Ovaj mistik, dobrotvor, ispovjednik, stigmatik, sluga Kristov i štovatelj Marijin došao je na glas svetosti i postao poznat još za života po mnogim čudesima obraćenja i ozdravljenja koja su se događala po njegovoj molitvi. Padre Pio mnogo je trpio, bio osporavan i progonjen, a na tijelu je nosio rane Kristove i to na rukama, nogama i na desnom boku. No, ništa ga nije omelo u revnom služenju za spas duša; mnoge je duhovno vodio, nebrojene osobe ispovjedio danima sjedeći u ispovjedaonici koristeći svoje izvanredne darove kako bi spasio duše za vječnost, sav se predao sakramentu svete ispovijedi. Osnovao je veliku bolnicu koja i danas radi i zapošljava stotine vrhunskih liječnika.

Preminuo je 23. rujna 1968. godine, a svetim ga je proglasio tadašnji papa, sv. Ivan Pavao II koji je i sam svjedočio čudesnoj zagovornoj molitvi Padra Pija. Sveci su jedan su prema drugome gajili sveto poštovanje za života, a Padre Pio je prorokovao da će tadašnji nadbiskup Krakova postati papa dok to još nitko nije mogao predvidjeti.

Ovozemaljska smrt nije zaustavila niti usporila Padra Pija u spašavanju duša, on to čini vrlo aktivno još i danas i na prostorima naše domovine. U nastavku donosimo tri zanimljiva svjedočanstva njegove blizine i pomoći.

Prve riječi djeteta bile su o Padru Piju

Velečasni Kristijan Perović je svećenik Krčke nadbiskupije, kapelan u Cresu i župnik Tramuntane, Belog, Dragozetići i Predošćice. Ovaj župnik ima posebno svjedočanstvo svoga svećeničkog puta, no i neobičnog odrastanja. Naime, od prvih dana života noću se u snovima družio s Nebom, a posjetio ga je i Padre Pio i to prije nego je uopće progovorio.

Velečasni, vi imate neobično iskustvo sa svetim Padrom Pijom, iako oko ovog sveca nakon brojnih svjedočanstava njegovih intervencija u živote vjernika prije i nakon njegove smrti više doista ništa nije “neobično”. Još kao dijete vi ste prvi u svojoj obitelji upoznali Padra Pija, kako?

Tako je, ja sam prvi u mojoj obitelji koji je upoznao Padra Pija. Dogodilo se to još kad sam bio malo dijete i tek počeo govoriti. Naime, moje prve riječi bile su: “Mama, sanjao sam Padre Pija.” Naravno, sanjao sam tada i našega Gospodina Isusa Krista i to u lijepoj bijeloj haljini, Majku Božju, sv. Franju Asiškoga, anđela čuvara, sv. Mihaela, Gabrijela i dosta drugih svetaca. Ne sjećam se jesam li sam ga sanjao ili je to bila stvarnost jer sam bio još bebica koja tek počinje govoriti. Uglavnom, sjećam se da je sjedio pored mene na kauču i pokazivao mi je svoje krvave ruke. Padre Pio mi je samo govorio: “Moli, Kristijane, moli.” To se dogodilo nekoliko puta i osim te poruke da molim nikakve druge poruke se ne sjećam.

Kad sam mami rekao da sam sanjao Padra Pija ona nije znala tko je Pio, niti je itko u mojoj obitelji to znao. Mislili su da je neki od papa. Nakon dugo vremena pokazao sam na sliku našega sveca Padra Pija. Naime, kad bih pokušavao objasniti roditeljima što sam sanjao pokazivao sam na slike. Kad su to bile slike Isusa i Blažene Djevice Marije roditelji su, naravno, shvaćali koga sam sanjao jer nije bilo noći kada mi Isus i Marija nisu dolazili u san, a Padre Pio samo nekoliko puta.

Vi ste zapravo cijeli život, možemo to tako reći, proveli s Padrom Pijom?

U podsvijesti sam cijeli život proveo s Padrom Pijom, naravno, znajući kakvo sam iskustvo imao u djetinjstvu. No, najviše sam kroz život kao i dan danas bio povezan sa svojim anđelom čuvarom. Veliki sam ljubitelj anđeoskog svijeta i zato sam se njima utjecao sav život. Padra Pija sam molio samo kad je stvarno bilo nešto potrebno u životu. Molio sam mu tri puta devetnicu i znam mu reći prije molitve kroz šalu: “Padre Pio, ti znaš da se dugo nismo čuli, evo molim te za tu nakanu”.

Vlč. Kristijan pored neraspadnutog tijela sv. Padre Pia

Kako biste nam ga vi opisali? Kakav je Padre Pio?

Koliko je god nama Padre Pio predstavljen kao ozbiljan svetac i malo tvrd, za mene je on jako veseo i radostan svetac.

Kod Padra Pija vrlo su česta svjedočanstva osoba koje su ga vidjele ondje gdje fizički nije bio u tom trenutku, vidjele ga nakon smrti, kojima je progovorio tako da su ga jasno čuli. O čemu se radi?

Kada god izmolim devetnice uvijek ga sanjam na način kako Isus dopusti da mi prenese poruku u snu. Jer, nema toga sveca, anđela ili ikoga da može doći u nečiji san ako to Bog dragi ne dopusti. Zadnji san koji sam imao s Padre Piom bio je prije godinu dana. U tom snu odveo me kod Isusa, Isus je sjedio na jednoj prekrasnoj bijeloj stolici, vjerojatno od nekoga dragoga kamena kojega sam prvi puta vidio. Pored mene je bio Padre Pio, oko nas je bilo puno oblaka i ti oblaci su se spuštali na zemlju. Mjesto gdje smo bili tumačim kao predvorje raja s obzirom na to da ničega drugoga nije bilo osim nas trojice, te stolice i predivnih oblaka.

Rekao sam Isusu kako je ondje lijepo kao i na zemlji, jer je i zemlja ispunjena Njegovom slavom i oblacima. Isus se na to nasmijao i samo je rekao da odem još na zemlju i još malo trpim te da ćemo se ubrzo opet susresti. Ja sam iz toga sna zaključio sljedeće – samo je Nebo bitno! Možda ova potreba za koju sam molio u devetnici Padru Piju nije bila toliko važna za moj osobni život i baš zato je Padre Pio pokazao da moje želje ne mogu biti važnije od samoga Neba pokazavši mi da je samo Nebo bitno, da je samo Isus važan u našim životima i nikakve želje ne smijemo učiniti važnijima.

Često se stječe pogrešan dojam da neke osobe koje su imale iskustvo čudesnih zagovora i slično imaju bliži odnos s nekim svecima, no to ne znači da su oni “rezervirani” za “odabrane”, ni na koji način bliži da bi određene osobe više zagovarali, dapače – upravo su takva iskustva pojedinaca poticaj da se i mi uteknemo u zagovor našoj nebeskoj braći i sestrama?

To je sasvim normalna stvar kod ljudi: neki će imati snove, drugi viđenje, a neki ništa, i to je zanimljivo, jer zamislite da svi sanjamo ili imamo vizije, ali baš svi, onda to vise nije vjera, onda bi to bila potpuna spoznaja Boga. Svakako ti ljudi koji sanjaju ili imaju viđenja nisu ništa posebno i niti malo posebniji od svih ostalih ljudi na svijetu koji nemaju snove i vizije. Radi se o tome da se Gospodin njima služi da malo i druge potaknu na razmišljanje i posvijeste postojanje duhovnoga svijeta kako bi znali da je zapravo najbitnije poraditi na spasenju duše.

Svetac će pomoći u našim potrebama i bit će nam zagovornik na našem životnom putu, ali ne bez zrna vjere

Često se čudimo nad ovakvim realnostima Crkve, kao da nismo svjesni kakvu pomoć imamo u svetima, kao da smo zaboravili na te ruke s Nebesa. Kako se ulazi u ovakav prisan odnos s Padrom Pijom i drugim svecima?

Sa svakim svecem, pa tako i s Padrom Pijom nužan preduvjet je vjera! Taj će svetac pomoći u našim potrebama i bit će nam zagovornik na našem životnom putu, ali ne bez zrna vjere. Sa svecima, pa tako i s Padre Pijom potrebno je i malo vjere. Ako netko nema vjere onda neka upravo tog sveca kojega čovjek želi uza se prvo zamoli za dar vjere, a onda ostalo ide lako.

Savjetujete li vi danas vjernicima da se mole za zagovor Padre Pija, i jeste li i vi sigurni da on, kako brojni svjedoci kažu – nikada ne ostavlja bez odgovora?

Iz mog iskustva svakome savjetujem da mu se obrati za pomoć, tko se god utekne Padru Piju on mu pomaže, naravno uz malo vjere da će mu pomoći, jer to je njegov posao, a i sam je obećao to kad je umirao. Poznajem mnogo osoba koje gaje ljubav prema Padre Piju i kada su ga zamolili za neku stvar nisu bili odbijeni, u većini je slučajeva pomogao i dokazao da je uvijek uz nas i da moli za nas dragoga Boga. Stoga preporučujem da se ljudi uteknu tome svecu koji je kroz ovozemaljski život imao vrlo težak put.

Na ispovijed pred ispovjedaonicom Padra Pija čekali i do 7 dana

Spomenuli ste da ste susreli osobu koja se ispovjedila kod Padre Pija?

Bio sam u blagoslovu kuća u Rijeci, zatekao sam se u kući kod jedne gospođe koja ima preko 90 godina i ondje sam ugledao jednu staru sliku Padre Pia i primijetio da se radi o originalnoj fotografiji. Kada sam je upitao odakle joj ta fotografija ispripovjedila mi je da je kao mala djevojčica s ocem otputovala u San Giovanni Rotondo kod Padre Pija dok je on ondje još aktivno ispovijedao vjernike. Oni su na ispovijed pred njegovom ispovjedaonicom čekali i do 7 dana! Da, dobro ste pročitali – 7 dana su čekali ispovijed, tolika je bila navala na ispovjedaonicu Padra Pia!

Ljudi su spavali na poljima, a kad je ova gospođa došla na red shvatila je da Padre ima ruke na koljenima. Naime, kad je Padre Pio nakon ispovjedi sklopio ruke i stavio ih na koljena to je značilo da mu se može taknuti ruke i poljubiti ih, naravno, ona ih je poljubila… Tako sam u Rijeci neočekivano naletio na originalnu fotografiju Padre Pija, zaključio je velečasni Kristijan i nadodao kako je svoja iskustva odlučio podijeliti s vjernicima na svom YouTube kanalu na kojem će se posebno osvrnuti i na iskustva s Padre Pijom.

Originalna fotografija iz Rijeke

Riječanka ozdravila po zagovoru Padra Pija

Edita Matić iz Rijeke svjedoči nam kako je ozdravila po zagovoru Padre Pia. “On je moj duhovni otac i vrlo ću rado o njemu svjedočiti”, rekla nam je Edita radosno navodeći kako je upravo kad smo je upitali da nam o njemu govori ovaj svetac još jednom intervenirao u njezin život.

“Bilo je to prije nekoliko godina, ostala sam bez glasa uslijed jedne traume i to je trajalo mjesecima. Nisam mogla govoriti, odnosno govorila sam, ali jako teško. Majka me nagovorila da ipak odem na preglede kako bi liječnici ustanovili o čemu se točno radi. Otišla sam u bolnicu na pregled i ustanovljeno je da imam polip na lijevoj glasnici koji je morao biti otklonjen. Obuzeo me strah. Moja kćerkica Rita bila je tada još jako malena. Preplavio me grozan strah od operacije. Mučila me misao što će biti s mojom Ritom ako se ja ne probudim. Svašta sam planirala, ako se dogodi najgore, mislila sam, dat ću skrbništvo majci, no i tu su postojale brojne komplikacije. Strah se samo povećavao.

Tada sam na internetu vidjela sliku Padra Pija i počela sam moliti devetnicu, ništa posebno – moja molitva je bila samo :”Padre, molim te, ako možeš, isprosi mi milost kod Svevišnjega da ne idem na operaciju.” Trajalo je tako danima sve do jednog jutra. Tog predivnog sunčanog jutra moja majka, malena Rita i ja smo otišle u park ispred kuće. Majka se igrala s malenom na vrtuljku, a ja sam gledala u njih i pomislila u tom trenu: “Bože moj, ljeto dolazi, naš odmor na otoku Prviću se bliži, kako bi bilo divno da je sve ovo prošlo i da me ne čeka operacija”, u tom trenutku obuzela me neopisiva radost koja je prožela cijelo moje tijelo i glas koji sam čula rekao je: “PROŠLO JE!”. Mir koji sam osjetila u tom trenutku ne može se usporediti ni s čim ovozemaljskim što sam do sada osjetila.

Edita sa kćerima: lijevo Francesca i desno Rita

Otišle smo kući, a ja sam progovorila, progovorila kao da nikada ništa nije bilo. Uslijedilo je čekanje na pregled anesteziologa i narudžba na operaciju. Kad mi je stigla kuverta na adresu bio je to datum kad je sv. Ivan Pavao II proglasio Padra Pija svetim. Tada sam već znala da je Padre tu, da je sa mnom. Došao je trenutak predoperativnog pregleda, a dan prije majci sam rekla: “Sutra ćeš vidjeti koliko je velik Bog.”

Otišli smo u bolnicu, napravili sve pretrage, a ja sam bila mirna i čekala sam ono po što sam i došla – po svjedočanstvo. Zadnju riječ je trebala reći doktorica primarius. Ona me primila u ordinaciju i postavila je sondu u moja usta i onda zastala na tren… Iz njenih usta izašla je sljedeća rečenica: “Ovdje nema ničega.” “Kako nema pa ja moram na operaciju?”, odvratila sam, a ona me upitala: “Što biste vi operirali kad ovdje nema ničega?!”. Ustala sam i krenula prema toj staroj iskusnoj liječnici koju sam zagrlila i rekla joj kroz suze: “Velik je Bog!”.

Izašla sam, zagrlila majku i kći i rekla: “Nema ničega, jesam li ti rekla da je Bog uz mene!”. Zaplakale smo obje. Od toga dana zavjetovala sam se da ću svjedočiti svoju vjeru gdje god i kad god mi se ukaže prilika. I još nešto – najvažnije u ovom mom svjedočanstvu – dan mog ozdravljenja bio je rođendan Padre Pia, 25.svibnja. Hvala ti, Oče Pio, volim te svim srcem i dušom svojom!”, uskliknula je Edita na kraju našeg razgovora.

Edita je nakon ozdravljenja rodila još jednu kći koju je nazvala Francesca, po krsnom imenu Padre Pia.

Redovnica iz Istre koju je Padre Pio pratio kroz život

Marija Šestan rođena je 1922. godine u blizini Pazina u Istri. Još kao dijete, 1923.godine jako se razboljela, nekoliko dana je bila teško bolesna, no odjednom joj je jako pozlilo i njezina je majka znala da se radi o trenucima, morala je hitno potražiti liječničku pomoć, dijete joj je umiralo. Nije imala prijevoza, odjurila je k najbližem liječniku noseći je na rukama, trčeći kilometrima da spasi život svojoj djevojčici.

“Kad su stigli k liječniku on je upitao moju majku – ‘Zašto ste mi donijeli mrtvo dijete?’, prepričava nam Ana Šestan, sestra sada pokojne Marije Šestan i prisjeća se dalje zanimljivog životnog puta svoje sestre Marije.

– Liječnik je pregledao jednogodišnju Mariju i ustanovio da umire te da nema nikakvih izgleda za preživljavanje. “Odnesite je da umre kod kuće”, to su bile riječi s kojima je liječnik otpratio moju majku iz ordinacije. Majka se plačući vraćala kući s djetetom na rukama. Kada je dospjela malo dalje od Pazina zaustavila se jecajući na nekoj livadi, odjednom se pored nje pojavio i prišao joj je nepoznati fratar s bradom i upitao ju je zašto plače. “Umire mi dijete!”, vapila je neutješna majka koja je već izgubila nadu da će djevojčica dočekati živa povratak kući.

Fratar je odgrnuo dekicu kojom je dijete bilo povijeno i rekao: “Ne, vaše dijete nije mrtvo, ona je živa i neće umrijeti.”. Majka ga je uvjeravala kako je liječnik rekao da umire i da se više ništa ne može učiniti. “Ne!” bio je odriješit fratar. “Sad ćete se vratiti ponovo u Pazin i ući ćete ondje u apoteku i tražiti lijek.”, rekao je fratar i točno odredio u koju apoteku majka mora ući i koji točno lijek mora zatražiti i u kakvoj se kutijici krije. Ona je tako i učinila. Kad je došla u apoteku i zatražila točno kakav lijek želi farmaceut je rekao da oni nemaju taj lijek i da nikada nisu čuli da takvo što postoji. No, majka je bila uporna, svim srcem je vjerovala fratru. Nije htjela izaći iz apoteke dok ne pronađu točno taj lijek koji je spominjao fratar. Ljekarnici više nisu znali što bi učinili.

Tada, kao da joj je nešto reklo u nutrini da zatraži da pogledaju na vrhu njihovih polica i rekla je zaposlenicima neka još ondje pogledaju. Oni su je i dalje uvjeravali da na vrhu nema ničega, ali i da ima takav lijek svejedno ne može biti ondje jer ne postoji, oni takvo nešto nemaju i nisu imali. Bila je toliko uporna da su se uspeli, i doista – na vrhu tih polica našli su lijek koji je fratar spomenuo. Majka je djetetu dala lijek, malena Marija odmah je došla k sebi, dalje je živjela kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Pio zaustavlja magaricu

Njihov drugi susret dogodio se nekoliko godina iza toga, nastavlja Ana i danas živo se sjećajući zgoda njezine sestre.

“Marija je imala 5 godina. Igrala se s djecom na selu i slomila je nogu. Bili su to strašni bolovi. Znate kako je, to je bilo selo, mi nismo imali prijevoza, imali smo samo takozvane karete i magarce koji su ih vukli i tako služili za odlazak k liječniku, upravo u tom trenutku naišao je netko s karetom i magarcem. Marija i majka sjele su u tu karetu i hitno pošle prema Pazinu, bol je bila strašna. U jednom velikom zavoju magarica se nečega prepala i preskočila označen put, otišla u stranu te počela preplašena juriti ravno prema provaliji. Na samom rubu provalije magarica se odjednom zaustavila i umirila. “Hvala Bogu, hvala Bogu!” vikale su i jedna i druga u šoku i od sreće što se magarica nekako čudom zaustavila i što su preživjele.

Vraćajući se Marija je rekla: “Ma, mama, hvala Bogu da je došao onaj čovjek i onako zaustavio magaricu taman ispred provalije.” Majka nije vidjela nikoga pa ju je začuđeno pitala o kakvom čovjeku govori. “Pa zar nisi vidjela onoga čovjeka koji je stao ispred magarice, podignuo je ruke i zaustavio ju je?” upitala je Marija iznenađena što majka nije vidjela nešto tako očito. Majka ju je uvjeravala da nije bilo tako, da ondje nije bilo nikoga i da se samo preplašila, no Marija je bila uporna: “Neee, mama, pa on je stao ispred magarice i podignuo ruke, onda se naša kareta zaustavila”, prepričava nam gospođa Ana u suzama.

Susret u Rimu

Naša je majka pričala kako je za vrijeme trudnoće u crkvi u molitvi prvi puta osjetila da se njezino dijete miče u utrobi, da je živa. Tada ju je posvetila Gospi i zamolila pred Gospodinom da postane redovnica. Zato ju je, posvećenu Gospi i nazvala imenom Marija. Marija je doista postala redovnica, članica družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, dobila je redovničko ime sestra Marija Nives.

Sestra M. Nives tek obučena u nekadašnje odjelo sestara milosrdnica

Još kao mlada redovnica poslana je na službu u Rim i tu je treći put susrela Padre Pia. Sestre milosrdnice kojima je pričala o tom susretu svjedoče kako je s. M. Nives toga dana putovala tramvajem. Bila je velika gužva. Odjednom je neki fratar s bradom zaustavio tramvaj silno želeći ući. Nastala je velika tišina, putnici su bili zbunjeni potezom neobičnog fratra koji se žurno gurao kroz mnoštvo i probijao se prema stražnjem djelu i to upravo u pravcu gdje je bila s. M. Nives, želeći joj prići. Ona je bila jako sramežljiva time joj je bilo još neugodnije. Mislila je kako je neobično da se jedan fratar ovako ugurao u tramvaj i da se tako probija kroz mnoštvo, a još povrh svega gleda ravno u nju i probija se upravo k njoj.

Odmicala se ne bi li izbjegla njegov pogled. A on je u onoj tišini povikao: “Prepoznaješ li me?” Sestra je odmahivala glavom i davala do znanja da ga ne poznaje. Prišao joj je i rekao: “Ja sam Padre Pio, ne boj se, pa ja te poznajem još odmalena, dok si bila dijete, još dok si bila jako bolesna. Mi smo se već susreli. Znam tko si i znam i kojoj redovničkoj družbi pripadaš.”

Tada joj je rekao pojedinosti koje očekuju njezinu redovničku družbu, izašao je iz tramvaja i odjednom nestao. Sestra je tada shvatila što se dogodilo i tko je taj fratar. Povezala je ove događaje u svom životu i konačno je shvatila – to je taj Padre Pio o kojem svi govore! Shvatila je; ovaj fratar je taj fratar koji joj je spasio život uputivši njezinu majku po lijek i ovaj fratar je zaustavio magaricu pred provalijom! Prepoznala ga je – to je Padre Pio, svjedoče njezine susestre.

“Ona je znala da je to bio on, stalno nam je govorila o njemu. Cijela naša obitelj počela je štovati Padre Pia, nas devetoro braće i sestara – svi smo imali slike Padre Pia, svi mu se molimo i svi smo ga posebno doživjeli zbog ovoga što je učinio za našu Nives”, dodala je njezina sestra Ana.

Fotografija s. M. Nives

Padre Pio na autocesti

Četvrti susret dogodio se na autocesti, pripovijeda Ana Šestan. Sestra M. Nives trebala je dočekati jednu od sestara milosrdnica na aerodromu, onamo se zaputila zajedno s još nekoliko sestara autocestom no pogriješila je i skrenula u nepoznatom pravcu. Dok su neuspješno tražile izlaz već je pao mrak i sestre su se uznemirile. S. M. Nives odlučila je zaustaviti automobil na zaustavnoj traci, ni jedna od sestara nije znala u kojem pravcu idu niti u kojem pravcu trebaju krenuti da bi se vratile u Rim. Odjednom se pored njihovog automobila pojavio muškarac u crnom odjelu. Približio se automobilu, ona je spustila prozorsko staklo, a on je ljubazno upitao što se dogodilo. Objasnila mu je kako su sestre krenule na aerodrom no izgubile su se skrenuvši u pogrešnom pravcu. Na to je muškarac rekao da su okrenute u pogrešnom smjeru te je sestri dao upute kako i gdje treba ići da bi došla do aerodroma.

Okrenula je pogled na trenutak prema sestrama, a onda prema ljubaznom gospodinu, htjela mu je zahvaliti, no ispred prozora više nije bilo nikoga, on je netragom nestao na čistini autoceste. Preplašila se kad je nestao i opet shvatila – to je on! Uvijek isti način, pojavi se, pomogne, da upute i nestane. No, dok nije iščeznuo nije ga prepoznala bez obzira na to što mu je gledala u lice, jer ondje ga zasigurno nije očekivala.

Imam još jednu tajnu

Kad nam je pričala o Padre Piu rekla bi nam; “Još imam jednu tajnu, ali je ne mogu otkriti.” Kad sam odlazila k njoj u Rim, neposredno prije njezine smrti naša sestra mi je napomenula da pitam s. M. Nives da nam prije smrti kaže o kakvoj se tajni radi. Ipak, Nives mi nije htjela reći, odmahnula je glavom čak i napuštajući ovozemaljski život, to je nešto između nje i Padra Pija što očito (još) nije bilo namijenjeno nama. To je njihova tajna, rekla nam je Ana Šestan iznova dirnuta milošću koju je doživjela njezina pokojna sestra i potom cijela obitelj.

S. M. Nives

S. M. Nives je posljednje godine života provodila u molitvi i pripremi za susret s Gospodinom. Zapisala je: “Ostavljam napisano: Umiremo sami, to je istina, ali je Crkva koja nas prati. I zatim, tamo je Netko tko nas čeka.” Okrijepljena svetim sakramentima blago je u Gospodinu preminula 8. siječnja 2016. u bolnici „Policlinico Casilino“ u Rimu, a ne sumnjamo da je uz nju čitavo vrijeme bio onaj fratar s bradom koji je – prati i poznaje odmalena.