Budi dio naše mreže

Vlč. Vilim Koretić: Važno je da se vjera živi i svjedoči u djelima koja činimo

„Ništa nije slučajno. Sve vodi dragi Bog, samo to treba priznati!”, ističe vlč. Koretić koji je svećenik više od 30 godina, a već 23 godine djeluje među iseljenim Hrvatima u Njemačkoj. Voditelj je Hrvatskih katoličkih zajednica "Bl. Alojzije Stepinac" u Aalenu i "Srce Isusovo" u Heidenheimu an der Brenz, u koje su 2019. godina proslavile svoj zlatni jubilej - 50 godina postojanja.

/ Svjetlana Đuran

Što Bog s njime želi vlč. Vilim Koretić znao je već u šestom razredu Osnovne škole, a u razlučivanju zvanja pomogle su mu jedne pučke misije u rodnoj kalničkoj župi. „Od rane mladosti osjećao sam potrebu za duhovnim zvanjem i pokazivao sam to još kao malo dijete slijedeći starijeg brata Stjepana na vjeronauk, koji smo imali u kapelici. Kada bi župnik otišao iza oltara, uzeo bih zvonce i malo zvonio. Župnik je vidio da ja nešto izazivam i pitao me je bi li ministrirao. Bio sam sav presretan da me zove u ministrante, premda ni u školu nisam išao. Hodao sam šest kilometara do crkve kako bih bio na misi, kako bi ostvarivao to svoje ministrantsko zvanje. A, kasnije u šestom razredu u našoj župi su bile misije i tu sam potpuno bio svjestan što Bog od mene želi. Ja sam se osjećao toliko dirnut i pozvan od Boga da sam sve činio kako bi jednom postao svećenik”.

Uzorni primjeri župničkog služenja svećenika, kao i obiteljska molitva, pogodovali su za rast klice zvanja. „Moje bake a i sama majka, puno su molile za svećenike, ali i za duhovna zvanja. Njihova molitva su mi bila krila koja sam dobivao i bio sve čvršći u svojoj odluci. Kada sam završio osmi razred znao sam što želim i krenuo sam u sjemenište… U mojoj obitelji se zajednički molilo, pa je uz mene i moj mlađi brat svećenik, a od naše tete, očeve sestre, tri unuka su svećenika i jedna redovnica. Za bilo što postići u životu jako je važno moliti svakodnevno u obitelji, i moliti za duhovna zvanja. Krize dolaze, ali uz molitvu dolazi i svjetlo kako se krize rješavaju”.

Vlč. Vilim imao je jasan cilj i nije mu bilo teško svladavati zahtjevni gimnazijski program u sjemeništu. „Samoća, napuštanje obitelji, posljedice slabije osnovnoškolske naobrazbe, sve se to nadvladalo jer sam imao cilj i za njim sam težio. Radost koju sam u budućnosti vidio bila je puno veća od trenutnih poteškoća. Od nebeskih uzora koji su me pratili na putu do svećeništva tu su bili zaštitnici naše obitelji kojima nas je majka povjeravala od rođenja – Srce Marijino i Srce Isusovo. Često sam i sam, dok sam išao u osnovnu školu, odlazio u Gornju Rijeku za prve petke na ispovijed i svetu misu”.

Svećeničko ređenje bilo je 29. lipnja 1986. godine po rukama kardinala Franje Kuharića. „Bilo je mnogo lijepih trenutaka od kojih posebno pamtim jedan detalj. Kardinal Kuharić je prigodom fotografiranja nakon ređenja stavio ruke na mojeg brata Branka, 14 godina mlađeg od mene, i upitao hoće li biti svećenik. On je odgovorio: ‘Nikad se ne zna’. Mladomisničko geslo mi je bilo: „Vječna je ljubav tvoja Gospodine, djelo ruku svojih ne zapusti”. I, doista i dan danas molim se za duhovna zvanja svećenika i za svoje osobno, jer smatram da su naša zvanja uvijek ugrožena i da ih treba njegovati. To ne znači da sam ja neki veliki i sveti svećenik. To bih želio biti, ali nekada je to svećeniku teško ostvarivo. No molitva za zvanje i njegovanje zvanja mnogo mi znači. Kroz osobnu molitvu, kroz proživljavanje sakramenata, osobito euharistije, nešto je od čega se jako može živjeti.”

Kao đakon vlč. Vilim je djelovao u zagrebačkoj župi u Travnom, kao župni vikar u Prečkom, a zatim u župi sv. Terezije Avilske u Požegi. „Nije mi ništa bilo teško, a najdraži mi je bio rad s djecom i mladima. Kada si s njima okružen, kada im se približiš, kada ih u šalama i igri izazoveš i kada ti počnu govoriti ‘ti’, onda znaš da si njihova srca oslobodio da primaju ono što im želiš dati, a to je Krist. To je bilo najljepše kad su djeca svladavala ne samo sadržaje i molitve koje moraju znati, nego kada su to s radošću proživljavali. Imali smo lijepu grupu mladih u Prečkom s kojima sam do danas povezan”.

Nakon višegodišnjeg iskustva rada u pastoralu u domovinskoj Crkvi uslijedila je služba voditelja Hrvatskih katoličkih zajednica “Bl. Alojzije Stepinac” u Aalenu i “Srce Isusovo” u Heidenheimu an der Brenz u Njemačkoj. Te su zajednice 2019. godine proslavile 50 godina postojanja, a za opstanak zajednica ključan je bio pastoral u čijem je središtu bila euharistija.

Mi imamo jako mali broj vjernika prema onome što nam Nijemci priznaju, jer su nas oni po tim zajednicama sveli samo na pastoralne jedinice, koje i u Aalenu i u Heidenheimu obuhvaćaj po tri župe. Oni koji žive na području tih župa i nama službeno pripadaju. A svi oni u okolnim mjestima i gradovima, oni dolaze k nama na misu, djeca na pouke, ali mi na njih nemamo pravo. Kada žele krstiti djecu u našim zajednicama, moraju donijeti dozvolu njemačkih župa na čijem su području. Prijašnje misije imale su široko područje djelovanja, i određenu autonomiju. No, oni nisu željeli da bude Crkva u Crkvi pa su nas suzili, a i nas svećenike su upotrijebili u njemačkom pastoralu”.

Preustroj misija u zajednice u Njemačkoj odrazilo se i na svećenike koji su sada ovisno o njemačkim svećenici koji, na neki način, kreiraju program rada. „Jasno da imamo i mi svoje posebnosti i oni nam to poštuju. Sve ovisi o tome kakva se suradnja ostvari s mjesnim župnikom. Ja sam župni administrator u njemačkoj župi u Aalenu, s titulom župnika. Ali, nemam župničke ovlasti kao što smo kao voditelji misija imali. To su neke pravne stvari koje se trebaju poštivati.”

Jamstvo opstojnosti kroz 50 godina djelovanja hrvatskih zajednica je zajedničko slavljenje euharistije, ističe vlč. Vilim. „Vrlo je važna euharistija. Zato je hostija imala centralno mjesto u logu naše proslave. Vjernicima puno znače posvete bl. Alojziju Stepincu i Srcu Isusovu. Redovito održavamo proslave nebeskih zaštitnika koje uključuju i duhovne obnove. Otkako smo ustanovljeni kao zajednica bl. Alojzija Stepinca na 90% proslava bili su biskupi iz domovine, što narodu jako puno znači. Bogu hvala da je naš narod vezan na Crkvu i Crkva se poštuje, a biskupi nam uvijek pokazuju naklonost Crkve iz domovine, svoju ljubav i potiču nas u vjeri da ne klonemo, nego da s euharistijom i slavljenjem drugih sakramenata živimo svoj vjerski život”.

Voditelj zajednica u Aalenu i Heidenheimu zadovoljan je s vezom Hrvata i zajednica. „Hrvatska katolička zajednica mnogo znači našem narodu, to oni pokazuju, žele i poštuju. U zadnje vrijeme zajednice bilježe jako veliki broj Hrvata koji dolaze u potrazi za boljom budućnošću. Na početku su nas ljudi s neizvjesnošću gledali i nisu se baš približavali, dok se sada to lijepo uhodalo. Pridošli su uvidjeli da oni Hrvati koju su u Njemačkoj dugo godina žele ostvariti kontakte i pomoći im da se lakše snađu i s time su ljudi oduševljeni. Savjeti uvijek dobro dođu i otvaraju mnoga vrata i za zapošljavanje, i za bolje radne uvjete i slično”.

Vlč. Vilim ističe da se ne mogu uspoređivati načini rada u pastoralu u domovinskoj Crkvi i među iseljenim Hrvatima. „U iseljeništvu, u našim malim zajednicama, pretežno imate radnički svijet. Ne može se očekivati puno od tih ljudi, ali ono što se može očekivati jeste da oni daju sebe. Oni su se u stanju žrtvovati za Božju stvar, za dobrobit Crkve do te mjere da u potpunosti rade sve što treba. To je jako divan primjer mlađim naraštajima da se i oni tako žrtvuju u ime Krista i da nam onda tako zajednica živi i raste. Vrlo je važno da se vjera živi, i da se svjedoči u djelima”.

Foto: prigorski.hr

Izazov za pastoralni rad predstavlja i činjenica da zajednica u Aalenu ima svega 283 osobe, dok više stotina njih – oko 1500, dolazi u zajednicu iz okolnih mjesta i gradova. „Teško je organizirati Prve pričesti, jer djeca moraju putovati i više od 25 kilometara da bi došla na vjeronauk. Djeca imaju jako puno obveza, tako da je to velika žrtva i za djecu i za roditelje. Dogodi se da imamo 7-8 prvopričesnika iz tako velikog područja. Ti prvopričesnici, da bi bilo integrirani u društvo i da na njih katolička djeca ne bi pokazivala kao na one za koje se ne zna koje su vjere, kažemo im da idu na njemačku Prvu pričest, a poslije mi slavimo i to na naš način. Nastojimo da oni dobro nauče molitve, zapovijedi, život Crkve, i to na hrvatskom jeziku jer će to kasnije prakticirati. Imamo mlade obitelji čiji su članovi tamo rođeni, i na ispovijedi dolaze njihova djeca kao i roditelji, i lijepo je vidjeti tri generacije obitelji. U tome se vidi sakramentalni život Crkve, i to nas nosi koliko god smo mali.”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja