Vlč. Hrvoje Zovko na početku je rekao kako smo proslavivši Uskrs i nakon pedeset dana silazak Duha Svetoga, ušli u „vrijeme kroz godinu“. Međutim, vrijeme kroz godinu je u kontinuitetu sa svime onime što prethodi. Duhovi, kao početak djelovanja Crkve, kao njezino očitovanje svijetu polazišna su točka djelovanja apostola. To znači da „vrijeme kroz godinu“ u koje smo ušli mora biti gledano kroz prizmu Duhova. Iskustvo Duhova mora biti življeno u svakom segmentu kršćanskog djelovanja ili, bolje rečeno, bez toga iskustva kršćanstvo ne može biti življeno.

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike. (Dj 2,42-47)

Kršćanska zajednica može živjeti na ovaj način jer je primila dar Duha Svetoga.

Ovo nije odlomak koji nam govori što moramo učiniti. Često dok čitamo Pismo vidimo kako bi bilo lijepo tako živjeti, ali nemam kapacitet za to. I tako umjesto da nas Riječ utješi i ohrabri, ona u nama može stvoriti frustraciju, upravo zato jer nemamo kapacitet za izvršiti je. “Ovaj tekst nije propisni, ne govori nam što moramo učiniti, nego je opisni”, istaknuo je i nastavio: “Što opisuje? Opisuje posljedice Duhova! Kršćanska zajednica može živjeti na ovaj način jer je primila dar Duha Svetoga. Bez Duha svetoga sve ovo što smo čuli je samo jedan pobožan prijedlog.”

Važno je za nas poći od posljedica Duhova kako bi se u nama rodila snažna želja za primanjem Duha Svetoga.

Prva riječ je postojanost. „Bijahu postojani…“. Znate da je najgora stvar koje se u životu može dogoditi je nemati vjernosti za nešto jer sve velike i lijepe stvari u životu, oni najveći rezultati, dolaze polazeći od jedne vjernosti. Primjerice, ako jedna osoba redovito ide u teretanu, ne može ne imati rezultate u odnosu na svoje tijelo. Ako je postojana, na njezinom tijelu će biti prisutni znakovi te postojanosti.

Što pomaže našim obiteljima da postaju ljepša i bolja mjesta. Što pomaže našim ambijentima da mirišu na raj? Vjernost, postojanost. Ako postoji nešto što nam nedostaje svima u životu, to je upravo postojanost, vjernost. Prvi razlog zašto primiti Duha u život jest zato što Duh u nama stvara predispoziciju da budem vjerni i postojani u svemu onome što činimo.

Prvi razlog zašto primiti Duha u život jest zato što Duh u nama stvara predispoziciju da budem vjerni i postojani u svemu onome što činimo.

Suprotnost postojanosti je nestrpljivost. Ne uspijevati stajati na jednom putu, biti vjeran onome što činim. U duhovnom životu stvar funkcionira na isti način. Puno puta molimo i mislimo da naša molitva treba imati jedan čudesan momentalni efekt i dok molimo ne uspijevamo prihvatiti da duhovni život vrlo rijetko dodiruje emocije. Treba se paziti kada naša vjera postaje pretjerano emotivna, jer, znate koja je svrha molitve? “Svi mislimo da je svrha molitve biti uslišen u molitvi. Ne! Svrha molitve je obratiti se”, naglasio je. Mi molimo kako bismo bili obraćeni jer ne znamo čak ni jeli ispravno ono za što molim. Zato apostoli žele da ih Isus nauči moliti onako kako on moli. A kako Isus moli? Moli, tražeći određene stvari Oca, ali odmah dodaje, ne kako ja želim, nego kako želiš ti.

Ako proživljavam jedan težak trenutak, naravno da ću izreći: „Gospodina izbavi me iz ovog teškog i mučnog trenutka“, ali odmah dodajem, ali neka bude tvoja volja, ne moja. Ta molitva nosi plod jer iako možda teškoća ostaje prisutna u mome životu Gospodin me čini sposobnim nositi taj križ. Prvi plod Duha nije dati nam velike emocije, nego stvoriti u našem životu vjernost, postojanost.

Svrha molitve je obratiti se.

Odlomak iz Djela apostolskih kaže: “bijahu postojani u nauku apostolskom”. Zašto je prva stvar biti postojan u onome što govore apostoli? Apostoli su živjeli 3 godine s Isusom. Slušali su njegove riječi, vidjeli čudesa. Međutim, kada su Isusu potrebni, oni bježe. Vide preobraženje na Taboru, a bježe kada je Isus na Kalvariji. Osobe su to koje slušaju od Isusa što će se dogoditi u Jeruzalemu, a dok Isus to govori oni raspravljaju tko je glavni, tko je najveći.

Znate kakvi su bili apostoli? Poput nas. Nepostojani. Primili su mnogo dobra, no nisu mogli uzvratiti. U jednom trenutku prepuštaju se strahu. Nakon raspeća pronalazimo ih okupljene u  gornjoj sobi, gdje su proslavili posljednju večeru, ali ondje se ne nalaze jer su onda je živjeli jedno snažno iskustvo s Isusom i jer imaju jako veliku vjeru. Oni se ondje nalaze jer imaju jako veliki strah. Zašto bih ja trebao slušati ove? Zato što je dar Duha Svetoga učinio ove osobe kredibilnima. Duh Sveti je ušao u njihovo iskustvo. Oni su prve osobe na kojima je Gospodin iskoristio svoje milosrđe.

Kako Duh Sveti može djelovati u našim životima? “Mi bismo htjeli Duha koji rješava naše probleme i teškoće, međutim Duh daje vrijednost našim problemima i teškoćama”, rekao je vlč. Zovko. Naši životi često su grbavi i puni stvari koje nisu trebale ići u smjeru u kojemu su pošle, životi gdje ima lijepih i loših stvari, svjetla i tame… Ovdje se ne radi o tome da se radi utrka u tome tko je bolji. Ovdje se radi o tome da se kredibilitet rađa ovisno o tome jesam li proživio određenu stvarnost ili ne.

Mi bismo htjeli Duha koji rješava naše probleme i teškoće, međutim Duh daje vrijednost našim problemima i teškoćama

Vlč. Zovko je rekao kako se često dogodi da smo naučili napamet stvari o Bogu, no one nemaju nikakve posljedice za naš život. Kažemo, Bog je ljubav, no ne znamo reći u kojem smo trenutku svoga života prepoznali da je Bog ljubav. Bog nam govori kroz događaje koji nam se događaju, ali puno puta ih uzmemo zdravo za gotovo i prođu mimo nas. Zato nam je potreban Duh Sveti koji će nam pomoći da gledamo naša iskustva na jedan posve drukčiji način.

Druga postojanost je zajedništvo – bijahu postojani u zajedništvu. I onda se dalje govori da svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. Koja je razlika u odnosu na prije? I prije su imali jednu zajedničku kasu. U to možemo biti sigurni jer znamo da je Juda bio ekonom i da je kod sebe imao kasu. Kaže nam Ivan onu iz koje je krao.

Posjeduješ uistinu samo ono što možeš dati.

Vlč. Zovko istaknuo je čovjekovu duboko usađenu želju za posjedovanjem: “To je ta naša slabost koja nam govori da ćemo biti više sretni ako više posjedujemo.” No, osobe su sretne kada su sljubljene i kada ljube. Kada ljubiš i osjećaš se ljubljeno nije bitno koliko je u tvome novčaniku jer si sretan. Zajedništvo i mogućnost dati na raspolaganje svoja dobra oslobađa čovjeka. Ponavljam, onaj odlomak je opisni, ne propisni. Ne moramo svoja dobra prepisati i dati drugima, ali ono što čini Duh Sveti, jest da te čini slobodnim od tih dobara. Ona više ne posjeduju Isusove učenike, nego Isusovi učenici posjeduju dobra. “Posjeduješ uistinu samo ono što možeš dati. Ukoliko nije tako, ta stvar posjeduje tebe”, poručio je vlč. Zovko.