Tijekom godinu dana francuski sociolog Dominique Wolton bio je primljen dvanaest puta na osobni razgovor s papom Franjom, a rezultat tih susreta je knjiga intervjua „Politika i društvo – Papa bez filtera“. Progovarajući o najvećim društvenim izazovima 21. stoljeća papa Franjo istodobno nudi i svoju viziju zaštite ljudskoga dostojanstva i mogućnosti zajedništva bez ideološkoga nadmetanja i dominacije. Njegove otvorene i izravne riječi, bez imalo konformizma i stereotipa, počesto popraćene i humorom, bit će zacijelo zanimljive i poticajne ljudima najrazličitijih uvjerenja. Knjiga, u izdanju nakladne kuće Verbum, predstavljena je u četvrtak u Splitu.
Kako milosrđe može otvoriti novi put u kompetitivnom svijetu punom nasilja?
Govorimo au niveau de la simplicité, jednostavno: meni se čini da su važna djela. U ovomu svijetu punom nasilja, primjerice, postoje mnoge žene i muškarci, svećenici, časne sestre koji se posvećuju radu u bolnicama, u školama… Toliki dobri ljudi. Oni su pljuska ovome društvu jer je to jedan oblik svjedočenja: „Dajem svoj život.“ Kada na afričkim grobljima vidimo sve te preminule, te misionare, napose Francuze koji su umrli mladi, s četrdeset godina, zato što su oboljeli od malarije… To bogatstvo milosrđa potresno je. Ljudi koji prime to svjedočanstvo razumiju i mijenjaju se. Žele postati bolji… Ili pak ubiju onoga tko svjedoči! Zato što ih mržnja ponese. Svjedočenje uključuje i taj rizik.
Jesam li vam rekao što sam vidio u Srednjoafričkoj Republici? Vidio sam časnu sestru od osamdeset tri ili osamdeset četiri godine s djevojčicom od pet godina. Pozdravio sam je. „Odakle si?“ „Od tamo, jutros sam stigla u kanuu.“ Ima osamdeset tri, osamdeset četiri godine! „Svaki tjedan dolazim u kupovinu. Ovdje sam od svoje dvadeset treće godine (dolazi iz Brescie, iz Italije). Medicinska sam sestra i porodila sam 2300 djece. Majka ove djevojčice umrla je pri porodu, nema oca pa sam je zakonski posvojila. Zove me mama.“
To, to je čista nježnost. Požrtvovnost. Cijeli život! Djela milosrđa. Za mene posjećivati bolesnike, obilaziti zatvore, davati zatvorenicima osjećaj da postoji nada u ponovno uključenje u društvo – tako Crkva propovijeda. Crkva više propovijeda rukama nego riječima.
(…)
Danas na svijetu živi više od sedam milijarda ljudi… Je li dovoljno svjedočiti?
„U kraljevstvu Božjemu Crkva je poput gorušičina zrna.“ Ako to ne razumijemo, možemo se ponašati trijumfalistički. Zato se Crkva treba preispitati.
Volite li kada vas nazivaju „papom siromašnih“?
To mi se ne sviđa jer je to ideologizacija. To je ideološki naziv. Ne, ja sam svačiji papa. I bogatih i siromašnih. Siromašnih grješnika, od kojih sam ja prvi. To je prava istina.
Koju najjednostavniju poruku i savjet možete dati da se netko angažira u politici?
Da to bude u duhu služenja. Iz ljubavi. Ne iz osobnoga interesa, iz pohlepe ili zbog vlasti. Neka bude u duhu velikih europskih političara. Sjetite se trojice utemeljitelja, Schumana, Adenauera i De Gasperija. To su tri primjera, a ima ih mnogo.
U svibnju 2016. rekli ste povodom primanja nagrade Karla Velikoga: „Treba graditi mostove i rušiti zidove.“ Kako se to radi? Možete li navesti primjer?
Pružati ruke. Kada nekome pružim ruku, gradim most. Kada vidim nekoga i za njega se zanimam, počinjem graditi most. Po meni, najljudskiji most, univerzalni most, recimo to tako, jest pružanje ruke. Ako netko nije sposoban ovako stisnuti ruku (gesta prati riječi), nije sposoban graditi mostove.
Most danas u Europi? Primjer, simbol?
Prihvat izbjeglica… Ali treba isto tako ići k njima, u njihove zemlje, pomagati im da prežive gradeći mir i stvarajući radna mjesta da ne moraju bježati. Treba investirati. Da, jer Europa je jako bogata. Novac nitko ne će odnijeti sa sobom! Iza mrtvačkih kola nikada nisam vidio kamion za selidbu…
(…)
Tema šutnje, ako je možete popularizirati, bitna je u svijetu koji je stalno u buci, u trci. Naći malo tišine, to bi bio važan ljudski doprinos. Kako izraziti ono što je dobro, ljubav prema drugome, milosrđe, u svijetu koji je zasićen bukom, riječima i interakcijom?
Iz iskustva s medijima i sa svijetom komunikacije vidim da oni uzimaju ono što im odgovara. Mediji se suočavaju s četiri opasnosti. Ne govorim o komunikaciji nego o medijima. Prva je dezinformacija. Reći samo dio stvari, ono što im odgovara. Mislim na novine koje objavljuju informacije: čitatelja dovode do pogrješne procjene stvarnosti jer mu daju samo polovicu činjenica.
Druga je opasnost kleveta. Uprljati drugoga. Kleveta, kako kaže seviljski brijač, nije povjetarac nego uragan.
Treća je opasnost ogovaranje. Netko je možda počinio neke pogrješke u prošlosti, a onda se promijenio, možda čak tražio oproštenje. Vidi se da se drukčije ponaša. Opasnost je da mediji, kako bi potkopali njegov autoritet, podsjećaju na tu prošlost.
Četvrta je opasnost ona žalosna, neugodna, gadna „bolest“ od koje pate mediji, a to je voajerističko objavljivanje i podsjećanje na najsablažnjivije i najbrutalnije događaje. Te četiri opasnosti susrećemo posvuda u sredstvima društvenoga priopćavanja, u medijima.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Pape Franje Politika i društvo – Papa bez filtera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.