Ja sam samo jedan od plesačâ na kapiji zore koji pali baklju i ne proklinje tamu koja traži istinu i gazi njen put …                                                                                         … samo jedan ja sam sitan i neznatan svirač koji pjesmom dočekuje dan.

“Svaki čovjek duboko u sebi doživljava zov svetoga. Mi ne možemo sebe toliko od-svetiti, desakralizirati pa da postanemo imuni na sveto. Zov za svetim, potreba za vlastitom svetošću uvijek će ostati u dubini naše duše kao nasušna potreba. Zato onomu koji odbaci svetinje, one nužno postaju smetnja, izazov, provokacija. I kada netko obezvrjeđuje nečiju svetinju, to je duboki krik njegove nutrine za svetim. Jer jedino svetinja može nahraniti čovjekovu nutrinu“, dio je to propovijedi koju je pater Anto Bobaš izgovorio na Petrovo u Brajkovićima 2010.

Prva stranica uz pjesmu “Ja sam samo jedan od plesača”

Na zov za svetim p. Anto nije se oglušio, a jedan od mnogih načina na koji se, u svojih 30 godina svećeništva, odazvao na Božji poziv je emisija Hrvatskog katoličkog radija, “Oni rokaju za Gospodina”. Upravo u povodu 30 godina služenja Kristu i braći ljudima, koje je obilježeno 27. svibnja, p. Anto je gostovao u emisiji Slavka Nedića “Sacro Ritam”.

Čuvao sam krave, igrao lopte na Raskrsnici s ostalom djecom, navijao za Dinamo, a volio Želju…

P. Anto ima devetero braće i sestara. Rođen je kao osmo dijete, a majku pamti kao stup odgoja i molitve u obitelji. Redovita jutarnja molitva uz večernju zahvalu Bogu i nedjeljna misna slavlja, bili su izvori milosti za njegovu obitelj.

Obitelj p. Bobaša na okupu

“Čuvao sam krave, igrao lopte na Raskrsnici s ostalom djecom, navijao za Dinamo, a volio Želju…”, rekao je p. Anto i dodao da je kao dijete volio slušati rock glazbu. Sanjario je kako će jednog dana s bratom Jadrankom svirati i pjevati o Isusu Kristu. Nakon što je završio osmi razred, odlučio je prihvatiti izazov koji su za njega predstavljali dva brata i sestra. Braća su bili na putu da postanu svećenici, a sestra je već neko vrijeme živjela u samostanu. Pater Anto kaže da je i on htio probati “da vidi kako je tamo iza samostanskih vrata.” Srednjoškolsku naobrazbu stekao je u Visokom u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Samostan je dijelio s više od stotinu sjemeništaraca.

Narcis – band u Visokom – 1981 / Foto: p. Anto Bobaš

Profesori i sjemenistarci u Visokom 1981. / Foto: p. Anto Bobaš

“Kada sam župniku došao rekao sam: Ja bih u sjemenište jer je moja želja oduvijek bila da odem na taj put. Dvojica braće su mi već bila na tom putu, jedan na putu dominikanstva, drugi franjevaštva te sam razmišljao kako bih ja mogao nešto treće. U našoj kući se o tome razgovaralo, pričalo se puno, naš put je bio put redovništva. Župa nam je franjevačka i kada sam ja kao dječak rekao da bih išao u sjemenište župnik je odmah reagirao: Idemo u Visoko. Tako je priča krenula. Imao sam predivne četiri godine u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. To je ono nešto što me nosilo kroz život, ali sam kroz vrijeme osjećao da bih želio nešto drugačije. I danas su franjevci moja ljubav, ali ja sam tražio drugo more koje sam našao kada sam obukao bijeli habit”, naveo je p. Anto.

Maturirao je 1982. godine. S problemima koje su donosili odrastanje i krize vjere, susretao se kao i svako dijete tog uzrasta; preispitujući, razmišljajući i kušajući u sebi osluhnuti glas Božji – kako i kamo dalje. Umjesto franjevačkog – bijeli habit dominikanskog Reda čekao je da ga odjene.

Druže, neprijatelj nikad ne spava! – trubila nam je partizanija cijelo to vrijeme. A onda dođe rat i pokaza svoje pravo lice; i tko su, i gdje su zapravo bili neprijatelji!

Kao nekoliko zanimljivosti istaknuo je činjenice: da je maturirao u gimnaziji koju bivša država nije priznavala, i upisao studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu koji nije postojao na popisu fakultetâ.

“Ubrzo se crvena bratija potrudila da na mene navuče vojnu odoru koju nisam skidao idućih 15 mjeseci. Moj predzadnji dan u vojsci bio je obilježen uzbunom. Bio sam pripadnik brdske pješadije i dužio konja, mor’o sam najprije osedlati konja, natovariti na njega teško naoružanje, staviti mitraljez M52 na rame – i s ostalim vojnicima krenuti pješke 30-ak kilometara do granice s Italijom. Tako je bilo 3, 4, 5 puta mjesečno tijekom cijelog vojnog roka. Druže, neprijatelj nikad ne spava! – trubila nam je partizanija cijelo to vrijeme. A onda dođe rat i pokaza svoje pravo lice; i tko su, i gdje su zapravo bili neprijatelji!”

U novicijat je ušao u rujnu 1984. godine. Na studij je otišao u Walberberg u Njemačkoj. Tužan jer se nalazi u tuđoj zemlji i pritisnut mnogim obavezama, p. Anto počinje ispisivati prve stranice Sjećanja. Kako kaže, printao je jedan primjerak na studentskom igličnom printeru, a onda bi noću (kad nikoga nije bilo u prostoriji u kojoj je bio fotokopirni stroj) umnažao svoj rad. “Toliko mi je bilo dovoljno da pošaljem onima za koje sam znao da bi ih moglo interesirati.”

Hrvatski dominikanci i dominikanke u Hamburgu 2019.

Đakonsku godinu proveo je u Düsseldorfu na župi svetog Andrije. Ondje je upoznao p. Emmanuela Renza koji je svojim savjetima usmjerio njegov kasniji svećenički i pastoralni život. Prvu godinu nakon svećeničkog ređenja proveo je u kapelici posvećenoj bl. Augustinu Kažotiću, tadašnjoj filijali župe Kraljice svete krunice.

“Ta kapelica, među mladima poznata kao Graba, bila je moja prva ljubav. U njoj su braća dominikanci imali susrete s vjernicima još od 69., a ja sam tamo stjecao svoja prva pastoralna iskustva kroz rad s vjernicima, s djecom i mladima.”

Nisam još bio spakirao ni ono stvari što ih imam: računalo, gitaru, gomilu CD-a, kad je zazvonio telefon. Iz Zagreba je zvao glavni glazbeni urednik s HKR-a Slavko Nedić i samo je rekao: Sve znam, sve sam pratio! To što si radio s emisijom kršćanskog rocka na Radio Korčuli, nastavit ćemo na HKR-u odmah kad dođeš u Zagreb. Sretno ti na putu u Zagreb

Godine su prolazile prožete radom s djecom, kroz vjeronauk u školi i u crkvi, i radom s mladima – u čemu je posebno prednjačilo podjeljivanje sakramenata kršćanske inicijacije odraslima koji su željeli postati članovi Crkve. U to vrijeme počinje raditi na projektu Glasnici nade, a stranice Sjećanja svoj put pronalaze u znatno širi krug čitatelja. Tema njegovog magistarskog rada na KBF-u bila je Sotonizam u rock glazbi kao prepreka u naviještanju Evanđelja mladima“. Vrijednost njegova rada prepoznao je i glazbeni urednik Hrvatskoga katoličkog radija Slavko Nedić. U nekoliko navrata Nedić ga potiče da počne voditi emisiju na HKR-u, u kojoj bi svirao kršćanski rock i white metal.

2015. u sakristiji

Deset godina djelovanja u župi Kraljice sv. krunice zavrpilo je premještajem u Hrvatsku katoličku emisiju Hamburg. Tamo je proveo tri godine tijekom kojih je 21. broj Sjećanja izišao kao knjiga, a uz knjigu su Glasnici nade objavili i novi nosač zvuka pod nazivom Bili jednom ratnici. Ubrzo se po ponovno vraća u Zagreb kao župnik jedne od većih zagrebačkih župa – kraljice svete krunice. Nakon služenja u Zagrebu odlazi na Korčulu u dominikanski samostan gdje je duhovno brinuo i o časnim sestrama dominikankama. Upravo na tom otoku počinje i priča o emisiji Oni rokaju za Gospodina. Emisija je emitirana 172 puta, a četvrti dolazak u Zagreb urodio je i suradnjom s HKR-om.

“Nisam još bio spakirao ni ono stvari što ih imam: računalo, gitaru, gomilu CD-a, kad je zazvonio telefon. Iz Zagreba je zvao glavni glazbeni urednik s HKR-a Slavko Nedić i samo je rekao: Sve znam, sve sam pratio! To što si radio s emisijom kršćanskog rocka na Radio Korčuli, nastavit ćemo na HKR-u odmah kad dođeš u Zagreb. Sretno ti na putu u Zagreb.”

Rad na HKR-u naš suradnik započeo je 22. listopada 2012. godine. Možete ga slušati svakog ponedjeljka u večernjem terminu i tako već osam sezona, a emisiju u kojoj je gostovao, u cijelosti možete poslušati ovdje: