Budi dio naše mreže

Vlč. Silvio Košćan: Ljubav prema ljudima preduvjet je svakog drugog koraka u evangelizaciji

Da je svećeništvo najbolji put za pomaganje čovjeku osjetio je vlč. Silvio Košćak. Župnik je župe Presvetog Trojstva u Legradu i upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu u Podravini. Uz pastoralni rad dovršava doktorski studij fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

/ Svjetlana Đuran

Za vlč. Silvija svećeništvo je bilo nešto redovito u životu. Rođen je u Završju Podbelskom, u margečanskoj župi sv. Margarete i djetinjstvo pamti po bezbrižnosti. „Moj tata Branko radi na željeznici, a majka Romana je medicinska sestra. Nakon mene su na svijet donijeli moga brata Mislava i sestru Antoniju. U bezbrižnom djetinjstvu pamtim mnoga obiteljska druženja, jer smo dosta povezani sa širom obitelji.” 

Za vjerski odgoj zaslužni su ponajprije roditelji, bake, kao i župnik Alojzije Pakrac. „Rado sam ministrirao. Sjećam se da smo kao osnovnoškolci svake nedjelje ministrirali u župnoj crkvi u Margečanu, a kako župa ima jako puno filijala svakog utorka bila je misa u Beli. U tamošnjoj maloj kapeli znalo je biti čak dvadesetak ministranata oko oltara”.

  

Vlč. Silvio cijelo je djetinjstvo maštao o zanimanju u medicini. „Jednom sam u školi rekao da želim biti zubar. Ne znam zašto me je to tada interesiralo. Kako sam rastao kroz osnovnu školu zavolio sam biologiju i kemiju. Nekako sam se zamišljao u krugovima ljudi koji se bave prirodnim znanostima. Poticaj za upis u medicinsku školu bio je i majčin poziv medicinske sestre. No, nisam htio krenuti njezinim stopama, možda zbog toga jer me je bilo strah raditi sve ono što rade medicinske sestre. Ipak, htio sam pomagati ljudima kroz svoje zanimanje u medicini pa sam u medicinskoj školi upisao smjer medicinski tehničar”.

Zbog izbora srednje škole vlč. Silvio nije nikada požalio, jer su predavači poučavali učenike kako pomoći i konkretno pristupiti čovjeku. „Medicinska škola je još tada djelovala u kompleksu uršulinskog samostana u Varaždinu i zbog toga je sama škola dobivala neku duhovnu dimenziju. Vjeroučitelj nam je bio poznati Saša Milec koji je lijepo svjedočio vjeru na satovima vjeronauka. Sjećam se da je spomenuo sv. Ivana od Križa. Mene je to zainteresiralo i on mi je poklonio knjigu ‘Uspon na goru Karmel’. Nakon toga sam počeo drugačije gledati na sat vjeronauka i na samu vjeru. Nešto se počelo događati.”

Promjena je vodila k približavanju Bogu. „Počeo sam više razmišljati o Bogu i putevima po kojima se može doći do njega. To nije samo jedan zacrtani put i neki tradicijski sklop bilo vjerovanja, bilo nekakvih pobožnosti, nego je to neki nutarnji put traženja, uspona i padova, da je Bog stalno kraj nas čak i kada griješimo on nas pokušava vući prema sebi. Te trenutke kada čovjek dolazi do Boga teško je izreći riječima. To je bio neki trenutak moga obraćenja, i od tada sam naučio da je to obraćenje Bogu svakodnevni put”. 

Ta nutarnja promjena, obraćenje, pratila je svakodnevna molitva. „Počeo sam moliti časoslov. Razgovarao sam s franjevcima, koji su bili tamo u blizini, i oni su mi savjetovali svakodnevnu molitvu. U molitvi sam razlučivao je li duhovni poziv za mene ili ne. Drugi i treći razred srednje škole bili su za osobni rast i tek pred kraj srednje škole donio sam konačnu odluku da ću ići u bogosloviju, odnosno upisati teologiju. Tada kada sam donio odluku dogodilo se neko olakšanje”.

U odluci za svećeništvom vlč. Silvio imao je podršku roditelja. Prijatelji su, pak, malo čudno gledali na sve to. „U farmaciji se može dobro zaraditi pa im nije bilo jasno zašto sada to napuštam i idem u svećeništvo gdje sve više dolazi do izražaja da se njihov rad prezire, i bez obzira bio dobar ili ne, svećenik je u suvremenom svijetu označen onim negativnim. Ono što često puta ponavljam je da mi nije bilo dovoljno samo pomagati ljudima po pitanju njihova fizičkog zdravlja, nego i duhovno. Konkretno utažiti duhovnu glad u čovjeku.”

Želja za duhovnom pomoći čovjeku potvrdila se i za vrijeme bogoslovije. No, kako su bogoslovski dani bili ispunjeni molitvom kod vlč. Silvija javila se dvojba ići u redovništvo ili ostati u dijecezi. „Kada se sjetim bogoslovije – to je molitva. Molitvene točke, sveta misa i tek onda studij. Zajednička druženja, izleti, zbor, učenje, i puno drugih stvari čine bogosloviju privilegiranim mjestom. Na mojem putu se u jednom trenutku pojavila dvojba je li služba dijecezanskog, biskupijskog svećenika za mene pa sam promišljao o redovništvu, točnije o monaštvu, jer sam znao da bogoslovskog zajedništva kasnije u životu neće biti. U razlučivanju mi je najviše pomogao pokojni pater Mihetec. Rekao mi je da ako se negdje ne osjećam kao doma onda to nije za mene, a ja sam bogosloviju ipak doživljavao svojim domom.”

Obred svećeničkog ređenja, pun simbolike, bio je 28. lipnja 2014. „Vjerujem da bi neki drugi svećenici izabrali neki drugi trenutak, tu je prostracija, polaganje ruku itd., ali osim mazanja svetim uljem i svih tih gesta najviše pamtim polaganje svojih ruku u biskupove ruke. To mi je najsnažnija gesta – to obećanje vjernosti biskupu vidim kao konačno obećanje vjernosti Bogu. Trenutak u kojem sam Kristu, koji je tada bio u osobi biskupa, predao cijeli svoj život i izvan njega, od tada, za mene nema drugoga života. I, taj trenutak najviše pamtim iz ređenja.”

Vlč. Silvio je kao đakon vršio službu u Sv. Jurju na Bregu u Međimurju, prva kapelanska služba bila je u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u ludbreškoj župi Presvetog Trojstva, zatim je slijedila kapelanska služba u župi sv. Nikole u Varaždinu. „Svaka župa je imala svoje specifičnosti, a meni osobno izazov je predstavljao život sa starijim kolegom svećenikom. Često se znalo događati da se ponašamo kao u obitelji, znalo je biti sukobljavanja mišljenja. Ali, smatram da je to bilo i za moj rast, ali i rast svećenika s kojima sam živio. Sve tri župe pamtim po lijepim trenucima, susretima s ljudima koji traže Boga i žele da ih Njegova riječ vodi kroz život”.

 

Prvu župničku službu vlč. Silvio vrši od 2019. godine u župama Presvetog Trojstva u Legradu i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu, u Podravini. „Dočekalo me je nešto više od 500 vjernika u Legradu i nešto više od 800 vjernika u Đelekovcu, dvije zajednice koje rado prihvaćaju svećenika, žele svećenika u svome kraju. U Legradu je prisutna i Evangelička crkvena općina s kojom se ostvaruje suradnja, i u obje župe se civilna vlast trudi oživjeti taj kraj, zadržati ljude ili privući putnike namjernike”.

Uz pastoralni rad vlč. Silvio dovršava doktorski studij fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji je započeo 2016. godine. Ujedno surađuje na projektu Staroslavenskog instituta u Zagrebu gdje se interdisciplinarno istražuje hrvatsko-glagoljski misal kneza Novaka. Među ostalim ističe da svi trebamo biti ljubitelji ljudi, jer je „ljubiti ljude preduvjet svakog drugog koraka u evangelizaciji”.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja