Evanđeoski izvještaj o Isusu koji šalje apostole dvojicu po dvojicu (Mk 6,7-13) na početku nam daje važnu perspektivu, piše isusovac Niko Bilić, profesor na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, na mrežnoj stranici Biblijski portal za interdisciplinarno multimedijsko istraživanje i primjenu Svetog pisma. Njegovo razmatranje prenosimo u cijelosti.

Gospodin šalje (Mk 6,7–13)

Krećemo na put, na primjer na ljetovanje, možda u novi kraj. Čovjek se sprema. Prikuplja stvari, slaže što je pročitao i čuo da treba uzeti. Napetost raste, nervoza ga počinje izjedati. Valjda su rezervacija i potvrde u redu. Dokumenti? Joj, ne stane sve u kovčege! Potrebno je još ovo pa još ono. Cijelu noć ne spava. Umjesto predaha, mučnina i glavobolja…

A Gospodin, kada šalje dva po dva apostola, veli: “Ne nosite na put ništa osim štapa!” (Mk 6,8). Uvodi ih u duhovnu hrabrost. Ne nudi umišljenu askezu koja bi zahtijevala prijezir materije, nego traži opuštenost u Božjemu Duhu. Učenik se treba prepustiti vodstvu Učitelja. Kristov je apostol poput Mojsija. Tek štapom opremljen, kreće u oslobođenje naroda. I danas Crkva čuva taj znak: biskupski štap.

Evanđeoski izvještaj o Isusu koji šalje apostole dvojicu po dvojicu (Mk 6,7-13) na početku nam daje važnu perspektivu. Znamo da se Crkva u Novomu zavjetu definira kao zajednica pozvanih (ἐκκλεσία). To je objektivan opis u trećemu licu: Odabrani bivaju pozvani i odazivaju se.

Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa!

A riječ koja otvara opis poslanja u Markovu Evanđelju daje nam onaj drugi vidik, naznačuje cilj, otkriva tko ih i kamo poziva (προσκαλέω Mk 6,7). Biblijski glagol opisuje pozivanje iz Isusove perspektive. “Poziva ih k sebi”, čitamo u prijevodu. Evanđelist piše u prezentu i tako još više dočarava kako se to upravo zbiva.

Za jedan bračni par i druga je pojedinost važna. Opće je poznato da u klasičnomu jeziku izraz “braća” označava i braću i sestre. Pa i kada se govori o Izraelcima ili Judejcima, sunarodnjacima i rodbini, žene nisu isključene. Slično vrijedi i za naznaku “dva po dva”, pogotovu u Evanđelju po Luki gdje se opisuju, ne tek Dvanaestorica, nego sedamdeset učenika (Lk 10,1). Hoćemo li u tomu izrazu s pravom misliti na muške i ženske osobe, na parove?

Glede ovlasti koju dobivaju pomažemo si u prijevodu i kažemo da im Gospodin daje “vlast nad nečistim dusima”. Izvornik govori izravno o “vlasti nečistih duhova” naglašavajući da Isusovi poslanici – dva po dva – imaju isto tako veliku moć kao i nečisti dusi.

Sve je u Božjim rukama!

Imaju onakvu silu kakvu imaju zlodusi, u jednakoj mjeri. Zato im se mogu suprotstaviti, što se i vidi kada ih, poslije, izganjaju (Mk 6,13). Zato ne nose dodatnu hranu, odijelo i novac. Duhovna je snaga presudna. “Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa” (Iv 6,63) – reći je jednom Učitelj.

Isus poučava u svetoj tehnici slobode od torbe i odijela koja je važan dio vlasti nad nečistim dusima. Oni su mnogi, a jedan je čisti Duh Kristov koji donosi logiku evanđelja. Moćnik ovoga svijeta okuplja sluge da ga poslužuju u njegovim potrebama i prohtjevima. A Isus svoju Dvanaestoricu, odabranike, šalje da služe drugima.

I kada pođu, kao Kristove produžene ruke, ne moraju manipulirati i prisiljavati. Nisu dužni po svaku cijenu osvojiti i uspjeti, za sebe pridobiti. Tko ih ne primi, sam snosi posljedice. Sv. Ignacije, veliki učitelj duhovnosti, reći će: Kada radiš, ne budi vezan ni na sredstva ni na uspjeh jer, gle, sve je u Božjim rukama!

Počeo je slati dvojicu po dvojicu, davao im je vlast…

Kristovi su poslanici, kako svjedoči evanđelje, uspješni. Kada propovijedaju i zovu na obraćenje, čine ono što Isus čini (Mk 6,12 usp. 1,15). Kada oslobađaju iz kandža zloduha i liječe od bolesti (Mk 6,13), izvršavaju ono što je Krist prije započeo prvim čudom u kafarnaumskoj sinagogi (1,25) i s majkom Petrove žene (1,31).

Evanđeoski izvještaj o poslanju apostola opisuje djelovanje koje traje i ponavlja se. Za razliku od redovitih opisa s aoristima, ovaj tekst ima više imperfekata koji govore o trajnosti, o duljemu periodu i opetovanju. Počeo je slati dvojicu po dvojicu, davao im je vlast (Mk 6,7); govoraše im (6,10). Oni su izganjali demone, pomazivali i liječili bolesnike (6,13).

Takav opis želi nam reći da su bitne osobine Kristova poslanika ustrajnost, strpljivost i upornost. Gospodin izravno nalaže: “kad uđete u kuću, ostanite tu” (6,10), a to je kadšto mučno zbog zamora i monotonije. U našemu vremenu brze razonode, kada se traži zamjena olako i smjesta, a promjena se nameće po svaku cijenu, pa i kada je promjena nagore, ovakav primjer i zahtjev Evanđelja poprima svu aktualnost.

Gospodine, tvoja je želja da ne budemo tjeskobno zabrinuti. Kada nas šalješ, nalažeš nam da ne nosimo kruh. To je napast koju si sam prošao, prva napast od koje se mogu doslovce usaliti u svojoj sebičnosti i zagušiti svoje zdrave sile.

Želiš da nas ne optereti ni novac, taj ustrajni zavodnik iz tame koji uporno ponavlja: “Pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva ovoga svijeta!”

Zapovijedaš da obujemo sandale. Tako da bolje osjetim kakvo je tlo po kojemu hodim. I da lakše budem s obje noge na zemlji. Sandale, ne čizme, jer čizma tako lako može porobljivati i gaziti, pa i pod krinkom oslobađanja.