“Moj put s Isusom i Blaženom Djevicom Marijom započeo je na hodočašću u Mariji Bistrici 8. rujna 2019.godine. Prije nego li se dogodilo moje hodočašće u Mariju Bistricu bila sam tradicionalni vjernik, ako i to. Išla bih u crkvu jer sam morala, a nekad ne bih ni otišla jer mi se ne bi dalo. Iskreno, bilo mi je teško postiti na Pepelnicu i Veliki petak, a nisam uopće poštivala da se petkom ne jede meso. Svakodnevne molitve nije bilo. To je jednostavno bilo daleko od mene. I dosadno”, istaknula je.

Svakodnevne molitve nije bilo. To je jednostavno bilo daleko od mene. I dosadno.

“U 2019. godini, na ljetnim praznicima, pred kraj sedmog razreda, krenula sam računati s koliko bih trebala proći osmi razred da bih imala bodove koji su mi trebali za upis u srednju školu koju sam željela. Da bih ostvarila bodove koje sam htjela i trebala imati, minimalni prosjek osmog razreda bi mi trebao biti 4.5 što sam mislila da je za mene nemoguće i gubila sam svu nadu koju sam imala za upis željene srednje škole. Odustajala sam bez pokušaja i razmišljanja o tome da uspijem ostvariti taj prosjek.

Ja nisam voljela ići tako na vjerska hodočašćenja jer je za mene to bilo jednostavno dosadno i besmisleno.

Nekoliko dana prije Male Gospe i početka nove školske godine moja baka je došla s prijedlogom da idemo hodočastiti u Mariju Bistricu s nakanom za blagoslov moje nove školske godine. Nisam voljela ići na vjerska hodočašća jer je za mene to bilo jednostavno dosadno i besmisleno. Na hodočašće u Mariju Bistricu išla je s nama jedna prijateljica što mi je bilo super jer sam mislila da mi neće biti dosadno. Kada smo stigli u Mariju Bistricu svemu drugom sam davala više pažnje, nego Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Meni je bilo bitno zabaviti se”, napisala je ova petnaestogodišnjakinja.

Bilo mi je čudno kako me je obuzela neka tišina u srcu.

Posvjedočila je da je nešto prije nego li su krenuli doma zastala kod kipa Blažene Djevice Marije, skrušila se u potpunosti i izrekla joj svoju molitvu za školu i svoju obitelj,  prepustila se u Marijine ruke po prvi puta. “Bilo mi je čudno kako me je obuzela neka tišina u srcu. Na povratku prema kući imala sam čudan osjećaj, ni sama ne znam kakav je to bio osjećaj. Nisam imala riječi koje bi opisale emocije koje su me obuzele”, rekla je.

Krenula je škola, molitvenik mi je samo stajao na polici, a ja se nisam obazirala na njega.

“Baka mi je, kad smo se vratili doma, dala molitvenik sv. Anti što ga je kupila za mene u Mariji Bistrici  i samo mi je rekla da molim nakane sv. Anti također. Krenula je škola, molitvenik mi je samo stajao na polici, a ja se nisam obazirala na njega. Počela sam primjećivati kako mi je u školi sve nekako krenulo na drugačiji način nego prije, bili su tu štrajkovi profesora zbog kojih smo znali ostajati doma i ne ići u školu. Za vrijeme tog perioda počele su mi se redati petice i četvorke i postala sam zainteresiranija u školi, učila bih na vrijeme i pratila nastavu. Što mi se prije i nije baš događalo. Primijetila sam da se u meni događaju neke promjene.

Dan prije početka zornica baka me pitala želim li ići s njom na zornice. Normalno da sam odmah rekla da ne želim jer sam smatrala da je to prerano za mene. Izvlačila sam se na jutarnju smjenu u školi i rekla joj da ona ide sama. No, cijeli dan mi to njezino pitanje nije izlazilo iz glave i u srcu sam čula glas koji me pozivao na zornice, poticao me da se probudim i odem skupa s bakom. Tu sam večer navila alarm za ujutro barem da odem na jednu zornicu da mi ne bi prigovarala kako nisam bila, ali opet je postajala sumnja da ću zaspati. No, na moje iznenađenje to jutro probudila sam se i prije alarma, jako sretna, a uopće nisam znala zašto. Baka je bila još sretnija kad me je vidjela. Na zornice baka inače ide u crkvu sv. Ivana XXIII., ali taj dan otišle smo u crkvu Bezgrješnog začeća BDM da bi se ispovjedile tamo. Nakon mise izašla sam iz crkve ispunjena nekom neopisivom radošću”, naglasila je.

Nakon mise izašla sam iz crkve ispunjena nekom neopisivom radošću.

“Kroz taj period trajale su mi i pripreme za krizmu koje smo imali svaku subotu, sjećam se bila je jedna subota u prosincu na kojoj je mene to predavanje toliko u srce dotaknulo da su tu i suze krenule i kad sam pogledala svoje ponašanje i odnos prema Isusu koji je za nas toliko boli podnio i koji nas toliko voli i od rujna mjeseca ja sam tek taj dan uzela molitvenik u ruke, krenula moliti svaki dan i odlučila sam svaki petak postiti o kruhu i vodi s određenom nakanom. Išao je dan za danom, a moj odnos s Isusom je postajao sve bolji i bolji. Počela sam moliti krunicu svaki dan. Moje ponašanje bilo je puno bolje nego prije. Postajala sam strpljivija, radosnija, poslušnija i puno više radila nego prije. U mjesecu ožujku krenula je online škola u kojoj sam maksimalno podignula sve svoje ocjene i meni je sve to bilo nestvarno. Osmi razred prošla sam s prosjekom 4.87 i upisala željenu srednju školu. Ne mogu ni opisati koja je to sreća bila, koliko sam Bogu zahvaljivala za sve što mi je dao i pružao. Moram priznati da je bilo i dosta kušnji pa bih u tim trenucima znala moliti u sebi skroz nesvjesno, samo bih recitirala riječi bez ikakvog značaja”, napisala je.

Postajala sam strpljivija, radosnija, poslušnija i puno više radila nego prije. U mjesecu ožujku krenula je online škola u kojoj sam maksimalno podignula sve svoje ocjene i meni je sve to bilo nestvarno.

“Bližila se krizma, a ja sam bila sve više i više uzbuđena, ali ne toliko radi Duha Svetog koliko sam bila oko fešte i poklona. Na taj dan, kada sam dobila pečat dara Duha Svetoga nisam se osjećala drugačije, ali molitva je i dalje bila prisutna. Tada nisam znala tko je uistinu Duh Sveti, znala sam samo ono osnovno što svi znaju, njemu se i nisam preporučala nego, kad bih molila, zagovor bih tražila od svetaca. No, malo po malo Duh Sveti je sve više zahvaćao moje srce. Zaista sam počela sve svoje brige i probleme predavati u ruke Duha Svetoga s nakanom da me On vodi ispravnim putem. Na početku svake svoje molitve saberem se i zazovem Duha Svetoga.

Zaista sam počela sve svoje brige i probleme predavati u ruke Duha Svetoga s nakanom da me On vodi ispravnim putem.

Znam da će biti borbi i kušnji, ali ne želim odustati. Vjerujem da će mi Duh Sveti pomoći u ustrajnosti u svemu. Zaista želim poručiti mladima da grade s Bogom sve, jer jedino tada će uspjeti i doživjeti istinsku sreću. Uvjerila sam se da nije dosadno, nego sve je puno radosti. Pozvala bih se na riječi sv. Ivana Pavla II. Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega – remek djelo!”, zaključila je.