Osim američko-hrvatskoga spleta, u njegovoj biografiji spajaju se još izraženije i dva druga svijeta, sekularni i duhovni, a središnja točka Laurove priče jest njegov karakter: bio je čovjek akcije! Nije govorio što bi se moglo i trebalo, nego bi se dao na posao i postizao zavidne uspjehe – s dubokom vjerom u Boga i uvijek za druge, donosi dijaspora.

Iz Krasice kod Bakra u Chicago

Joseph (poznatiji kao „Joe”, a majka ga je zvala „Josić”) Lauro rođen je u Chicagu godine 1911. od oca Nikole i majke Jozefine r. Šoić. Nikola je stigao u Ameriku 1904. i nastanio se u južnom dijelu Chicaga gdje je bilo više hrvatskih doseljenika (i) iz okolice bakarskoga zaljeva.

Usput, u tom naselju utemeljena je prva hrvatska katolička župa u Chicagu i okolici. Prva sveta misa u župi (Uznesenja BDM) slavljena je na Božić 1900. Tadašnji vodeći Hrvati u Chicagu imali su namjeru utemeljiti ne samo župu nego formirati i veliku hrvatsku naseobinu na rubu grada na južnoj strani (60. ulica i South Marshfield). Vjerovali su, ako utemelje župu, sagrade crkvu i školu, da će se brojni Hrvati nastaniti u tom novom predjelu grada. Istina, tu se stvorila hrvatska naseobina, ali ni blizu onoliko brojna kao što su se nadali utemeljitelji župe. Nažalost, ima već nekoliko desetljeća otkako je ta hrvatska naseobina iščeznula, stari pomrli, mladi otišli, drugi se doselili.

Nikola Lauro, Joeov otac, bio je izučeni stolar i odmah po dolasku u Chicago našao je dobar posao. Radio je u Swiftovoj mesnoj industriji, a poslije je poslovao samostalno. Oko godinu dana nakon njegova dolaska slijedili su ga supruga i dvoje male djece. Od posljedica prekooceanske plovidbe i hladnoće koja ih je dočekala u Chicagu, četverogodišnji sinčić umro je samo nekoliko dana nakon dolaska u Chicago, a još mlađa kćerkica jedva je preživjela. Osim umrloga sina, u obitelji je bilo sedmero djece, četiri sina i tri kćeri.

Zaprjeka na životnom hodu

Mladi Josić ne samo što je pohađao katoličku školu, bio ministrant, igrao američki nogome, nego je već od mladosti radio razne poslove, posebice nakon što mu je otac umro (1928.). Osim toga, od ranih godina imao je želju poći u sjemenište i postati svećenik. Na tom putu glavna i jedina zaprjeka bio mu je nitko drugi nego župnik hrvatske župe kojoj je pripadao. Naime, otac Nikola zadugo je bio jedan od najaktivnijih u župi. Ali došao novi župnik (nije bio Hrvat) kojemu se Nikola nešto zamjerio i župnik je uporno odbijao dati privolu da Joea prime u sjemenište. Mladi Joe završio je katoličku srednju školu, zatim je dvije godine radio da bi sam platio dalje školovanje, bio i kod benediktinca, kucao na sva vrata da bi došao do željenoga cilja. Ali uzalud, njegov se župnik zainatio i nije popuštao. Nije bio voljan dati zeleno svjetlo da Joe bude svećenik; da ga prime u benediktince ili u neku od (nad)biskupija.

Nakon nekoliko godina neuspješnih nastojanja traženja načina kako zaobići crkvenu legalnu moć koju je župnik imao, Joe je krenuo u drugom pravcu. Pomalo iznenađujuće, otišao je u vojsku.

U vrtlogu rata

Već u zrelim godinama i s fakultetskom diplomom, Lauro se 1940. prijavio u Kraljevsko kanadsko zrakoplovstvo (Royal Canadian Air Force). Nakon potrebne izobrazbe postao je pilot, zapovjednik dvomotorca bombardera tipa Wellington, i bio poslan u ratne akcije. Polijetao je iz Velike Britanije i, zatim, iz Sjeverne Afrike. Imao je 58 borbenih akcija iznad Njemačke i Italije. Postao je poručnikom zrakoplovstva i za uspješno izvršene zadatke kralj George VI. osobno mu je u Buckinghamskoj palači na prsa objesio britansku medalju Distinguished Flying Cross.

Nakon služenja u kanadskim postrojbama javio se služiti u američkom ratnom zrakoplovstvu pod uvjetom da ga pošalju u europske ratne operacije. Nakon vrlo kratkoga osposobljavanja, postao je pilot teškoga bombardera B-24 (Liberator). U redovima američkoga ratnoga zrakoplovstva imao je 29 borbenih letova i pod kraj rata nagrađen je američkom medaljom Distinguished Flying Cross.

U knjizi Action Priests: The Story of Father Joe Lauro, koju su napisali jedan mu prijatelj i on (objavljena 1971.), može se čitati kako je Joe imao visoke vjerske i moralne standarde. Njemu vjerna posada to je dobro znala, osjećala i cijenila. Uvijek je od posade zahtijevao da bacanje bomba bude što preciznije, da se gađaju samo vojni ciljevi i izbjegavaju nevine žrtve. Često je molio krunicu za svoju posadu i za nevine ljude koji su zbog bačenih bomba poginuli. Ali nije on bio pacifist, nego je kao američki domoljub spremno obavljao ratne zadatke.

Zrakoplovima kojima je kormilario davao je nadimak Regina Coeli/Kraljica neba. Bile su to Regina Coeli I, II, i III. I spomenutu knjigu posvetio je Kraljici neba. Ostali su zrakoplovci vjerovali da su njegovi zrakoplovi sretni jer su, nekim čudom, izbjegli više smrtnih opasnosti. Zanimljivo je pročitati kako su Joe i njegova posada jednoć bili na kratkom predahu izvan vojne baze u Sjevernoj Africi i jedan je drugi tim uzletio s „njegovom” Regina Coeli. Zrakoplov je pogođen protuzračnim projektilom i bio oboren. Na sreću, posada je preživjela. Vijest se proširila kako je „Kraljica” i u svojoj nesreći sačuvala ljude.

Nakon jednoga bombardiranja u Italiji (oko grada Foggije) Joe je odlučio uputiti se na hrvatsku stranu Jadrana da bi barem iz zraka vidio Krasicu, rodno mjesto svojega oca. Ali, uskoro nakon skretanja prema Hrvatskoj zapazio je da ga slijedi njemački Me-19 (Messerschmitt). Naravno, žurno se vratio u bazu iz koje je poletio i nikad nije vidio Hrvatsku ni iz zraka.

Napokon svećenik

Bilo je to gotovo na samom kraju rata (o Božiću 1944.), Joe se spremao vratiti iz Europe u Ameriku, kad mu je stigao telegram u kojem mu vojni kapelan piše da su mu sva vrata otvorena ako želi poći na studije teologije i postati svećenik. Više puta nagrađeni bojnik Joe Lauro otišao je iz ratnoga zrakoplovstva ravno na studije teologije. Zaređen je za svećenika 17. svibnja 1949. u katoličkoj katedrali u Little Rocku, Arkansas. U toj je biskupiji služio 13 godina na više siromašnih župa. U svakoj od njih postigao je znatne pothvate. Ostvarivao je ono što su mnogi smatrali nemogućim. Ali on je pošao dalje.

Pristupio je u Misijsku družbu svetoga Jakova apostola, koju je 1958. utemeljio newyorški kardinal Richard Cushing, i 1962. otišao među najsiromašnije u najzapuštenijem dijelu Ekvadora. S narodom je radio sve poslove, što god je bilo potrebno – propovijedao je ne samo riječima nego ponajviše djelom. Zato i je postao poznat kao Action priest/svećenik akcije. Hranio sirotinju, gradio škole, kapelice, sirotišta, brinuo se za bolesne…. Neki od onih, kojima je Joe pomogao dok su bili djeca, nastavili su njegovu misiju ljubavi zadugo poslije njegove smrti. Vlč. Joe Lauro i dvije djevojčice koje je doveo u Chicago na liječenje i školovanje. Jedna od njih, koja je bolovala od dječje paralize, odrasla je u obitelji Joeova brata Franka u Chicagu i poslije nastavila Laurov humanitarni rad u svojem rodnom kraju u Ekvadoru.

Prerana smrt

Poznate novine Chicago Tribune objavile su 22. travnja 1971. da je umro velečasni Joe Lauro. Pokopan je 24. travnja iz hrvatske crkve Uznesenja BDM u Chicagu. Njegovi zemni ostaci leže na groblju sv. Groba u Alsipu, Illinois, jugozapadno od Chicaga.O životu ovoga izvanrednoga čovjeka i njegovoj knjizi pisale su sve poznatije novine u Americi. U Hrvatskoj, domovini njegovih roditelja, u tadašnja vremena nije se smjelo o njemu pisati, ali nije nikad kasno spomenuti se ljudi hrvatskoga roda koji su svojim radom i životom nekoć bili (i ostali) svjetski junaci – vojni, duhovni i humanitarni.