i suprugu, kojima treba pomoći. Ne može supruga sama odgojiti tu djecu. Shvatio je da bi se trebao vratiti. Odlučio se vratiti. Bogu je rekao: ‘Gospodine, nemoj me uzeti u polovici mojih dana’. I dok je to govorio, osjetio je kao da mu Bog odgovara: ‘Da, darujem ti još život na zemlji’. Vratio se u svoje tijelo”, rekao je prof. Ivančić.

“Pitao sam ga je li ga boljelo kada se vraćao, a on mi je rekao: ‘Ne, imao sam samo jednu čežnju. Pomoći mojoj obitelji i ne napustiti ih’. Kad se vratio sjeo je na krevet i dozvali su hitnu pomoć i liječnika. Liječnik mu je pokušao pomoći da se spasi i da se oporavi. Rekao mi je da mu je to najljepši doživljaj u životu i da ga ne može zaboraviti”, ističe.

No, ovaj život je samo ograničen, a onda idemo tamo gdje ćemo klicati od radosti. Zato je važno u svakom trenutku života znati kamo idemo i kome smo povjerovali

“Doživio je da smrt nije nikakva patnja, nikakav strah. Naprotiv, smrt je zapravo odlazak tamo kamo neprestano čeznemo, da se opustimo, da se smirimo, da uživamo i da budemo sretni. To je ono što nam je potrebno svakog dana”, poručio je prof. Ivančić.

“Potrebno nam je da znamo da smo ovdje na zemlji, da podnosimo teret i žegu dana. I da se tu mučimo sa svojim bolestima, tjeskobama, brigama. Ranim ustajanjem i kasnim lijeganjem. Odricanjem, radom, znojem. Patnjama i bolestima svih vrsta. No, ovaj život je samo ograničen, a onda idemo tamo gdje ćemo klicati od radosti. Zato je važno u svakom trenutku života znati kamo idemo i kome smo povjerovali”, zaključio je prof. Tomislav Ivančić.