Budi dio naše mreže

Vlč. Vinko Cvijin: Bez Krista moj poziv nema smisla!

Vlč. Vinko Cvijin urednik je časopisa Subotičke biskupije Zvonik i župnik u bačkim naseljima Vajska i Bođani u Vojvodini. Odrastao je u Bikovu kraj Subotice, svećeničku formaciju započeo je u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu Paulinum u Subotici, a teološki studij završio je na KBF-u u Đakovu.

/ Svjetlana Đuran

Vlč. Vinka od rođenja prati Gospin zagovor i zaštita. Rođen je u župi Uznesenja BDM u Bikovu kraj Subotice, a mladu misu slavio je u marijanskom svetištu Gospe od suza, ili svetištu na Bunariću, koje se nalazi na izlazu iz Subotice. Odrastao je na salašu koji se nalazi nekih osam kilometara od mjesta Bikovo. „Život na salašu je idiličan, izgleda miran i lijep, imaš mir i tišinu, životinje… Moji su se bavili stočarstvom i od toga smo živjeli. Kako je moje djetinjstvo bilo usamljeno, jer nije bilo mojih vršnjaka u susjednim salašima, također sam pomagao i roditeljima u poslovima, i putovao u školu, nije mi se baš sviđao život na salašu”.

Gledajući pak iz sadašnje perspektive, kako ističe vlč. Vinko, život na salašu bio je dragocjen. „To odrastanje na selu ima veliki utjecaj na moj svjetonazor i moj svećenički život. Ono što sam tamo stekao i dan danas živim i mene čini onim što ja jesam. Dakle, ja sam salašar koji se malo više školovao, ali koji je, odrastajući, naučio što znači biti sam, što znači raditi i kako je to kada ti se ne da raditi, što je kiša, blato, sunce, prašina, naučio je da nije sve u životu sjajno i idealno, ali se trebaš potruditi kako bi život bio lijep”.

U središtu odluke za svećeništvo bio je Isus Krist. „Privukao me Isus Krist. Kada promatram svoj poziv, on nema smisla bez Krista. Jednostavno je to tako. Imao sam svijetle i manje svijetle primjere svećeništva oko sebe tijekom odrastanja, ali svi su oni imali svoje živote i rad, a ja sam tu koji stoji pred jednim izborom i pozivom. Osjetio sam Božji poziv. To nije nešto što se može onako percipirati. Ja sam u sjemeništu molio Boga da me ne pozove, da me pusti jer bih volio imati obiteljski život. Međutim, nakon prve-druge godine počeo sam moliti Boga da ako je to već to, da mi pomogne kako bi bilo kako treba.”

 Nakon boravka u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu ‘Paulinum’ u Subotici, vlč. Vinko u Đakovu nastavlja teološki studij. „Đakovo je moja prva ljubav. Svaki dan mi je bio divan. Ne želim idealizirati, ali meni je bilo divno, iako je bilo i težih dana, kao i u svakom životu. Kada sada pogledam na to vrijeme bogoslovije – odgojitelje koje smo imali, atmosferu u bogosloviji, subraća s kojom sam živio, atmosferu na fakultetu, samo Đakovo kao grad, prekrasna katedrala, uvijek mu se rado vraćam. I dandanas rado surađujem sa svećenicima, imam bogoslova iz župe u Đakovu, to je moj dom. Kada dođem na đakovačku bogosloviju, osjećam se kao da sam došao doma”.

Đakonsko ređenje bilo je u Đakovu, a svećeničko na Petrovo 2013. godine u subotičkoj katedrali. Tada jedini ređenik na hrvatskom govornom području, za mladomisničko geslo izabrao je stih iz psalma koji glasi: „On je ljubav moja, zaštita moja, u Njega se uzdam”. „Ovo geslo bi jednostavno obuhvatilo cijelu moju formaciju i nadam se, uz Božju pomoć, i moj život. Kada sve prođe, i kada proživim cijeli život, da On ostane ljubav moja, i da je On bio moja zaštita cijelog života, i da sam zaista proživio ovaj život uzdajući se u Isusa Krista. Uz ovo geslo i dandanas nastojim živjeti, uz uspone i padove, ali geslo me potaknulo da bude moj život”.

 

Vrijeme đakonata, kao i prvi mjeseci svećeništva, bili su posvećeni učenju mađarskoga jezika, jer svaki svećenik Subotičke biskupije treba znati hrvatski i mađarski jezik. Kako je pojasnio vlč. Vinko, hrvatski je primarni jezik u liturgijskim slavljima, a brojni su i vjernici mađarskoga govornog područja. Stoga, svaki se svećenik u biskupiji mora služiti s više stranih jezika.

Mlada misa bila je u svetištu na Bunariću. „Bunarić ima posebno mjesto u mome srcu, zato što sam uz svetište odrastao, sudjelovao u slavljima i zaista mislim da je to bilo najadekvatnije mjesto gdje bih mogao proslaviti svoju misu koju sam prikazao za sve drage ljude koji su me pratili na putu formacije prema svećeništvu”.

Uz proslavu mlade mise veže se i jedna zanimljivost. Vlč. Vinko ističe da je bila na isti dan kada i uvođenje u službu đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića.

„Bilo mi je žao što mi nitko iz Đakova nije mogao doći toga dana. Ali, morao sam staviti svoju mladu misu u neko razumsko vrijeme, i neke su se stvari jednostavno morale poklopiti. Bunarić je zaista mjesto posebne Božje prisutnosti, koje je meni zaista drago. Pamtim ga iz djetinjstva i nadam se da ću svoj život proživjeti, nekako oslonjen na nebesku Majku”.

U župe Vajska i Bođani vlč. Vinko stiže kao mladomisnik. „Župa u Vajskoj posvećena je sv. Jurju, a u Bođanima sv. Iliji. Nalaze se u Podunavlju, u južnom dijelu Bačke, ima svoju ljepotu koja se sastoji u raznolikosti – u suživotu ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Tu sam župnik već sedmu godinu, i osjećam se fantastično u tome području. Po pitanju raznolikosti, u Vajskoj ima vjernika hrvatske, romske i mađarske nacionalnosti te pokoji Nijemac ili Slovak. Ljepota je u tome da se ta raznolikost mora upoznati i razumjeti. Bođani su, pak, drugačiji jer nisu toliko pomiješani što se tiče nacija. Uglavnom su svi Hrvati. Postoji i nešto vjernika koji su porijeklom Ukrajinci, te iako su kršteni u rimokatoličkoj župi, u svojim obiteljima njeguju grkokatoličku tradiciju”.

Kao župnik vlč. Vinko stanuje u Vajskoj, a u Bođane dolazi na misna slavlja nedjeljom i blagdanima. „Vjernici u Bođanima u potpunosti brinu o svojoj župi. Iako su Vajska i Bođani jedno pored drugog, riječ je o potpuno različitim mjestima. Kao župnik imam jedan princip djelovanja u Vajskoj gdje je veći dio vjerničke populacije romske nacionalnosti, a drugi u Bođanima. Kako bi svećenik odgovorio na zahtjeve vjernika u pastoralnim potrebama, on mora znati više jezika, primarno hrvatski i mađarski. Nažalost, rumunjski jezik kojim se koriste vjernici romske nacionalnosti, nisam još uspio naučiti. Otvoren sam i dalje pa jednoga dana to može prijeći na višu razinu”.

   

Dobra suradnja s vjernicima laicima od velike je važnosti svećeniku. Vjernici su uključeni u organiziranje proslava nebeskih zaštitnika župe, u raznim zgodama kao i pri proslavi zavjetno-zavičajnog dana koji se, kako pojašnjava vlč. Vinko, slavi na blagdan Srpne Gospe ili Pohođenja BDM Elizabeti. „Tu su svetkovinu odabrali stanovnici Vajske još davnih godina. Naime, 1950-ih godina Vajsku je pogodila razorna oluja. Led je bio toliko krupan i jak da je potukao sve u okolici, a ljudi koji se bave zemljoradnjom ostali su bez ičega. Tada su izabrali Srpnu Gospu – 2. srpnja, za dan kada bi se zavjetovali Majci Božjoj da se takvo što više ne dogodi. Kroz godine je taj Dan otišao u zaborav, ali smo ga obnovili prije dvije godine zajedno s članovima Hrvatske kulturne udruge Antun Sorgg. Tako toga dana imamo svečanu misu i procesiju s Gospinim kipom, a nakon mise je kulturni program.”

  

Uz tu zavjetnu notu, proslava Srpne Gospe ima i zavičajnu, jer jako puno ljudi odlazi iz toga kraja. A i sam župnik zalaže se za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta svojih vjernika. Kao član udruge Antun Sorgg ističe: „Kultura i tradicija bitni su obrisi Hrvata katolika, jer nas nema puno. Udruga okuplja ljude koji žele održavati i čuvati tradiciju, koji vole svoju nošnju, folklor, jezik… Ali, život čini svoje. Ljudi odlaze za boljim životom. Ne mogu kriviti ljude što odlaze, mogu kriviti nešto drugo i to što su uvjeti za život takvi kakvi jesu. To je, na žalost, sudbina svih nas koji se nalazimo u Vojvodini.”

 

Jedna od zanimljivosti vezanih uz župničku službu vlč. Vinka u Vajskoj su skupna vjenčanja. „Bilo je to prve godine kada sam došao u Vajsku, i sam sam bio zatečen idejom. Uglavnom su to bili vjernici Romi koji su to rado prihvatili i došlo je 18 parova. Sa svima sam prošao pripravu, ali sam nisam znao kako da ih poredam. Na kraju je sve bilo dobro, i na žalost uspjeli smo to ponoviti još samo jedanput. Postoji volja, ali i oni imaju jedan dinamičan život i teško ih je ‘pohvatati’ za zajedničko organiziranje vjenčanja. Moji vjernici Romi drže puno do sakramenata, svi krste svoju djecu, moji prvopričesnici, krizmanici, ministranti su uglavnom Romi, organiziramo don Boscove oratorije, moja djeca su vesela i ja ih ne trebam animirati, već smirivati i to ima svoju ljepotu. Biti župnik u Vajskoj je zaista dinamično i ljudi su spremni za rad.”

Vlč. Vinko je urednik i jedinog katoličkog časopisa u Srbiji, časopisa Subotičke biskupije Zvonik. U mjesecu studenom 2019. godine obilježena je 25. obljetnica postojanja časopisa i njegov 300. broj. „U Subotičkoj biskupiji osjećala se potreba za glasnikom za vjernike s hrvatskoga govornog područja, pa su ga pokrenuli svećenici kako bi na jednom mjestu donijeli pregled događaja iz biskupije. Osnovan je 1994. godine. kada je zbog svih okolnosti bilo teško distribuirati jedan takav časopis”. 

Vlč. Vinko je i ranije kao sjemeništarac surađivao u časopisu. Bio je suurednik rubrike Paulinum posvećene duhovnim zvanjima, a danas kao urednik nastoji odgovoriti na izazove na koje nailazi.

Najveće brige oko budućnosti Zvonika vezane su uz tehničko osoblje – hoću li naći ljude koji uređuju Zvonik, i ljude koji pišu za Zvonik. Po pitanju budućnosti našega lista potrebno je, vjerujem, biti na jednom oprezu da se rubrika ne prezasiti. Trudimo se i danas da Zvonik bude zaista formativni časopis koji će odgajati naše vjernike u vjerskim temama, koji će odgovoriti na aktualna pitanja i baviti se aktualnim temama”, ističe, uz ostalo, vlč. Vinko.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja