Budi dio naše mreže

Po čemu se razlikuje sudjelovanje na misi putem medija?

Cor Cordi Hrvatskog katoličkog sveučilišta donosi tekst pročelnika Odjela za komunikologiju, dr. Jerka Valkovića, u kojemu se promišlja o sudioništvu na euharistijskim slavljima putem medija. "Sudjelovanje na misi koja se prenosi putem medija razlikuje se od načina na koji na misi sudjeluju vjernici koji su izravni dionici euharistijskog slavlja i koji su okupljeni na mjestu slavlja. Premda povezanost i odnos s Bogom prije svega ostvaruje zajednica koja slavi, povezanost s Bogom mogu uspostaviti i oni koji prijenos mise prate putem medija. Oni na taj način mogu čuti i primiti Božju riječ, ujediniti se u predanju Kristu, moliti s drugima i duhovno se pričestiti", piše Valković.

/ ps

Prenosimo tekst s mrežnih stranica Hrvatskog katoličkog sveučilišta: 

Uz redovite prijenose nedjeljne misa, posljednjih tjedana – kako na nacionalnoj, tako i na nekim lokalnim televizijama, radijskim postajama i YouTube kanalima – moguće je svakodnevno praćenje prijenose euharistijskih slavlja. Potrebno je odmah na početku ukazati na problematičnost upotrebe izraza “prijenos mise“ koji se, istina, uvriježio (i mi ga koristimo u ovom tekstu) ali nije ispravan. Naime, nijedan medij ne može “prenositi“ misu, već ono što se prenosi je samo obrednost odnosno ritualnost mise, ali ne i misa sama.

Ne čudi da je takva praksa pobudila razna pitanja teološko-dogmatskog i pastoralnog karaktera.

Početak prijenosa mise – posebno na televiziji – označio je početak jedne nove prakse crkvenog djelovanja, kao i njezina predstavljanja i prisutnosti u svijetu. Televizija je na Božić 1948. godine po prvi put prenosila mise koje su se slavile u dvije svjetske metropole: u Parizu (misa se slavila u crkvi Notre-Dame) te u New Yorku (u katedrali Sv. Patrika). HTV je svoj prvi televizijski prijenos mise u Hrvatskoj ostvario na prvu korizmenu nedjelju, 17. ožujka 1991., prijenosom iz katedrale u Krku. S prijenosima mise događa se nešto novo jer se misa, koja se stoljećima slavila unutar same crkve, sada prikazuje, “donosi” pred sve ljude, vjernike i nevjernike. Zato i ne čudi da je takva praksa pobudila razna pitanja teološko-dogmatskog i pastoralnog karaktera od kojih ćemo neka ovdje naznačiti.

Početak prijenosa mise – posebno na televiziji – označio je početak jedne nove prakse crkvenog djelovanja, kao i njezina predstavljanja i prisutnosti u svijetu. Televizija je na Božić 1948. godine po prvi puta prenosila mise koje su se slavile u dvije svjetske metropole: u Parizu (misa se slavila u crkvi Notre-Dame) te u New Yorku (u katedrali Sv. Patrika). HTV je svoj prvi televizijski prijenos mise u Hrvatskoj ostvario na prvu korizmenu nedjelju, 17. ožujka 1991., prijenosom iz katedrale u Krku. S prijenosima mise događa se nešto novo jer se misa, koja se stoljećima slavila unutar same crkve, sada prikazuje, “donosi” pred sve ljude, vjernike i nevjernike. Zato i ne čudi da je takva praksa pobudila razna pitanja teološko-dogmatskog i pastoralnog karaktera od kojih ćemo neka ovdje naznačiti.

Pitanje s kojim se i mi ponekad suočavamo, a susrećemo ga već 1928. godine s početcima (radijskoga) prenošenja mise, odnosi se na mogućnost ispunjavanja obveze nedjeljnog sudjelovanja na misi.

Pitanje s kojim se i mi ponekad suočavamo, a susrećemo ga već 1928. godine s početcima (radijskoga) prenošenja mise, odnosi se na mogućnost ispunjavanja obveze nedjeljnog sudjelovanja na misi, ukoliko se ona samo prati putem medija. Takvi prijenosi, kako je već te iste godine istaknuto u vatikanskom glasilu “Osservatore Romano”, ne mogu zamijeniti nedjeljnu obvezu vjernika da sudjeluje na misi.

Imajući u vidu našu aktualnu situaciju treba reći da to pitanje danas nije aktualno budući da hrvatski biskupi u svom dopisu (od 19. ožujka 2020.) “vjernike u Hrvatskoj oslobađaju obveze sudjelovanja na nedjeljnoj i blagdanskoj svetoj misi.“ Biskupi nadalje preporučaju da “vjernici ovu obvezu zamjene molitvom, postom, dobrim djelima, čitanjem Božje riječi, molitvenim sudjelovanjem u prijenosu euharistijskoga i drugih slavlja, prenošenih putem radija, televizije i drugih elektroničkih sredstava. Neka se tijekom prijenosa euharistijskog slavlja posebno združe primanjem duhovne pričesti.“

Sudjelovanje na misi koja se prenosi razlikuje se od načina na koji sudjeluju na misi vjernici koji su dionici euharistijskog slavlja i koji su okupljeni na mjestu slavlja.

Pitanja o kojima se u teološkim krugovima podosta raspravljalo (posebno među njemačkim teolozima) odnose se na moguće načine sudjelovanja na misi koja se prenosi putem medija. Sudjelovanje na misi koja se prenosi razlikuje se od načina na koji sudjeluju na misi vjernici koji su dionici euharistijskog slavlja i koji su okupljeni na mjestu slavlja. Unatoč prostorne odvojenosti mediji pomažu ostvarenju vizualne i auditivne blizine ali ne omogućavaju osobnu (fizičku) prisutnost. Zato je u takvim slučajevima uvijek riječ o sudjelovanju koje je medijski posredovano.

Povezanost i odnos s Bogom ostvaruje zajednica koja slavi ali isto tako povezanost s Bogom mogu uspostaviti i oni koji prate prijenos mise putem medija. Oni sudjeluju na intencionalni način. Ta se povezanost ne temelji na mediju, već je medij samo pomoć kako bi se slušatelji i gledatelji mogli osjetiti da su duhovno povezani sa slavljenjem mise. Da bi se to ostvarilo potrebno je da prate direktni prijenos mise. Treba naglasiti da je njihovo sudjelovanje uvijek “pridruženo“ ili suslaviteljsko, a ono je moguće zbog pritjelovljenosti svih vjernika Crkvi. Putem medija oni mogu čuti i primiti Božju riječ, ujediniti se u predanju Kristu, moliti s drugima i duhovno se pričestiti. Ono što bitno nedostaje ovakvom (intencionalnom) sudjelovanju je konstitutivni element slavlja, a to je fizička nazočnost koja je preduvjet aktivnog sudjelovanja u liturgijskom činu.

Mediji ne promatraju stvarnost kako je “promatra“ obred.

Mogućnost sudjelovanja na liturgijskom slavlju putem medija vidljiva je i iz analogije mogućnosti primanja oprosta putem medija (uz ispunjavanje ostalih uvjeta). Pretpostavka je nutarnja dispozicija te izravnost prenošenja kako bi gledatelj mogao intencionalno sudjelovati u činu koji se u isto vrijeme događa odnosno izravno prenosi.

Da bi razumjeli razliku načina sudjelovanja ukazat ćemo na to da mediji ne promatraju stvarnost kako je “promatra“ obred, jer se mediji zaustavljaju samo na vanjskim znakovima, na samoj obrednosti i oni ne “zahvaćaju“ odnosno ne prikazuju stvarnost kako je doživljava sudionik obreda.

Možemo postaviti i logično pitanje: može li medij za gledatelja biti ono što je oko za sudionika slavlja? To nije moguće zato jer vjernik u crkvi nije samo gledatelj već i sudionik. Vjernik sudjeluje u obredu te ga na drugačiji način gleda i doživljava. Riječ je ne samo o “gledanju“ već je posrijedi drugačiji pristup budući da svako sudjelovanje na obredu pretpostavlja aktivno ulaženje i udioništvo u liturgijskom događanju.

Znamo iz iskustva da je velika razlika nalaziti se unutar nekoga prostora i biti dionik događaja.

Dobro je, za razumijevanje različitosti tih pristupa, podsjetiti na razliku koja postoji između jednostavnog promatranja (kada netko “gleda sa strane“) te govora o događaju u kojem osoba sama sudjeluje (doživljavanje “iznutra“). Znamo iz iskustva da je velika razlika nalaziti se unutar nekoga prostora i biti dionik događaja ili, s druge strane, biti izvana i sa strane promatrati što se događa. Onaj tko je fizički prisutan on gleda, sluša, osjeća, dotiče i doživljava se kao dio (slaveće) zajednice. Njegovo je sudjelovanje kvalitativno drugačije naravi od onoga tko samo promatra. A liturgija podrazumijeva sudjelovanje i težište je na – biti u obredu i “iznutra“ ga (do)živjeti a ne obred tek promatrati. Dok mediji imaju u vidu gledatelje, obred ne „stvara“ gledatelje već poziva na sudjelovanje.

Uspješna suradnja između Crkve i medija treba se ostvarivati i na ovom području.

U prijenosu mise veoma je značajna uloga svećenika koji slave odnosno onih koji omogućavaju takve prijenose, posebno redatelja prijenosa. Redatelj može pomoći gledateljima da „ulaze“ u misterij te pravilnim odabirom slika, zvukova i riječi omogućiti da se što bolje razumije samo slavlje. Isto tako, polazeći od naravi i logike medijskoga djelovanja, u pripravi i samom prijenosu pokušat će se izbjeći logika spektakularizacije, kojoj nerijetko teže današnji mediji. Ta pak činjenica postaje dodatni motiv medijskim djelatnicima da, svjesni specifičnosti euharistijskoga slavlja koje prenose kao i sudjelovanja koje žele omogućiti, u samom prenošenju vide jedan oblik pastoralno-evangelizacijskoga djelovanja Crkve. Zato i takvi prijenosi imaju poseban pastoralni značaj, osobito za starije osobe, za bolesnike i sve koji nisu u mogućnosti (fizički) sudjelovati u slavlju mise. U nekim zemljama, koje imaju dužu tradiciju takvih prijenosa, uz takve prijenose razvili su se i neki oblici pastoralne prakse (npr. ti su prijenosi priprava za pričest koju nakon prijenosa u njihove domove donose djelitelji pričesti).

Uspješna suradnja između Crkve i medija treba se ostvarivati i na ovom području. Crkveno učiteljstvo, osobito pape od druge polovice 20. stoljeća, u medijima prepoznaju “Božje darove“. Suradnja koja može obogatiti i Crkvu i svijet medija, bit će autentična i donosit će plodove u međusobnom poštivanju kompetencija, prihvaćanju različitosti kao i neprestanom traženju dijaloga.

 

Ključne riječi:
Jerko Valković mediji misa

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja