O umijeću pričanja priča davno nas je poučio Aristotel. Na temelju njegove baštine razvijen je klasični koncept za pripovijedanje koji su usavršili suvremeni pripovjedači. Za dobru priču u skladu s tim potrebno je nekoliko elemenata.

Prvi je glavni junak.

Potom glavni zlikovac.

Svaki od njih mora imati barem jednoga pomagača.

Glavnom je junaku potreban i netko tko mu daje poslanje; tko ga nadahnjuje.

A glavni zlikovac i glavni junak moraju željeti isto i boriti se da bi to ostvarili.

Nekima bi u skladu s tim Božić mogao zvučati kao priča. Isus je glavni lik kojemu Otac Nebeski daje poslanje, u čemu mu pomažu majka Marija i Josip. S druge je strane Sotona koji želi spriječiti Isusovo rođenje, u čemu mu pomaže Herod. Obojica žele isto: duše ljudi – jedan da bi ih spasio, a drugi da bi ih uništio.

Isus je u skladu s tim načelima pričanja priča pobijedio jer se rodio, izbjegao smrt i uspio pobjeći s roditeljima u drugu zemlju.

No, ne smijemo smetnuti s uma ono što je ključno za dobru priču: glavni junak mora imati slabost ili manu s kojom će se poistovjetiti čitatelji i tu bi slabost trebao na kraju priče nadvladati.

To je pak dokaz nevjernima da Božić nije priča. Božić je stvarnost jer Isus nije imao nikakvu manu. On je savršen Bog i savršen čovjek i nije morao proći zemljom da bi se popravio – nego da bi nas popravio.

„Božićna priča“ današnjice

Kao što Božić nije samo dojmljiva priča, tako i mi živimo u stvarnosti.

Stvarnost je da se Kristov nauk, katolički, crkveni, autentični danas s mnogih mjesta želi razvodniti ili proglasiti zastarjelom pričom, a mi smo tu da bismo ga obranili jer on nije priča iz davnina – nego naša stvarnost.

Stvarnost je i takva da su neki počeli osjećati kao teret to što je katolički identitet upisan u srž naših ustanova, pa dolaze napasti da ga se razvodni do te mjere da bi svakome bio probavljiv. Ali taj je, katolički identitet naša kruta hrana bez koje bismo brzo usahnuli i umrli.

Stvarnost je takva da su relativistički pristupi braku, obitelji, djeci, spolu, rodu, domovini… počeli iz društva kucati i na vrata naših ustanova, pa su čak počela nagovaranja na neke čudne kompromise –

ali ako u pitanjima nauka počnemo raditi kompromise, onda nauk više nije stvarnost nego priča.

To bi bilo kao kad bi Bog Otac rekao anđelima da u Betlehemu kompromisno zapjevaju: Slava Herodu na nizini, a na nebu mir Bogu dobre volje.

Božić nije priča; Božić je stvarnost.

Iz govora Branimira Stanića na prebožićnom susretu predstavnika crkvenih ustanova, zajednica i udruga sa zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom, u Zagrebu, 19. prosinca 2024.