Članak u cijelosti prenosimo s portala Catolic News Agency.

Kanonizacija rane Crkve

Kršćanske zajednice ranih stoljeća bile su u povoju, decentralizirane i često progonjene. Formalni postupci Crkve tih su se godina često razvijali u relativnoj izolaciji.

Konferencija katoličkih biskupa SAD-a (USCCB) kaže da u prvih 500 godina Katoličke crkve nije bilo “formalnog kanonskog procesa prema današnjim standardima”.

“Počevši od šestog stoljeća pa sve do 12. stoljeća, bila je potrebna intervencija lokalnog biskupa prije nego što se netko mogao proglasiti svetim”, stoji na biskupskoj web stranici. Mjesni su kršćani često tražili intervenciju svog biskupa za utvrđivanje svetosti pokojnika.

Biskup bi proučio i molbu i životopis dotičnog kandidata; ako bi zahtjev smatrao “povoljnim”, on bi “obično izdao dekret, ozakonio liturgijski kult i time kanonizirao osobu.”

Kako su desetljeća i stoljeća odmicala, proces se sve više formalizirao. Osim ranijih načina pregleda, počevši od 10. stoljeća, biskup bi prikupio svjedočanstva očevidaca onih koji su poznavali osobu i koji su svjedočili čudima povezanim s kandidatom.

Cijela bi se molba dostavila papi, koji bi sam o tome presudio. Taj je proces doveo do prve službene papinske kanonizacije, one švicarskog biskupa sv. Urlicha 993. godine od strane pape Ivana XV.

Taj je proces ostao isti još nekoliko stoljeća. U kasnom 16. stoljeću, papa Siksto V. osnovao je Kongregaciju za svete obrede, čija je jedna od funkcija bila “pomagati papi u preispitivanju uzroka”.

Proces je ostao uglavnom nepromijenjen od tada do 1917. s proglašenjem univerzalnog Zakonika kanonskog prava. Novom objavom iz 1983. Crkva je dobila zakonik koji je i danas na snazi.

Suvremeni trofazni proces

Sadašnji proces kanonizacije od strane Katoličke crkve odvija se u tri faze:

Prvo, u prvoj fazi, crkvene vlasti ispituju “život kandidata za sveca”. Proces, koji općenito može započeti tek pet godina nakon kandidatove smrti, najprije se donosi na biskupijskoj ili eparhijskoj razini.

Nakon primitka peticije, savjetovanja s biskupskom konferencijom i mjesnim vjernicima te dopuštenja Svete Stolice, biskup će sazvati sud koji će istražiti život kandidata (ili njegovo/njezino potencijalno mučeništvo). Pozvat će se svjedoci i moraju se prikupiti i ispitati dokumenti koje je napisao kandidat ili o kandidatu.

Biskupija potom šalje svoje izvješće Dikasteriju za kauze svetaca; devet teologa naknadno “glasuje o tome je li kandidat živio herojski život ili je pretrpio mučeništvo.”

Ako glasuju pozitivno, i nakon ispitivanja od strane kardinala i biskupa koji su članovi dikasterija, prefekt dikasterija “predstavlja rezultate cjelokupnog tijeka kauze papi”, koji daje svoje odobrenje i upućuje zajednicu na izradu dekreta kojim se kandidata proglašava ili časnim (ako su “živjeli čestitim životom”) ili blaženim (“ako su bili mučenici”).

U drugoj fazi, časni bivaju proglašeni blaženima kada imaju čudo koje se pripisuje njegovom ili njezinom zagovoru. Čudo mora biti dokazano kroz odgovarajuću kanonsku istragu. Nakon beatifikacije, časni dobiva naslov blaženi (taj se naslov automatski dodjeljuje mučeniku nakon utvrđivanja njegove ili njezine mučeničke smrti).

U trećoj fazi, blaženik je službeno proglašen svetim uz određivanje drugog čuda koje se pripisuje zagovoru blaženika i koje se dogodilo nakon njegove ili njezine beatifikacije.

Kanonizacija omogućuje javno štovanje sveca od strane sveopće Crkve.

Dvojica najnovijih svetaca koje je Crkva kanonizirala su sv. Artemide Zatti i Giovanni Battista Scalabrini, a papa Franjo ih je “upisao među svece” u listopadu prošle godine.