Bogorodica, Majka Isusova, Blažena Djevica Marija, Sveta Marija, Bezgrešna, Zvijezda mora, Kraljica neba, Milosti puna, Pomoćnica kršćana, samo su neka od počasnih imena kojima Crkva zaziva i časti Mariju, posebnu ženu u kojoj se po Božjem promislu i nadnaravnom zahvatu utjelovio Sin Božji u osobi Isusa iz Nazareta. Posebno mjesto pripada joj od samih početaka kršćanstva, pa je česta tema patrističkih spisa, gdje se naziva Novom Evom. Tim imenom Mariju se stavlja na suprotnu stranu Evi, budući da je Eva rekla svoj „da“ staroj zmiji, tj. đavlu i grijehu, dok je Marija svoj „da“ rekla Božjoj volji i tako u sebi spojila nebo i zemlji, Boga i čovjeka. Po prvoj Evi na svijet je došao grijeh i smrt, dok je po Mariji, Novoj Evi, na svijet došao Život.

Marija i Crkva poseban su oblik Božje prisutnosti na zemlji.

“Zadivljeno gledajući u lik žene koja se sasvim predala Božjoj volji, koja je pristala biti službenica, štoviše, ropkinja Božja, Crkva Mariju štuje kao najveći uzor vjere, kao svoju predsliku, ikonu kojoj želi postati slična, ogledalo u kojoj udovi mističnog tijela Kristova gledaju svoje nesavršenosti. Marija je tako slika i uzor Crkve, najava Crkve, ali i ono čemu Crkva teži. Ona je neraskidivo povezana s otajstvom svoga Sina, Isusa Krista, a samim time neraskidivo je povezana i s otajstvom Crkve. Marija i Crkva poseban su oblik Božje prisutnosti na zemlji. Povezanost Marije i Crkve možda je najlakše izraziti polazeći od teoloških poruka marijanskih dogmi.”, naglasio je vlč. Kolar.

Djevičanstvo i materinstvo Marije i Crkve

Kao što je Marija puna Duha Božjeg pohitila u pohode rođakinji Elizabeti i donijela joj Boga, tako i Crkva hita donijeti Krista i njegovu Radosnu vijest svakom čovjeku.

Crkva u svome srcu prebire sve veličanstvene događaje Božjih otajstava i poput Marije raste na putu vjere ispunjajući se uvijek nanovo milostima Božjim.

“Elizabeta je tom prilikom u Mariji prepoznala Bogorodicu, a u plodu njene utrobe Spasitelja. Tako i Crkva, prvenstveno svaki njen član, treba uvijek biti prepoznatljiv znak Božje prisutnosti, u svakom se udu mističnog tijela Kristova treba moći prepoznati sam Krist. Kao što Marija posreduje Božju milost na svadbi u Kani Galilejskoj, tako to čini i Crkva posredujući Božje milosti kroz sakramente koje joj je Krist povjerio. Crkva u svome srcu prebire sve veličanstvene događaje Božjih otajstava i poput Marije raste na putu vjere ispunjajući se uvijek nanovo milostima Božjim”, rekao je vlč. Krunoslav Kolar.

Marija bez grijeha začeta i na nebo uznesena – poticaj i nada Crkve

Više od 1400 godina nakon dogmi o Djevici i Bogorodici, u manje od jednog stoljeća proglašene su dvije marijanske dogme. Prva, ona o Bezgrešnoj, proglašena je 1854. godine, a druga, ona o Marijinu uznesenju na nebo 1950. godine. Dogma o Bezgrešnoj potvrđuje višestoljetno vjerovanje Crkve da je Marija u trenutku začeća bila izuzeta istočnom grijehu.

“Na neki način, Marija je novi stvor, stvorena na način prvih ljudi, bez grijeha, ali s darovanom slobodom koju je ona, za razliku od praroditelja, u potpunosti podložila Božjoj volji. Dogma o Marijinu uznesenju na nebo također potvrđuje drevnu vjeru Crkve da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. Kao što je u Mariji totalitet milosti, tako se u njoj ostvaruje i totalitet spasenja. Ona je prototip čovječanstva otkupljenog u Kristu, čemu Crkva teži. Navedenim dvjema dogmama na otajstven se način povezuju početak i kraj ovozemnog života Isusa i Marije, čime se još jednom potvrđuje njihova neodvojivost, a napose nužnost da se Marijino otajstvo gleda i spoznaje kroz otajstvo Krista”, objasnio je župnik župe Rođenja Isusova u Zagrebu.

Teško je i logički nespojivo da ista osoba bude istovremeno djevica i majka, ali Bog nadilazi ljudsku logiku, jer njemu je sve moguće.

Dogma o Mariji Djevici najstarija je dogma Crkve, sadržana već u prvim simbolima vjere, koji govore da je Isus „…začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice …“(Apostolsko vjerovanje). Ovo je naziv o kojem svjedoče i svetopisamski tekstovi koji govore o djevičanskom začeću. Stoga nije bilo nužno posebno proglasiti taj Marijin naslov, već je naprosto unesen u simbole vjere.

“Teološki sadržaj ove dogme jest da je Marija kao djevica začela Isusa, da ga je kao djevica rodila i djevicom ostala poslije njegova rođenja. Krist nije umanjio djevičansku netaknutost svoje Majke, već ju je, naprotiv, posvetio. Teško je i logički nespojivo da ista osoba bude istovremeno djevica i majka, ali Bog nadilazi ljudsku logiku, jer njemu je sve moguće. Naprosto, ovdje se radi o jednom velikom otajstvu, kao što je veliko otajstvo utjelovljenje Božjeg Sina, njegova muka, smrt i uskrsnuće”, rekao je vlč. Kolar.

Marija i Crkva su svete od početka stvaranja, jer su oduvijek u promislu Božjem, jer su obje prihvatile i utjelovile Božju Riječ.

“Crkva nasljeduje Mariju u svemu, pa tako i u djevičanstvu i materinstvu. Crkva je prvenstveno djevica jer je vjerna svome Zaručniku, Isus Kristu. Njeno djevičanstvo očituje se i po čuvanju cjelovite i čiste vjere, što je pak posljedica vjernosti Kristu i otvorenosti Duhu Svetomu. Crkva je i majka, jer rađa djecu začetu po Duhu Svetom i rođenu od Boga na novi i besmrtan život, što se pak ostvaruje po sakramentima. Marija i Crkva su svete od početka stvaranja, jer su oduvijek u promislu Božjem, jer su obje prihvatile i utjelovile Božju Riječ”, naglasio je Kolar.

Marija – ikona Crkve

Blaženu Djevicu Mariju može se opisati kao ikonu Crkve, sliku koju Crkva želi aktualizirati. Pred tom ikonom Crkva izlijeva svoje molitve, iskazuje joj poštovanje, ali također vidi i poticaj za nasljedovanje da i sama prispije u neposrednost vječnog života s Bogom gdje će se Crkva ostvariti kao kraljevstvo Božje.

Marija je blažena jer je povjerovala te unatoč svakodnevnim iskušenjima, nije prestala vjerovati, već je njena vjera i pouzdanje u Boga neprestano raslo.

“Crkva svoj pogled vazda upire i mora upirati u Mariju kako bi shvatila značenje svojega otajstva, budući da je Marija ikona, uzor i majka Crkve. Marija je blažena jer je povjerovala te unatoč svakodnevnim iskušenjima, nije prestala vjerovati, već je njena vjera i pouzdanje u Boga neprestano raslo. To je put Crkve: vjerovati protiv svake nade, ići za Kristom unatoč svim poteškoćama, uvijek ostvarivati volju Božju te posredovati njegovu ljubav i milosrđe”, zaključio je vlč. Krunoslav Kolar.