Govoreći o tome je li nas Bog zaboravio, kako se čini u teškim trenucima, vlč. Matošević je rekao da je to prvo pitanje koje si čovjek postavlja kad se suoči s nekom krizom: “Gdje je Bog kad boli? Gdje je Bog kad čovjek pati?”. Normalno je da čovjek postavlja takva pitanja, kaže vlč. Domagoj i naglašava da ćemo na Veliki petak razmišljati o tome: “I sam Isus je imao svoju borbu, muku, u Getsemanskom vrtu je zavapio: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti (Mt 26,39). Prema tome, svaki čovjek se bori, svaki čovjek traži odgovore na ta temeljna pitanja. Ali, možda je najkršćanskiji odgovor na ta naša pitanja taj da je Bog s nama u našoj boli. Nije nas napustio. Kao majka, kad se dijete razboli i teško je, ona ostaje uz svoje dijete”, istaknuo je rektor bistričkog svetišta.

Kad nam ide loše u životu, pitamo se jesmo li pogriješili, je li ovo što se događa kazna za moj pogrešan život, rekao je vlč. Matošević. Da bismo mogli ispravno odgovoriti na ovu stvarnost trebamo se najprije zapitati što je to grijeh, kaže. “Mi ljudi kad pomislimo na grijeh uvijek najprije pomislimo: ‘Krao sam, lagao sam, bludničio sam, drogirao sam se…’ Pomislimo na neke grešne čine. No, grijeh u Novom zavjetu dolazi od riječi hamartia, a ta riječ dolazi iz umijeća gađanja lukom i strijelom i opisuje trenutak kada strijelac napne luk, odapne strijelu i ona promaši cilj. Taj trenutak promašaja po Bibliji jest grijeh.” Tako Božja riječ objašnjava grijeh, kao stvarnost koja promašuje cilj za koji smo stvoreni, istaknuo je HRT-ov sugovornik. Ono što je obilježje odapete strijele jest da se, jednom odapeta, više ne može vratiti, no čovjek može, i u tome je Radosna vijest. Zato u grčkom obraćenje – metanoja znači povratak, naglašava vlč. Matošević.

“Zato, vrati se! Ako si slučajno promašio svoj cilj, vrati se! Razmišljati o Božjoj kazni stoga nije kršćanski. Jer nas Bog ne kažnjava zbog naših grijeha. Grijeh nas kazni, kad učinimo nešto loše, mi trpimo zbog toga”, kaže rektor Matošević.

Govoreći o tome zašto je još uvijek puno neznanja o istinama katoličke vjere prisutno među vjernicima, vlč. Domagoj je istaknuo da ako se žele vidjeti plodovi među ljudima da treba biti uz ljude, da nisu dovoljne kateheze, primjerice, jednom tjedno. Već biti trajno prisutan u njihovim životima. A to nije uvijek jednostavno, rekao je.

Da bismo stvarali bolji svijet oko sebe, treba biti u stanju oprostiti drugome, a to je teško, istaknuto je u emisiji. “Teško je oprostiti jer nas boli kad nas netko povrijedi”, rekao je vlč. Matošević. “Osobito nas boli kad nas povrijedi neka nama draga osoba”, kazao je vlč. Domagoj i naglasio da je čovjek skloniji pamtiti ono negativno što mu je netko rekao, a ono lijepo i pozitivno brzo zaboravi. “Zato je teško oprostiti jer ljudi pamte tu povredu, tu ranu. Mnogi misle da oprostiti znači zaboraviti. Kad me netko povrijedi, imam otvorenu ranu koja me boli. Ako se neprestano bavim tom ranom, diram je, ta rana nikad neće zacijeliti, stalno će krvariti. Oproštenje u biblijskom smislu znači dopustiti i Bogu i sebi da ta rana zacijeli. Ona neće nestati, kad god je pogledaš znat ćeš što se dogodilo, ali neće više krvariti, bit ćeš slobodan”, istaknuo je vlč. Domagoj i poručio da je opraštanje dozvoljavanje Bogu da uđe u sve što nam je bolno i da sve rane iscijeli njegovo milosrđe. No, to ne možemo ako nemamo spoznaju koliko smo ljubljeni od Boga, kazao je rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke.

Cijelu emisiju “U svom filmu” možete pogledati ovdje: