Za svećenike će posljednje subote u svibnju biti zaređeni Krešimir Babić, Petar Belina, Mate Cikoja, Domagoj Koružnjak, Antonio Kovačić, Patrik Paulić, Filip Šešek i Ivan Vujević, a više o mladomisniku Domagoju Koružnjaku možete doznati u nastavku.
Uoči svećeničkog ređenja predstavljena su osmorica đakona Zagrebačke nadbiskupije koji će, po rukama zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biti zaređeni za prezbitere u subotu 28. svibnja u crkvi sv. Ivana XXIII., pape u zagrebačkoj Dubravi, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
Domagoj Koružnjak rođen je 27. ožujka 1996. godine u Zagrebu u obitelji Željka i Vlatke r. Košćec. Dolazi iz Župe sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija. Osnovnu školu pohađao je u Kustošiji, a srednju Elektrotehničku školu na Voltinom, gdje je stekao zvanje “tehničar za računarstvo”. Nakon srednje škole upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je primljen u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao kandidat Zagrebačke nadbiskupije. Nakon završenog petogodišnjeg studija stekao je akademsku titulu “magistar teologije”. Za đakona ga je 9. listopada 2021. zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonsko pastoralno služenje vršio je u Župi Muke Isusove u Vukomercu i u Župi Navještenja BDM u Velikoj Gorici. Ima mlađu sestru koja studira predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Mladomisničko geslo: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5, 8)
Datum mlade mise: 24. srpnja 2022.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Moram reći kako su na moje promišljanje o duhovnom pozivu vrlo veliki trag ostavili primjeri i svjedočanstva svećeničkog života župnih vikara koji su službovali u mojoj župi. Istaknuo bih ovdje nažalost pokojnog vlč. Domagoja Vuletića te vlč. Bornu Puškarića, vlč. Ivana Valentića, vlč. Marka Torbara i vlč. Ivana Braovca. Primjeri njihove ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi odmalena su me se jako dojmili. Kroz svoje pastoralno djelovanje uglavnom usmjereno ka katehizaciji i radu s nama mladima u župi, davali su nam primjer vjernih i odanih Kristovih svećenika. Vjerujem da su pomogli u “potpirivanju” onoga žara u meni koji je na kraju dosegao svoju puninu u mom odazivu na Božji poziv u svećeništvo u kojem želim služiti Bogu i ljudima. Kroz svoj su život i svoje djelovanje na župi ti mladi svećenici polako u meni razbijali one klasične stereotipe o svećenicima kao nekim usamljenim tipovima koji samo čuvaju župnu kuću i ritualno slave sakramente. Pokazali su mi kako su svećenici ljudi koji imaju svoje darove, talente, hobije, zanimanja kao i svi drugi, ali su odabrali ovaj poziv jer vjeruju kako ih Gospodin poziva na služenje upravo u tom staležu.
Ne mogu, a da ne spomenem i svoje dugogodišnje kolege i prijatelje iz DVD-a Kustošija, koji su također utjecali na moj duhovni poziv, ali i na formiranje mene kao osobe u punini. Višegodišnja aktivnost u DVD-u Kustošija, ponajprije kao pripravnika, a kasnije i kao operativnog člana, pomogla mi je naučiti me disciplini, redu, poslušnosti, ali i bratskoj ljubavi, povjerenju u čovjeka do tebe te empatiji prema onima koji su u potrebi. Naučio sam kako postoje stvari, odnosno ideali zbog kojih je čovjek spreman ne samo dati svoje vrijeme i energiju već dati cijeloga sebe u to da pomogne drugome čovjeku. Pa čak ako treba i darovati vlastiti život za drugoga. To je ono na što nas i Krist poziva. Zbog toga čvrsto vjerujem kako su upravo te kristolike osobe, moji kolege vatrogasci, jako utjecali na mene i moj poziv.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Moram reći kako su na moje promišljanje o duhovnom pozivu vrlo veliki trag ostavili primjeri i svjedočanstva svećeničkog života župnih vikara koji su službovali u mojoj župi. Istaknuo bih ovdje nažalost pokojnog vlč. Domagoja Vuletića te vlč. Bornu Puškarića, vlč. Ivana Valentića, vlč. Marka Torbara i vlč. Ivana Braovca. Primjeri njihove ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi odmalena su me se jako dojmili. Kroz svoje pastoralno djelovanje uglavnom usmjereno ka katehizaciji i radu s nama mladima u župi, davali su nam primjer vjernih i odanih Kristovih svećenika. Vjerujem da su pomogli u “potpirivanju” onoga žara u meni koji je na kraju dosegao svoju puninu u mom odazivu na Božji poziv u svećeništvo u kojem želim služiti Bogu i ljudima. Kroz svoj su život i svoje djelovanje na župi ti mladi svećenici polako u meni razbijali one klasične stereotipe o svećenicima kao nekim usamljenim tipovima koji samo čuvaju župnu kuću i ritualno slave sakramente. Pokazali su mi kako su svećenici ljudi koji imaju svoje darove, talente, hobije, zanimanja kao i svi drugi, ali su odabrali ovaj poziv jer vjeruju kako ih Gospodin poziva na služenje upravo u tom staležu.
Ne mogu, a da ne spomenem i svoje dugogodišnje kolege i prijatelje iz DVD-a Kustošija, koji su također utjecali na moj duhovni poziv, ali i na formiranje mene kao osobe u punini. Višegodišnja aktivnost u DVD-u Kustošija, ponajprije kao pripravnika, a kasnije i kao operativnog člana, pomogla mi je naučiti me disciplini, redu, poslušnosti, ali i bratskoj ljubavi, povjerenju u čovjeka do tebe te empatiji prema onima koji su u potrebi. Naučio sam kako postoje stvari, odnosno ideali zbog kojih je čovjek spreman ne samo dati svoje vrijeme i energiju već dati cijeloga sebe u to da pomogne drugome čovjeku. Pa čak ako treba i darovati vlastiti život za drugoga. To je ono na što nas i Krist poziva. Zbog toga čvrsto vjerujem kako su upravo te kristolike osobe, moji kolege vatrogasci, jako utjecali na mene i moj poziv.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?
Bogoslovna formacija nezaobilazno je prožeta fakultetskim obrazovanjem te stjecanjem znanja i kompetencija s područja teologije. Ta su znanja izuzetno važna i potrebna u dijalogu sa svijetom i u promišljanju o Bogu i čovjeku. Ona svoje ispunjenje nalaze u pastoralnoj primjeni, u kojoj se trenutno nalazim nakon petogodišnjeg studija i formacije u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Bez obzira koliko dugo trajala formacija, ona vas nikada do kraja ne može pripremiti na ono što vas čeka na terenu, ali vam može dati jedan čvrst temelj i polazište s kojeg se onda morate prilagođavati uvjetima u kojima se nalazite. Navještaj Riječi Božje, katehizacija, evangelizacija, pastoralno planiranje i programiranje, davanje odgovora na pitanja i nedoumice vjernika, samostalan život – samo su neke od stvari na koje se čovjek mora prilagoditi kada iz sigurnosti i određene bezbrižnosti bogoslovne formacije biva “bačen na teren”. No, zlato se u vatri kuje. Učenje nikad ne prestaje i svaki je dan prilika za naučiti nešto novo. Bilo da se radi o čisto praktičnoj stvari, bilo da se radi o teoretskoj koja onda svoje ispunjenje nalazi u praktičnoj primjeni. Vrijeme u kojem se nalazimo zahtjevno je i pred nas stavlja nove izazove s kojima se prošle generacije svećenika, koje su pak imale svoje brige i probleme, možda nisu susretale. No, ne bojim se. Znam kome sam povjerovao i uzdam se kako će mi On dati snage da sve što izvršim bude na Njegovu veću slavu.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonska je godina svojevrsna sinteza onoga što je naučeno kroz petogodišnji studij i formaciju te primjena toga znanja u konkretnosti određene župne zajednice. Imao sam prilike djelovati na dvije župe naše Nadbiskupije od kojih je svaka na svoj način specifična te nosi neke svoje posebnosti. Župa Muke Isusove u Vukomercu nešto je mlađa župa naše Nadbiskupije. te se njen život odvija u određenoj konzistentnosti s povremenim prilagodbama, ovisno o potrebama i inicijativama vjernika. Župnu zajednicu čine pastoralni timovi od kojih svaki ima svoje zaduženje i svoj okvir djelovanja.
Drugi dio praktikuma proveo sam u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, čija je župna zajednica vrlo aktivna s mnogim sadržajima i oblicima djelovanja (od župnog Caritasa, preko biblijske skupine, kateheze odraslih, kateheze mladih, 5 župnih zborova…). Sve se te aktivnosti odvijaju u pastoralnom centru u kojem se nalazi i đakonova soba. Stoga sam, htio, ne htio, bio dionik svih tih događaja i susreta. Ovdje svoje mjesto može pronaći zaista svatko tko na neki način želi biti uključen u rad i aktivnosti župe. Ljudi su izuzetno otvorena i vedra duha te je vrlo lako organizirati bilo kakve radne akcije, radionice ili tome slično. Pastoralni tim uz župnika, župnog vikara te đakona, čine i časne sestre iz Družbe sestara Kraljice svijeta.
S obzirom na to da sam imao prilike djelovati na dvije župe, moram reći kako sam stekao brojna iskustva koja će mi zasigurno pomoći u kasnijem pastoralnom djelovanju. Dvije župe, iako u istoj Nadbiskupiji, razlikuju se podosta jedna od druge. Iako možda na prvu ne izgleda tako, ipak se vidi razlika i svaka od njih ima neki svoj „tempo“ i neku svoju specifičnost. Na svakoj od njih imao sam prilike svoje stečeno znanje primijeniti u konkretnosti zajednice i uvidjeti na kojim područjima moram još rasti i učiti. Ne može se sve odmah znati i nismo naučili sva znanja onoga trenutka kada smo u ruke dobili diplomu. Učenje se nastavlja iz dana u dana.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Svećenik je za mene ponajprije čovjek vjere, čovjek duboke povezanosti s Kristom i čovjek otvoren za svakoga. Da bi to bio, svećenik mora biti čovjek molitve. Iz molitve onda potječe sve ostalo. Kada sam ulazio u bogosloviju prije šest godina, župnik mi je rekao ovo: “Domagoj, nemoj nikada prestati moliti. Jer ako molitveni život zapustiš, onda će i sve ostalo krenuti nizbrdo. A vjeruj mi, ljudi će na tebi vidjeti jesi li čovjek molitve ili nisi. Osobito one bake koje svakoga dana mole krunicu u crkvi. Nisu to vrsne teologinje, niti su to žene nekog posebno velikog spektra znanja iz svih mogućih znanstvenih područja, ali itekako dobro znaju prepoznati je li njihov svećenik čovjek molitve ili nije. Njima je to izuzetno lako vidljivo. A s vremenom će to uvidjeti i drugi vjernici. I kako će to onda izgledati ako čovjek koji njih treba učiti moliti, sam ne moli? Ne dopusti si da odustaneš od molitve, od povezanosti s Bogom, od razgovora s Njime.” Stoga je svećenik onaj koji je uvijek u molitvi. Njegova molitva može biti i njegov rad s ljudima ako je usmjeren k većoj slavi Božjoj. A svaki naš rad bi trebao biti upravo takav. Svećenik je za mene također osoba koja, uz svoje pastoralne i duhovne obveze, ne zaboravlja i na one općeljudske, odnosno svakodnevne obveze te ih izvršava u onoj mjeri u kojoj može. Osoba koja upravo kroz te „svakodnevne“ dužnosti suosjeća sa svojim vjernicima. Kako ćemo inače moći iskreno reći da razumijemo i suosjećamo s onim vjernicima koji nakon svakodnevnog posla dolaze doma i čekaju ih razni kućanski poslovi i druge obveze, ako mi sami u danu nismo gotovo ništa od tih poslova učinili? Barem nešto, neku sitnicu. Vjerujem kako tek tada možemo reći da suosjećamo sa svojim vjernicima, da smo pastiri koji “mirišu na svoje stado”, da nismo izolirane jedinke u društvu i da ne živimo povlaštenim životom koji nema veze sa stvarnošću oko nas. Radujem se radu i susretu s ljudima. Želim služiti drugima i buditi Boga u njima. Ono od čega strepim je da svojim životom ne uvrijedim Boga i da ne iznevjerim povjerenje koje mi je dano.
Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Pojmovi kao što su žrtva, patnja, bol, suze, strah, strepnja nešto su od čega nam se danas govori kako moramo bježati. Današnji hedonistički svijet želi vam nametnuti sliku kako uvijek sve treba biti bajno i kako se uvijek i u svakome trenutku našega života moramo osjećati radosno i neopterećeno. To je neostvarivo! To je utopija! Ne dajte se zavesti lažnim obećanjima. Patnja, žrtva, odricanje sastavni su dio svakog ljudskog života. Ni Krist nije bježao od toga. Hrabro je uzeo svoj križ i ponio ga na Kalvariju. Nije bježao ni od patnje ni od boli ni od suza. Život nije bajka, ali može biti puno lakši ako prihvatimo svoje križeve i krenemo za Kristom. “Hod za Kristom nije šetnja nego umiranje”, rekao je pokojni kardinal Franjo Kuharić. Umiranje samome sebi kako bi živjeli za druge. Garantiram vam kako ćete susresti ljude koji neće biti zadovoljni s vašim odabirom ili možda čak samim promišljanjem o duhovnom pozivu. Možda će to čak biti i vaši roditelji. Rijetko je tko od nas odmah naišao na razumijevanje i podršku od svih. No, ne dajte se obeshrabriti! To je vaš odabir, a ne njihov! Ako zaista u srcu vjerujete kako vas Gospodin zove na to da Mu služite u svećeništvu, budite hrabri i odazovite se na poziv koji osjećate! Budite spremni odreći se nečega u svome životu u korist onoga što nadmašuje svako naše ljudsko i ograničeno poimanje sreće i radosti.
Vlč. Domagoj Koružnjak slavit će svoju mladu misu 24. srpnja u 11 sati u Župi sv. Nikole Tavelića, Zagreb-Kustošija. Mladoj misi prethodit će trodnevna duhovna priprava:
- u četvrtak 21. srpnja misno slavlje u 18:30 sati predvodi i propovijeda vlč. Marko Torbar, upravitelj Župe Pohoda BDM u Zagrebu-Čučerje;
- u petak 22. srpnja svetu misu u 18:30 sati predvodi i propovijeda vlč. Ivan Braovac, župni vikar Župe sv. Petra ap. u Zagrebu;
- u subotu 23. srpnja svetu misu u 18:30 sati predvodi i propovijeda vlč. Tomislav Hačko, pročelnik Tiskovnog ureda i vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije.
