Ljudske kreposti ukorjenjuju se u bogoslovne kreposti koje prilagođavaju moći čovjeka da može imati udjela u božanskoj naravi. Doista, bogoslovne se kreposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini Bog im je izvor, uzrok i objekt, stoji u Katekizmu Katoličke Crkve.

Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obilježuju moralno djelovanje kršćanina. One oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti. Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluže vječni život. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u moćima ljudskog bića. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.

Vjera

Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam Sveta Crkva predlaže vjerovati, jer je On sama istina. Vjerom “čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje”. Zato vjernik nastoji upoznati i vršiti volju Božju. “Pravednik će od vjere živjeti” (Rim 1,17). Živa vjera je “ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6).

Dar vjere ostaje u onome tko nije sagriješio protiv nje.

Dar vjere ostaje u onome tko nije sagriješio protiv nje. No “vjera je bez djela mrtva” (Jak 2,26): ako nije popraćena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne čini ga živim udom njegova Tijela.

Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je…

Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedočiti i širiti je: “Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada”. Služenje i svjedočenje vjere nužni su za spasenje: “Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ufanje

Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga.

“Držimo nepokolebljivim ispovijedanje naše nade, jer je vjeran Onaj koji je obećao” (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven “na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga” (Tit 3,6-7).

Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka…

Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi.

Kršćansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je početak i uzor Abrahamova nada , koji je u Izaku bio obasut Božjim obećanjima i očišćen žrtvenim iskušenjem . “U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem naroda mnogih” (Rim 4,18).

Možemo se dakle nadati nebeskoj slavi što ju je Bog obećao onima koji ga ljube i vrše njegovu volju.

Kršćanska se nada razvija, od početka Isusova propovijedanja, u navještaju blaženstava. Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas čuva u “nadi koja ne razočarava” (Rim 5,5). Nada je “pouzdano i čvrsto sidro duše”, koje prodire tamo “kamo je kao preteča za nas ušao Isus” (Heb 6,19-20). Ona je i oružje koje nas u borbi spasenja brani: “budimo trijezni (…) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja” (1 Sol 5,8). Ona nam i u kušnji pribavlja radost: “U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi” (Rim 12,12). Nadu izražavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Očenaša , koji je sažetak svega što nam ufanje daje željeti.

Možemo se dakle nadati nebeskoj slavi što ju je Bog obećao onima koji ga ljube i vrše njegovu volju. U svakoj prilici, svatko treba da se nada da će, uz milost Božju, ustrajati “do kraja” i da će postići nebesku radost kao vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću. U nadi Crkva moli “da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Ona čezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zaručnikom:

Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, što se više budeš borila, to ćeš više dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ćeš više jednoga dana uživati sa svojim Ljubljenim, u sreći i ushitu koje neće moći prestati nikada.

Ljubav

Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.

Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi .Ljubeći svoje “do kraja” (Iv 13,1), on očituje ljubav koju prima od Oca. Ljubeći jedni druge, učenici nasljeduju Isusovu ljubav što je i oni sami primaju. Zato Isus kaže: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). I još: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12).

Ljubav kao plod Duha i punina zakona obdržava zapovijedi Boga i njegova Krista: “ostanite u mojoj ljubavi; budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi” (Iv 15,9-10).

Gospodin zahtijeva da ljubimo kao što on ljubi, čak i svoje neprijatelje…

Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo još bili “neprijatelji” (Rim 5,10). Gospodin zahtijeva da ljubimo kao što on ljubi, čak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijem postanemo bližnji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on.

Apostol Pavao dao je nedostižan opis ljubavi: “Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,4-7).

Kad “ljubavi ne bih imao”, veli još Apostol, “ništa nisam!”. I sve ono što se zove povlastice, služenje, čak i krepost (…), bez ljubavi “ništa mi ne bi koristilo” (1 Kor 13,1-4). Ljubav je viša od svih kreposti. Ona je prva među bogoslovnim krepostima: “A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).

Ljubav osigurava i čisti našu ljudsku sposobnost ljubavi.

Ljubav oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima. Ona je “sveza savršenstva” (Kol 3,14); ona je forma kreposti (forma virtutum); ona ih spaja i međusobno raspoređuje; ona je izvor i cilj njihova kršćanskog vršenja. Ljubav osigurava i čisti našu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdiže do nadnaravnog savršenstva božanske ljubavi.

Provođenje ćudorednog života nadahnuto ljubavlju daje kršćaninu duhovnu slobodu djece Božje. Kršćanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji traži plaću, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga “koji nas prije uzljubi” (1 Iv 4,19).

Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjećamo se kao rob, ili dopuštamo da nas privuče nagrada i slični smo najamnicima; ili smo poslušni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slušamo (…) tada se osjećamo kao djeca.

Plod su ljubavi radost, mir i milosrđe; ona zahtijeva velikodušnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebična i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajedništvo:

Ispunjenje svih naših djela je ljubav. Tu je naša svrha; zato mi trčimo, prema tom cilju trčimo; kad stignemo, u njoj ćemo naći svoj odmor.