„Vlastitost čovjekova duha je da je on svjestan sebe i okoline, da je slobodan i odgovoran za svoja djela, da može vjerovati, nadati se i ljubiti. U stanju hipnoze sve su te sposobnosti duha zapriječene, kao što se događa u pravom snu. A s tim stvarima se nije dobro igrati.”

Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici dobila je prvog župnika u osobi vlč. Dominika Vukalovića. Župnik se nada da će uz 10. obljetnicu postojanja župe, koja će biti sljedeće godine, započeti i gradnja nove župne crkve. Ujedno je i povjerenik za pastoral misija u Varaždinskoj biskupiji te svjedoči da misije nisu samo u Africi i drugdje, nego i u domovinskoj Crkvi.

Na Dušni dan prisjećamo se naših bližnjih koju su nas napustili i posjećujemo njihove grobove. No, groblja nisu samo mjesta gdje se nalaze njihovi zemni ostaci, već i mjesta koja nas podsjećaju na vjeru u vječni život i u uskrsnuće mrtvih. Evanđelist Ivan tu vjeru donosi u Isusovim riječima: 'Doći ću i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.' (Iv 14, 3).

Čonoplja je od utemeljenja bila velika župa u kojoj je uspostavljeno upravljanje Mađarske dvorske komore, a 1747. doselio se dio graničarskih somborskih obitelji Hrvata Bunjevaca (...) Sve do kraja II. svjetskog rata bila je gotovo stopostotno naseljena katoličkim vjernicima, a župnici i upravitelji većinom su bili podrijetlom Hrvati.

Rijetko je koji svetac iz vremena 12.-13. stoljeća ostavio tako malo osobnih tragova kao sv. Dominik. Nije napisao nijednu knjigu. Nitko nije zabilježio njegove propovijedi. Od nekoliko njegovih pisama, sačuvano nam je samo jedno. Unatoč tome, kao malo koji svetac ostavio je svojim propovijedima tako duboki trag na ljude koje je susretao duž njegovih dugih putovanja s ciljem obraćanja ljudi na katoličanstvo, i to u vrijeme kada u Europi vjera nije na zavidnoj razini. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda radi propovijedanja i spašavanja duša.

Sestre karmelićanke BSI slave svetkovinu blažene Marije Terezije od svetog Josipa, utemeljiteljice Karmela Božanskog srca Isusova, majke tisuću sestara i 10 tisuća ostavljene djece.

28. listopada navršava se godina dana od blagoslova novoizgrađenog Župnog pastoralnog centra pri Župi sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu koji nosi ime svećenika Ivana Vajde. Rođen krajem 19. st. u Slovačkoj, studirao u Mađarskoj, za vrijeme Prvog svjetskog rata dolazi u Donji Miholjac. Drugi svjetski rat i teško vrijeme poraća, sav svećenički život, 66 godina, kao kapelan, vjeroučitelj, župnik i umirovljenik proveo je u Hrvatskoj, u jednoj župi, u Donjem Miholjcu. Kako je mogao tolike godine provesti u stranom svijetu? Ivan Vajda odgovara: "Nas su odgajali za svećenike opće Crkve. Došavši u Donji Miholjac suživio sam se sa svojim župljanima, a s druge strane naišao sam na ljubav i suradnju."

"U Africi sam naučio živjeti jednim jednostavnim životom, gdje me ne zanima brendirana odjeća, gdje ne kupujem svake godine nove cipele, i nemam nekih posebnih želja. To sam naučio s njima gledajući kako oni žive, i nema razloga da se u životu orjentiramo na to kako što više imati, i da se sve mora postići i danu u kojem smo to planirali postići. Radim čak i više nego što bi radio u Domovini, ali ne osjećam težinu toga, jer ima i sutra."

Jedne večeri sjeo sam pored nje s relikvijom Padra Pija i poručio mu: “Slušaj, ako mi želiš pomoći, daj mi znak.” Potom sam kazao supruzi da mi stisne ruku, što je ona i učinila! Pozvao sam liječnika i medicinsku sestru da bi im rekao što se dogodilo, no oboje su rekli da si umišljam jer je to nemoguće. Kazali su da je klinički mrtva, ali da će za nekoliko dana stići poznati specijalist i potanko mi objasniti situaciju.

Legenda kaže da je sveti Ivan Kapistran na samrti obećao subraći da dokle god njegovo tijelo bude počivalo u Iloku, iz njega neće nestati franjevaca, što se pokazalo točnim i u Domovinskom ratu, kada je jedini svećenik koji je ostao na okupiranim područjima Republike Hrvatske bio upravo iločki gvardijan fra Marko Malović. Na Ivanovu grobu uskoro su se počela događati brojna čuda i ozdravljenja.