“Ekskluzivno” – što bi napisali mediji, ali ipak s Božjom pomoći, uz Nedjelju Božje riječi, uspio sam – naravno moleći i samog fra Bonaventuru Dudu za duhovnu pomoć, volju i koncentraciju, kao i sve svete prepisivače crkvenih i biblijskih spisa kroz povijest – dešifrirati i pretipkati dio iz “Tribine o Bibliji” fra Bonaventure Dude. Prema jednom navodu u tekstu uspio sam otkriti da je taj – teško, ali strpljivo ipak moguće čitljiv spis – iz 1966. godine.

Iz fra Bonaventurinog teksta izdvajam:

“I dok promatramo taj uski vez između Knjiga i njezina Naroda – između Biblije i Crkve – ne zaboravimo istaknuti, što je sada samo po sebi očito: Biblija nije nastala kao neka ideološka knjiga, kao zbirka istina, misli, pouka – sama poradi sebe. Ona se od svojih početaka srasla s Narodom, a Narod je sudbinski povezan s njom. I oni koji su je pisali; i oni koji su je prvi čitali; i oni koji su je prvi preveli; i oni koji su je kroz stoljeća i tisućljeća prevodili – do danas već u tisuću i nešto jezika – i oni koji su je prenosili od koljena do koljena najprije u prijepisima (na tisuće ih se sačuvalo iz najstarijih vremena) a onda tiskom (u prvih 50 godina tiska je sto puta tiskana) – svaki je u nju unio nešto svog srca, svoje ljubavi, svog voljenja. Kadili su je i ljubili čitajući na svetim sastancima; zlatom su je pisali, a u srebro ukoričili; po njoj su živjeli i za nju umirali; na nju su – puni vječnih nada – smireni mrtvu glavu naslanjali do danas, i danas milijuni. To je ono pravo odličje Biblije: ona je i knjiga srca. I to baš, ako stvar dokraja domislimo, knjiga Srca Božjega srcu čovjekovu. Biblija je knjiga voljena. I ne može se pravo razumjeti, nego jedino kad je zavoljena.”

Foto: Facebook/ Fra Mate Bašić

B I B L I J A – KNJIGA BOŽJEG NARODA

DR. FRA BONAVENTURA DUDA

DIO PREDAVANJA “TRIBINA O BIBLIJI” IZ 1966. 

U okviru naše Koncilske misli sam se po sebi nameće razgovor o Bibliji – Svetom pismu. Koncil je otpočeo prema smjernici koju mu je dao Papa Ivan XXIII.: “Povratak k izvorima”. Svakog se dana iznova na Koncilu svečanim obredom ustoličavalo Evanđelje – simbol da sam Krist po svojoj riječi predsjeda i svojim Duhom nadahnjuje rad Koncila. Među konačnim koncilskim konstitucijama jedna je od najistaknutijih, mučnim raspravama i dugim radom dorađena, konstitucija “Dei Verbum” – “Riječ Božja” koju smatraju najdotjeranijim dokumentom ovog Koncila.

Uostalom, sav je posao Koncila bio usredotočen na to da Crkva uoči probleme naše suvremenosti i svoje zadaće u njoj i da u svijetlu božanske objave potraži tome što bolja i što uspješnija rješenja. Tako je Sveto pismo kao privilegirani dokument božanske objave – bilo uistinu izvor inspiracije i norma Koncila. A to ono – Sveto pismo – treba da postaje u što širim razmjerima i u postkoncilskoj obnovi Crkve u cjelini i u svim njezinim udovima: izvor inspiracije i norma mišljenja, djelovanja, života.

Možda je ipak preuranjeno odmah u početku našeg susreta klesati zahtjevne zaključke (Možda će se večerašnja tema kome učiniti suvišnom.) Možda je za kojeg slušača Sveto pismo knjiga kao svaka druga, uglavnom relativna, pod nekim vidom zanimljiva, pod drugim problematična, više knjiga prošlosti nego sadašnjosti, a još manje budućnosti… Vjernik pak može steći dojam da to već sve zna, da je to već toliko puta čuo (i prečuo!) i zato može Sveto pismo i za njega – već prema tome kakav je vjernik – biti knjiga stereotipna čak i neživotna, svakako nerazumljiva (kako već i mogu djelovati – ili bolje: ne djelovati – ona istrgnuta čitanja u crkvi koja slučajni dolaznik jedva da može uhvatiti u njihovu književnom i idejnom sklopu…).

No tim već nekako postavljamo Bibliju kao problem; zauzimamo, dakle, neki obrambeni položaj; počinjemo apologetiku. A naše je najdublje uvjerenje – iako će uvijek biti biblijskih problema i problema oko Biblije – da Bibliju ne treba toliko braniti već se njom valja hraniti. Ona se čak rado zatvara pred onima koji joj pristupaju kao problemu, a otvara se onima koji u njoj traže životnu hranu te bi se i ovdje moglo reći: “Esurientes reples bonis, fastidiosos divites dimittens inanes” = “Gladne sitiš dobrima, izbirljive bogataše otpuštaš nenasićene” (Tjelovska antifona).

Postavlja se, dakle, pitanje pravog pristupa Bibliji: što je Biblija – Sveto pismo; kako da joj se približimo, što u njoj da tražimo? Ne želimo nikome izdiktirati stavove. Pozivamo na zajedničko razmatranje činjenica. Odmah u početku ipak upozoravamo na neke metodičke stavove. Ima ih koji bi htjeli da ova razmatranja na Koncilskoj misli budu enciklopedijski informativna – kako netko reče – dostupna i da, u neku ruku, svaki put dadnu neko zaokruženo znanje koje bi se poput džepnog priručnika ponijelo kao gotovina u život.

Tribine kao takve imaju svoj način formiranja i informiranja. Ne zahvaćaju sve odjednom i ne idu školskim kolosijecima. Više upozoravaju na probleme i upućuju k rješenjima. Tako i ovo naše predavanje o Svetom pismu nema pretenzije – bilo bi to inače uistinu umišljeno – da sve o tom predmetu dotakne, a kamoli da na sve odgovori. Želimo samo, ovdje po prvi put, staviti Bibliju u centar našeg interesa i otpočeti o njoj razmatranja i diskusije.

Prije svega, Biblija – Sveto pismo – zapravo nije jedna knjiga. To je zapravo zbirka knjiga zbirka koja se prelama u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Trebalo bi se odmah zaustaviti na svim ovim imenima jer nas ona – iako površinski općento poznata – ako ih raščlanimo, uvode u misterij te zbirke knjiga koja se zove Biblija. Značajno je svakako da se ova zbirka zove upravo “Knjiga” s velikim slovom, ili pod navodnicima – dakle, knjiga par excellence. Podsjetimo samo na zanimljivo porijeklo imena Biblija. Biblos je bila stara fenička luka poviše današnjeg Beiruta, u današnjem Libanonu.

Feničani su u starini bili poznati trgovci, ljudi pothvata, uspjeha, praktični. Njima dugujemo početke svog alfabeta. Oni su bili također glavni trgovački posrednici pisaćeg materijala i odatle je Biblos nađeno i u grčkom kao ime za knjigu = HE BIBLOS. U Makabejskim knjigama prvi put čitamo da se zbirka hebrejskih svetih knjiga zove TA BIBLIA = u pluralu i deminutivno od milja i poštovanja: Knjižice, što je preko latinskog prešlo u sve europske jezike u singularu: Biblija je ostvarenje pojma knjige, osmišljenje književnosti uopće. Dakle, Biblija nikako nije jedna od knjiga, obična knjiga, već je Biblija Knjiga nad knjigama.

Do istog nas rezultata dovodi i ispitivanje značenja Sveto pismo, ili još češće – u samoj Bibliji – Psimo (grčki HE GRAFE). Biblija je po tom osmišljenje pismenosti uopće, jedinstveno “Pismo” – “sveto” pismo. I upravo taj atribut “sveto” kako ćemo zamalo vidjeti, izražava ovu jedinstvenost Biblije i kao Knjige i kao Pisma.

Cijela se zbirka svetih knjiga, Biblija, prelama – rekosmo – u ta dva glavna dijela: Stari i Novi zavjet Ne možemo uvesti u značenje ovog nazivlja, a da ne uđemo u središnje pitanje: koji je glavni sadržaj ove Knjige i njezin glavni cilj? Zasada samo spominjemo da je prijelomni događaj koji dijeli i povijest svijeta, i zato i ovu zbirku knjiga, na dva dijela: utjelovljenje Sina Božjega Gospodina našega Isusa Krista. U tom smislu Stari zavjet je prvenstveno: povijesno vrijeme priprave i očekivanja konačne epohe čovječanstva – vremena Isusa Krista. Dosljedno, knjige Starog zavjeta su one koje su u tom vremenu nastale da u određenom smislu priprave i hrane iščekivanje velikog vremena Kristova. To pak Kristovo vrijeme – i knjige koje o njem kao aktualnom rade – zove se Novi zavjet. Čovječanstvo, dakle, sada živi u Novom zavjetu – ili kako bi bolje bilo reći – U Novom Savezu s Bogom. O tom će još biti govora jer zasijeca u srce misterija Biblije tako da je ona upravo zato, pokraj raznovrsnosti i raznovremenosti svojih sastavnih dijelova, ipak – jedna knjiga.

Bibliju možemo, ponajprije, promatrati apstraktno i konkretno: apstraktno = kao knjigu u sebi, odvojeno od njezina okruženja, od povijesnih prilika i uvjeta u kojima je nastala, izvan naroda u kojem i kojemu je napisana; konkretno = sa svim njezinim odnosima, a osobito ukoliko je knjiga jednog sasvim određenog naroda, sasvim određene zajednice ljudi. Tu je i opet moguće – dakako zbog neupućenosti ili namjerične hotnje – da je promatramo suženo, kao knjigu negdašnjeg i sadašnjeg Hebrejskog naroda, ili rašireno, što stvarno i jest, kao knjigu zajedničku s jedne strane Hebrejima, a s druge strane svim narodima, zajednicama i pojedincima koji vjeruju u Isusa Krista. Dakle, Hebrejima i kršćanima.

Pored toga, postoji još šira mogućnost pristupa Bibliji. Ona je doduše sveta i normativna za jedan veliki dio čovječanstva, i to i danas, ali već samim tim ona ulazi u opću književnost i pripada kao duhovno blago cijelom čovječanstvu jer je u njem rođena i jer se bez nje – u velikoj zajednici svijeta – ne mogu razumjeti oni koji su u njoj tražili i traže (evo već barem 2500 godina) nadahnuće života i djelovanja i koji su, upravo njom nadahnuti, pridonijeli sveukupnoj riznici dobara čovječanstva.

U jednom Biblija – još uvijek apstraktno gledana – premašuje sve druge knjige: ona je uvijek živo svjedočanstvo o prisutnosti religioznog u čovječanstvu, i to religioznog koje je doživljeno i ljubljeno. U tom smislu Biblija je sva “odnosna”. Čovjek se u njoj ne doživljava zatvoren u svoj bespomoćni Ego – Ja centriran na svoju krhku besadržajnost. Čovjekovo se biće u njoj zrači otvoreno prema perspektivama beskonačnosti, prema Bogu, i zato u kolegijalnosti i prijateljstvu, u bratstvu sa sebi jednakim, djetetom i prijateljem Božjim.

Svaku knjigu – da je pravo razumijemo – treba ambijentirati, staviti u odnos s njezinim okruženjem jer je ona vijek, više – manje, u funkciji određene sredine. Zato se ni Biblija ne može pravo razumjeti nego u funkciji “svog naroda” u kojem i kojem je napisana: to jest, naroda Božjeg Starog i Novog zavjeta ili danas – recimo kraće – Crkve. Zato je “Crkvenost” bitna značajka Biblije. Crkva je posjeduje kao svoju, jer je u njoj nastala, ona ju je u baštinu primila. I zato je samo Crkva s razumijevanjem tumači jer je samo ona – ako itko – može pravo razumjeti kad je njoj i u njoj napisana. A Crkva je smatra Božjom knjigom, Božjom porukom, Božjom riječju jer je ona nastala izuzetnim zahvatom Božjim: nadahnućem ili inspiracijom.

I dok promatramo taj uski vez između Knjiga i njezina Naroda – između Biblije i Crkve – ne zaboravimo istaknuti, što je sada samo po sebi očito: Biblija nije nastala kao neka ideološka knjiga, kao zbirka istina, misli, pouka – sama poradi sebe. Ona se od svojih početaka srasla s Narodom, a Narod je sudbinski povezan s njom. I oni koji su je pisali; i oni koji su je prvi čitali; i oni koji su je prvi preveli; i oni koji su je kroz stoljeća i tisućljeća prevodili – do danas već u tisuću i nešto jezika – i oni koji su je prenosili od koljena do koljena najprije u prijepisima (na tisuće ih se sačuvalo iz najstarijih vremena) a onda tiskom (u prvih 50 godina tiska je sto puta tiskana) – svaki je u nju unio nešto svog srca, svoje ljubavi, svog voljenja. Kadili su je i ljubili čitajući na svetim sastancima; zlatom su je pisali, a u srebro ukoričili; po njoj su živjeli i za nju umirali; na nju su – puni vječnih nada – smireni mrtvu glavu naslanjali do danas, i danas milijuni. To je ono pravo odličje Biblije: ona je i knjiga srca. I to baš, ako stvar dokraja domislimo, knjiga Srca Božjega srcu čovjekovu. Biblija je knjiga voljena. I ne može se pravo razumjeti, nego jedino kad je zavoljena.

Iz ovog što je rečeno slijedilo bi: a) ako tko nije u Crkvi – unutar Božjega naroda koji kao svojinu posjeduje Bibliju – jedva će Bibliju pravo shvatiti i s prave joj se strane približiti; b) ako tko jest u Crkvi, još uvijek ne slijedi da i on pravo razumije, da se njom pravo koristi. Biblija je zapravo toplomjer koliko si u Crkvi, i putokaz kako ćeš u njoj što životnije biti. U svakom slučaju, Biblija je i danas i informativna i formativna knjiga Crkve: Izgrađuje u nama svijest da smo Narod Božji i informira nas o poruci Božjoj, o volji Božjoj, o Riječi Božjoj koja je i nama put, istina i život. U tom smislu i u toj perspektivi treba ocijeniti i oživjeti suvremeni interes za Bibliju kao cijeli biblijski pokret. Što je Crkva bila svjesnija sebe u sebi vitalnija to je ona bila više usredotočena na Bibliju: uzročno i posljedično. Zato je očito da je Crkva, koja se pregla da se Koncilom obnovi, u temelj postkoncilske obnove ugradila i Konstituciju o božanskoj objavi “Dei Verbum – Riječ Božja”. Nije li za ova vremena :prorokovao prorok Amos u Bibliji (8,11): “Gle, idu dani kad ću pustiti glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode nego glad i žeđ za Božjom riječju”.

B I B L I J S K I    Č O V J E K

Možda bismo ovaj svoj razgovor o Bibliji večeras mogli bolje završiti nadahnuti jednom stranicom od poznatog francuskog akademika Daniela Ropsa, (lani preminuloga (1965.)). U Bibliji, kroz sve njezine sadržaje, pomalja se ideal “čovjeka Božjega”, čovjeka onakva kakva ga je Bog zamislio i stvorio s tim da se dalje sam – surađujući s Bogom – do kraja ostvari. Taj “Božji čovjek” Biblije “hoda pred Bogom”, živi kao prijatelj i suradnik Božji koji u Božjim očima čita i razumije sebe i sve oko sebe. Ne smatra se posljetkom slijepe igre ni proizvodom demonskih sila – dakle, ni slučaja ni zlobnog bacanja u ovaj život.

On znade da je sastavni suradnik i suostvaritelj božanskog plana. Znade da je pred Bogom vrijedan – i da mu je to izvor vrijednosti – jer je djelo Božje stvoriteljske i otkupiteljske ljubavi, ocjenjen cijenom Krvi Sina Božjega. Znade da ima svoj početak i svoj svršetak – i Alfa i Omega – u Bogu, kao uzvanik na obiteljsku gozbu s Bogom Ocem po Sinu u Duhu Svetomu. Znade da nije ničim. determiniran, pa ni samim Božjim odlukama, nego je pozvan da slobodno – ali razumno i razborito – zaigra u Božjem planu u kom surađujući sam sebe ostvaruje.

Takav je čovjek inicijativan. Znade naime da ima svoj udio u svijetu i svemiru i da u Bogu sve može. On moli i radi. Moli jer slavljenje Boga ne smatra besposličarenjem nego svojim prvim poslom, češću i vlastitim obogaćenjem. Radi jer u radu produžuje molitvu ukoliko potpomažući vrši izgradnju boljeg svijeta i sreću svojih bližnjih te tako sasvim izvanredno slavi Boga. Biblijski čovjek vjeruje u bolji svijet i na tom surađuje prvenstveno poboljšavajući sebe i pružajući svima, osobito najbližima, svu svoju velikodušnost i zaposlenu suradnju da budu i oni bolji. Ipak, konačne svoje nade u novi i dobar svijet, stavlja preko ovozemnih granica – ne zbog iluzija nego jer je od Boga informiran da je ovdje njegovo samo prolazno obitavalište i radilište, a ondje – vječna domovina.

To ne smanjuje nego samo pojačava njegovu inicijativnost i aktivnost na ovom svijetu jer znade da istom ovdje gradeći Kraljevstvo stiče pravo da mu zauvijek bude građaninom. I dok tako Biblija pojačava njegovu individualnu svijest, aktivnost i odgovornost, ona mu posvješćuje i to da je član Naroda, zapravo ud jednog Tijela – Krista – Crkve. Stavlja ga tako u bitne odnose s ostalim suvjernicima, sugrađanima, suljudima. On tako znade da istom sudjelujući sa svima na dobru, istini, pravdi, miru, sveopćem bratstvu i razumijevanju ostvaruje i svoj poziv i samoga sebe.

Dok mu, dakle, Biblija omogućuje da bude snažan, aktivan, odgovoran i izgrađen individuum, odgaja ga također da bude zajedničar u Societasu, u Crkvi. To mu daje posebnu snagu i jakost jer nije osamljen. Na taj način, dok ga pobožanstvenjuje, Biblija u pravom smislu očovječuje čovjeka. Zato uistinu, kako nam slikovito dočarava staroslavenski izraz, Utjelovljenje ukoliko znači “učovječenje ” Boga ( – i vačloveči se – ) znači ujedno i počovječenje čovjeka. Tome na svoj način, unutar cijele Božje povijesti spasenja, pridonosi i Bibliji. Jedino, dakle Biblija, ima snagu na istinski način očovječiti čovjeka.

Fotografija prikazuje dio originalnog pripremnog materijala “Tribine o Bibliji” fra Bonaventure Dude.