Majka Božja prati ga od rođenja – rođen je na Veliku Gospu 1940. u Gornjem Malovanu na Kupresu, a kršten u crkvi Uznesenja Marijina na Suhom Polju. Prve godine njegova života nisu bile baš sjajne – morali su bježati pred tzv. osloboditeljima, i godine rata proveli su u Podravini. Godine 1945. bili su protjerani u logor da bi se 1947. vratili na Kupres. Tamo su bili do 1954. godine, a onda se obitelj preselila u Piškorevce kod Đakova. U obitelji Poljičak svakodnevno se molilo i govorilo o duhovnim temama. Bolest epilepsije, od koje je vlč. Vlatko obolio u gimnazijskim danima, potaknula ga je da razmišlja o smislu života.

“Na koncu sam odlučio da se kanim svijeta i stupio sam u đakovačko sjemenište 1959. godine. Prvi dan kada sam došao u sjemenište, ujutro smo u kapelici imali misu, duhovnik je bio kasnije biskup Kos. Nakon mise vratio se iz sakristije i izvijestio da su došli organi narodne vlasti. Rekao je da siđemo u blagovaonicu i da budemo mirni. Dakle, taj dan je UDBA upala u sjemenište, mi smo bili cijeli dan zatvoreni u blagovaonici, a izvršen je pretres po cijeloj kući. Kos, dobar dio profesora i nekoliko bogoslov, odvedeni su u zatvor. Taj prvi semestar nismo imali nastave i nije se znalo hoće li zatvoriti sjemenište ili ne, tako da je bilo vrijeme neizvjesnosti”, rekao je vlč. Vlatko.

Puno puta su režimske vlasti nudile stipendiju vlč. Vlatku za nastavak školovanja, ako napusti sjemenište. Taj pritisak mu je u to vrijeme bio normalan, i nije se bojao režimske vlasti jer je u tome vremenu odrastao te je bilo uobičajeno da vjernici trpe stalnu torturu. Ono što ga je plašilo bilo je – što ako zatvore sjemenište. No, zajednica nije izgubila duh.

“Mi smo i dalje živjeli svojim životom što se tiče molitvenog i liturgijskog, te društvemog dijela. Jedino nam je manjkala nastava… Nakon toga dolazi smrt kardinala Alojzija Stepinca, svi ti potresi i osude. Na koncu, mi smo imali svaki dan u kapelici posebnu molitvu za progonjene prijatelje. Sjećam se, sadašnji nadbiskup u miru Marin Srakić svaki dan bi došao pred oltar prije mise i rekao: “Molit ćemo ‘pro divotis amicis’ – za zarobljene prijatelje”.

Nakon formacije i ređenja u Đakovu, vlč. Vlatko je prve godine svećeničkog rada proveo u Vođincima kod Vinkovaca. Zajednicu je izgradio duhovno i materijalno – podigao je crkvu, a zatim je poželio rad u misijama. U Južnoj Amerikci je radio među domaćim stanovništvom u Ekvadoru i Argentini, a kako je u Argentini bilo puno naših ljudi s kojima se vlč. Vlatko susretao, bio je i nadgledan a ‘njegove grijehe’ nabrojao mu je i veleposlanik kada je u Buenos Airesu tražio obnovu putovnice.

“Kada ste u Slavoniji mislite da je ona ravna, a kada dođete u Argentinu onda shvatite da je Slavonija brdovita. Jer, iz župe gdje sam ja bio, u središnjem dijelu države, najmanje 500 kilometara u bilo kojem smjeru trebate ići da vidite brdo od 10 metara. U Argentini je narod srdačan i otvoren. To je jedna mješavina talijanska, španjolska i još koja primjesa drugih Europljana. U župi je bilo preko 30 etničkih grupa i svake godine se slavio Festival imigranta i ja sam se osjećao među njima kao među svojima. To je bio misijski kraj u pravom smislu riječi jer je to bio nanovo naseljeni dio koji je trebalo integrirati ne samo u društveni nego i u crkveni život. Ja mislim da smo, koliko čovjek može, napravili dobar posao”, istaknuo je vlč. Poljičak.

Nakon Južne Amerike, uslijedio je rad na župama s meksičkim pučanstvom u Sjevernoj Americi, a prije odlaska u mirovinu i sa iseljenim Hrvatima na Hrvatskim katoličkim misijama. Uz pastorani rad vlč. Vlatko se bavi prevodilaštvom te voli poeziju, a svoje umirovljeničke dane provodi aktivno u evangelizaciji.