Piše: p. Niko Bilić, SJ

Izvor i sadržaj apostolskoga poziva u Mt 9,36-10,8

Dok među nama bukti uzavrela predizborna politička kampanja, s pravom pitamo jesu li Hrvatskoj potrebni apostoli? Istodobno je u tijeku prava mala kampanja u devetnici presvetom Srcu Isusovu koja sve do svetkovine u petak, 19. lipnja 2020. iz dana u dan u 18:30 okuplja štovatelje u okrilju narodnoga svetišta – Bazilike u Palmotićevoj 31 u Zagrebu. Od nedjelje, 14. lipnja, večernja će misa opet biti emitirana online za sve zainteresirane koji ne mogu doći.

Na ključno pitanje o apostolima naš skroman, ali vrijedan Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom Jordanovcu zna svetopisamski odgovor. Želimo li otkriti izvor apostolskoga poziva, valja nam ući u milosrdni drhtaj u nutrini Isusove osobe, u sućut i solidarnu ražaljenost njegova srca nad Božjim narodom koji je izmučen (“sažali mu se” σπλαγχνίζομαι Mt 9,36). Već je u dubinama Staroga zavjeta, u Ilijino doba, u 8. stoljeću pr. Kr., jedva poznat, a važan prorok Mihej za kraljevanja pobožnoga Jošafata u viđenju promatrao kako je narod “kao ovce bez pastira” (1 Kr 22,17; 2 Ljet 18,16). Sada sâm Gospodin i Učitelj to uživo vidi (Mt 9,36). Za Isusa međutim pred njim nije bezizgledno stanje koje budi očaj i pesimističku rezignaciju ili bijesne optužbe. Njegovo milosrdno Srce motri polje za žetvu (Mt 9,37). Valja prikupiti plodove.

Božja žetva

Štoviše, žetva je tako velika da malo radnika neće moći kvalitetno obaviti posao. Nevolja i bol naroda, njihov križ, u Kristovim su očima dragocjen plod koji treba ubrati. Za njega početak pothvata i oslonac nisu na ljudskim snagama. Prema logici Isusova Srca najprije dolazi usrdna molitva. Tako Isus svojim nalogom “Molite!” objašnjava učenicima u zaključku 9. poglavlja Evanđelja po Mateju (Mt 9,38). Bog je Gospodar, njemu pripada narod, koji je bez pastira, njegova je i sva izmučenost i ophrvanost naroda (usp. Mt 9,36). Empatija nebeskoga Oca pokrenut će onakve radnike koji su spremni u Božjem narodu – Kristovim očima – vidjeti žetvu i voljni su na doličan način prikupiti plodove.

Zanimljivo da slanje (“da pošalje” grč. ἐκβάλλω Mt 9,38) tih radnika u Evanđelju dolazi od iste one duhovne snage koja će poslije dvaput označiti izgon zloduha (ἐκβάλλω Mt 10,1.8). Poznajemo je iz izvještaja o Isusovoj kušnji s početka, kad je Duh odveo Isusa u pustinju, izbacio ga je iz njegova dosadašnjega ustaljenoga životnoga hoda (ἐκβάλλω Mk 1,12). Božja se sila traži da dadne dovoljan impuls apostolu. Obuzet će ga, motivirati i natjerati, izbaciti ga na posao.

Apostolski zbor s Kristovom vlašću

Već u idućem retku, odmah na početku 10. poglavlja u Matejevu evanđelju, Gospodin k sebi poziva ljude, odabranu dvanaestoricu unutar mnoštva učenika. Oni su odgovor na molitvu Gospodaru žetve. Čudesno je brzo ovo uslišanje! Poznati popis nabraja imena, jedno po jedno (Mt 10,2-4). Daje do znanja da je svaki od njih važan, ima svoje “ja”.

Očito su hotimice na početku popisa dvaput po dva brata, što je izrijekom naznačeno (“brat njegov” 2x Mt 10,2): Petar i Andrija, Jakov i Ivan. Apostol je autentičan. Pred onim s kim je dijelio djetinjstvo i posvemašnju ljudsku blizinu nemoguće je i posve nepotrebno pretvarati se i nešto glumiti. Kristovo Srce dobro zna što je u čovjeku. Među apostolima dva su Šimuna i dva su Jakova, pa dodatak uz ime ističe razliku. Jedan je Petar (Mt 10,2), drugi je Kanaanac (4); jedan je Zebedejev (2), drugi je Alfejev (3). Od drugud znamo da je jedan Juda Tadej (3), a drugi je Iškariotski, izdajnik (4). Svatko ima svoju povijest, svoje podrijetlo i sredinu.

Svoje apostole Gospodin najprije doziva, a potom, prije nego će ih poslati, on im daje vlast (grč. ἐξουσία Mt 10,1). Kristova je to ovlast. Izvire iz njegova milosrdnoga Srca, a on im je dodjeljuje. Daje im je na dar. U Evanđelju ona stoji na prvome mjestu, ispred poimeničnog popisa apostola, a upravljena je u dva smjera. Ponajprije to je moć koja odgovara nečistim duhovima, na istoj je razini s njima. Adekvatna je njihovoj moći, tako da ih apostoli mogu izgoniti. Potom to je terapeutska ovlast, moć da dadnu terapiju bolesti i nemoći u cjelini, da pristupe kao iscjelitelji.

Poslanje apostola Isusovo je poslanje. Gospodin ih šalje (grč. ἀποστέλλω Mt 10,5), dajući im sedmerostruk jasan nalog (Mt 10,6-8). Pomoću biblijskih sedam imperativa traži zauzimanje i rad: pođite, propovijedajte, liječite, uskrisujte, čistite, izgonite, dajte! Sedam u Svetom pismu napomena je na Božju pouzdanost, koja zaslužuje da se na nju oslonimo. Isus pridružuje apostole svojemu djelovanju. Njima će naložiti da propovijedaju (Mt 10,7), kao što je on sam obilazeći sve gradove i sela već unaprijed činio (9,35). On “liječi svaku bolest i svaku nemoć” (Mt 9,35), pa onda to i njima povjerava (10,1).

Sedam Isusovih zapovijedi

Prva Isusova naredba od apostola traži pokret. Poziva na zauzetost dobroga pastira, sposobna da Kristovim pogledom prepozna ovce (grč. πρόβατα Mt 9,36; 10,6) iste onakve, kakve će na kraju Evanđelja Gospodin povjeriti Petru kao svoju baštinu: “Budi pastir ovcama mojim!” (Iv 21,16), “Pasi ovce moje!” (21,17). Sada šalje apostole da pronađu i spase “izgubljene ovce” baš kako to dobar pastir čini (Lk 15,4). Opis pak, koji izvrsno poznajemo iz pouke o rasipnom sinu (“izgubljen bijaše” grč. ἀπόλλυμι Lk 15,24.32 usp. “umirem” 15,17), ne označava tek da je netko zalutao, nego da je otišao u propast. Stradao je, uništen je, a Očeva volje nije da ijedan od malenih propadne (Mt 18,14).

Druga naredba traži naviještanje, glasovitu “kerigmu”, i naznačuje njezin sadržaj (grč. κηρύσσω Mt 10,7). I opet prepoznajemo Kristovo Srce kao polazište u kojem se ostvaruje blizina nebeskoga kraljevstva. “Blizu je kraljevstvo nebesko” znači da je u Isusovoj milosrdnoj pogođenosti i dirnutosti (grč. σπλαγχνίζομαι Mt 9,36) posve blizu činjenica da Nebo vlada, da je Bog Gospodar žetve. Bog je kralj i to je nadohvat ruke, premda je često tako skrovito, oku nevidljivo, umu vrlo zahtjevno.

Treća Isusova zapovijed u prvi plan stavlja ljude koji trpe od slabosti, bolesni su. Apostoli će njima posvetiti svoju pažnju, podvoriti ih, pružiti im odgovarajući terapiju (“Liječite!” grč. θεραπεύω Mt 10,8). Idući, četvrti zahtjev prelazi granice! Gospodin nalaže apostolima da osobe koje su mrtve opet podignu na život. Koliko god nas – znamo iz iskustva –  mrtvilo može zahvatiti na razne načine jer nam život svakojako može biti zagušen i sputan, ipak ovaj nalog najviše potvrđuje da apostol svoje djelo izvršava isključivo Kristovom snagom. Upućen je na Krista, ovisi o Kristu. Zacijelo ćemo stoga podroban opis takva čudesnoga djelovanja kod apostola naći u Novom zavjetu samo za Petra kad uskrisuje Tabitu u Jopi (Dj 9,40).

Peti imperativ: “Čistite!” (Mt 10,8) među svim bolestima ističe biblijsku gubu i traži od apostola da se poput Isusa usmjere k onima koji bijahu isključeni iz zajednice. Njima neka budu liječnici koji donose čistoću. Pretposljednji, šesti apostolski propis izravno primjenjuje onu s početka istaknutu vlast: mnogovrsne demone, zloduhe valja protjerivati (usp. Mt 10,1.8). Treba osloboditi opsjednute od nečistih duhovnih okova kako bi prodisali punim plućima, kako bi očišćena srca živjeli svojim životom.

Uvod i zaključak svih zapovijedi

Baš kao u mudrosnoj tradiciji Svetoga pisma na početku svega popisa naredbi stoji zabrana i upozorenje (Mt 10,5). Apostol se mora strogo čuvati poganskoga života (grč. “put poganâ”), ne smije boravište uzeti u onakvoj sredini (“Samarijski grad”) u kojoj se od davnina, od početka razdijeljenosti u Božjemu narodu, štuje zlatno tele (1 Kr 12,28).

Sedma, zaključna odredba “Dajte!” (Mt 10,8) također je posebna. Ona je sažetak koji se očito odnosi na sve Isusove zapovijedi apostolima. Opisuje da su Kristovu moć dobili na dar. Nisu je zaradili, nisu je platiti. Pa ova završna zapovijed proporcionalno određuje da apostol isto onako kako je primio gratis, kao dar, tako i dalje daje. Apostol treba primjenjivati spasonosnu vlast Otkupiteljeva Srca, koja mu je dana.