Drevna Srijemska biskupija, čiji počeci sežu u 2. stoljeće i koja je u 18. stoljeću sjedinjena s Đakovačkom biskupijom, osamostaljena je 2008. godine. Granice obnovljene biskupije sačuvale su cjelovitost Srijema u Vojvodini i obuhvaća površinu od oko 4500 km² na kojoj živi 800 000 stanovnika, od kojih je oko 50 000 katolika. Osamostaljenje biskupije i imenovanjem mons. Đure Gašparevića srijemskim biskupom označilo je početke Biskupijskog pastoralnog centra. U počecima se radilo s onim što se imalo na raspolaganju te se rad Centra ogledao u organizaciji susreta mladih i hodočašća u biskupiji. Zbog potreba sustavnijeg rada u ožujku 2021. godine otvoren je i Tiskovni ured Biskupijskog pastoralnog centra, ističe koordinator rada Biskupijskog pastoralnog centra i ravnatelj Tiskovnog ureda Srijemske biskupije vlč. Ivica Zrno.

Screenshot mrežne stranice Srijemske biskupije.

Zadaća Tiskovnog ureda je, kako je rekao vlč. Ivica, predstaviti i formirati sliku o Srijemskoj biskupiji. „Na područje biskupije je 29 župa. Ne možemo reći da su sve aktivne jer se prema crkvenim propisima ne može lako ugasiti župa. Kao primjer navodim župu Putinci gdje postoji crkva i crkvena imovina, ali vjernika nema. Ova župa službeno postoji, ali pastoralno gledajući svećenik tu može samo obići imovinu. Što se tiče nacionalnosti kao ogledni primjerak izdvajamo svoju župu u Laćarku. Imam vjernike koji pripadaju sljedećim nacionima: hrvatskom, mađarskom i njemačkom. No, ako se gleda veća sredina poput Srijemske Mitrovice može se vidjeti da su vjernici iz 15 različitih nacionalnosti”.

Blagoslov ureda.

Izazovi vođenja Tiskovnog ureda

Ovom ravnatelju Tiskovnog ureda Srijemske biskupije među većim je izazovima formiranje mreže suradnika. „Na ovu sam službu došao, moram reći, slučajno. Naime, ovdje sam se susreo s jednim fenomenom da se vijesti o događajima na teritoriju biskupije prije objave na stranicama Informativne katoličke agencije i Đakovačko-osječke nadbiskupije, nego na stranici naše biskupije. A, razlog tome je bio da je sam biskup morao objavljivati vijesti i uređivati stranicu. U čudu sam gledao pitajući se zar se biskup mora i time baviti. Nije lako naći mrežu stalnih suradnika, pa je biskup silom prilika morao početi raditi sam. Ponudio sam se biskupu Gašparoviću da preuzmem taj posao i tako je to spontano krenulo. Kako je vrijeme išlo, gledajući u većinu hrvatskih biskupija, izrazio sam želju da formiramo Tiskovni ured. Zanimljiv je podatak da u Republici Srbiji od četiri rimokatoličke i jedne grkokatoličke biskupije samo Srijemska biskupija ima Tiskovni ured. Pokušavam komunicirati, koliko je moguće, s mladim ljudima. U ovom trenutku u uredu Biskupijskog pastoralnog centra i u Tiskovnom uredu radi Ana Hodak iz Šida, koja je tu i namještena. Od drugih izazova tu su i događanja i vijesti koja stižu do mene, a pružaju mi priliku da budem dionik jednog tijeka života.”

Križni put mladih Srijemske biskupije.

Župnička služba u Laćarku

Od 2018. godine vlč. Ivica je i župnik u župi sv. Ane u Laćarku. Tome je prethodila četverogodišnja služba župnoga vikara u župi sv. Dimitrija, đakona i mučenika, u Srijemskoj Mitrovici, te boravak u Njemačkoj gdje je trebao nastaviti studij. „Trebao sam nastaviti s postdiplomskim studijem na području religiozne pedagogije, i moje područje trebalo je biti rad s odraslima koje će, na žalost, ići bez mene. Naime, uz studij sam istovremeno bio i suradnik u bivšoj Hrvatskoj katoličkoj misiji Reutlingen koja se podijelila na tri različite zajednice. Kako sam pastoralac u duši nisam se primarno bavio studijem jer sam gledao pred sobom više od 5 tisuća sunarodnjaka kojima je bila potrebna skrb. Od studenta sam završio u pastoralu, a nakon svih razgovora odluka je bila da se vratim u domovinsku Crkvu i ponuđeno mi je da djelujem u Srijemskoj biskupiji”.

Euharistijsko slavlje u Srijemskoj Mitrovici, euharistijsko klanjanje u Laćarku.

Iako je imao jedino izravno pastoralno iskustvo u Srijemskoj biskupiji vlč. Ivica nije znao što ga čeka povratkom u pastoral. „Moram priznati da, iako sam se skrbio za Laćarak ranije, u osam godina se dosta toga promijenilo. Kada sam odlazio na redovitim nedjeljnim slavljima bilo je oko 50 osoba, što je bila lijepa brojka za Laćarak koji dugo nije imao crkvu. Kada sam se vratio vidio sam da se ta brojka prepolovila. U župi Laćarak sam zadnje dvije i pol godine i kako će pastoral u buduće izgledati ne znam, to je u Božjim rukama”.

Križni put mladih Srijemske biskupije.

Život katoličke manjine u pravoslavnoj većini

Župnik Laćarka osvrće se i na život katoličke manjine u pravoslavnoj većini. „Moja iskustva nisu odraz slike u cijeloj biskupiji. Tamo gdje nije bilo previše problema tijekom ratnih godina danas se mirnije živi. U samom Laćarku katolici su uvijek bila manjina i nisu se previše isticali, tako da nema nekih problema. Nisam po ničemu osjetio da me kao katoličkog svećenika netko gleda čudno ili upućuje protestne geste. Dok se kod drugih svećenika događa s vremena na vrijeme drugačija slika, i postoji otežani život. Iz svoje perspektive mogu reći da se treba naviknuti na manjinsku zajednicu, na skromnije mogućnosti i tada čovjek u realnosti života nauči s time živjeti. Ono što je jednom svećeniku najvažnije je da se možemo moliti, da možemo slaviti euharistiju, da možemo podjeljivati sakramente, imamo crkvu, na lijepom smo mjestu,… mislim da su to lijepi znaci.”

Proslava sv. Ane u Laćarku.

Pogled usmjeren ka donatorima

Obzirom na skromna primanja vjernika župnik Zrno ističe da su za uzdržavanje župe dragocjene donacije. „Moji župljani su pretežno umirovljenici sa skromnim primanjima te godišnji prihod od milostinje nije velik i kreće se oko 500 do 600 eura. Stoga svoj pogled moramo upirati dalje, a u svom boravku u Njemačkoj vidim Božji prst. Tijekom osam godina boravka povezao sam se s ljudima i u potrebama od njih, ali i od donatora iz Hrvatske i susjedne župe Mitrovice, dobijemo pomoć. Tako smo u dvije i pol godine uspjeli smo staviti električna zvona, uspjeli smo u repromaterijalu dobiti sve potrebno za promjenu većine rasvjete, postavili smo razglas, te obnovili kaleže i ciborije koji su godinama oksidirali. Za pomoć zavapim i putem Youtube kanala župe sv. Dimitrije u Srijemskoj Mitrovici gdje redovito imam pripremu za nedjeljnu riječ Božju. Ljudi se javljaju, a svim donatorima od srca zahvaljujem na pomoći.”

Otkrivanje svećeničkog poziva

Za početke svoga poziva vlč. Ivica ističe da je pisan roditeljskim odgojem i župnom zajednicom. „Rođen sam 1981. godine u župi Otok koja se nalazi u zapadnom Srijemu, onom koji je u sastavu Republike Hrvatske. Srednje sam od troje djece u obitelji. Imam stariju sestru i mlađega brata. Roditelje ističem kao ljude koji stoje na početku puno toga – kako moga života, tako i moje vjere. Moja obitelj ni po jednoj strani nije starosjedilačka u Otoku. Što se tiče crkve i vjerničkoga života jedno od najranijih sjećanja nosim iz sobe za djecu gdje me je majka morala podići da bih vidio kroz staklo svoga oca koji je čitao ili pjevao kao aktivan član župne zajednice. Tako da mogu reći da na početku moga života i poziva stoje te roditeljske odgojne figure”.

Djetinjstvo.

Vlč. Ivica kao zanimljivost ističe da je njegov otac bio šalatski đak. „Moj otac je kao šalatski đak u jednom trenutku odlučio prekinuti taj svoj put. Kada sam otkrio svoju želju da idem u sjemenište on se pozvao na svoje iskustvo i poticao me je da upišem neku srednju školu. Možda je računao da ne bi bilo dobro da se ponovi njegova priča, a onda s druge strane ako je to samo nekakva početna želja ona će minuti kroz srednjoškolsku dob. Tako da sam upisao vodo i plino instalateriju. Ali, samo nakon jedne godine srednje škole u Vinkovcima izrazio sam želju da bih ipak otišao na Šalatu. Razlog k tome je možda, dodatno uz roditeljsku odgojnu figuru, ministriranje te članstvo u euharistijskom pokretu mladih – tada smo to zvali križarima. Uvijek ističem za sebe da sam duhovno govoreći Merčeva ostavština. Znaju me pitati zašto nisam isusovac, a ja odgovaram da sam iz dijecezanske župe i mladi svećenik koji je kod nas bio na službi župnoga vikara Florijan Kvetek imao je vrlo specifičan način rada s nama mladima. Znao nas je jako dobro voditi. I ja tako odlučujem otići u sjemenište”.

Prva pričest.

Dragocjeno šalatsko iskustvo

Odlazak u sjemenište na zagrebačku Šalatu bio je u pratnji oca. „Dani na Šalati bili su i lijepi i teški. Sada kada se osvrnem mogu reći da je Šalata bila za mene jedno novo iskustvo koje jako cijenim. Trebalo mi je vremena da shvatim da ju jednom mjesečno odlaziti kući. Iskustvo Šalate je moguće vrednovati tek poslije. Osnovno čega se sjećam kroz sjemenište, a i poslije kroz bogoslovske dane je da su nas naučili da ne smijemo biti ovisni o svemu. I, to je zapravo vrijednost. Tko se želi kvalitetno upustiti u život mislim da treba dobro razmisliti što hoće i biti spreman na žrtvu”.

Maturant.

Đakonsko ređenje

Đakonsko ređenje ostalo je vlč. Ivici u posebnom sjećanju. „Nakon sjemeništa na Šalati, uslijedila je bogoslovija i studij teologije u Đakovu. Nakon pet godina studija 2005. godine krajem mjeseca listopada bio sam zaređen za đakona zajedno s još šestoricom kolega. Primanje prvog stupnja svetoga reda duboko mi je ostalo u sjećanju. Sjećam se tog ushićenja. Imao sam osjećaj da sam postigao ono što trebam. Nakon ređenja odlazim na službu u Mali Pariz u Slavonskome Brodu, gdje je župnik bio Stjepan Belobrajdić i gdje sam se osjećao kao u obitelji”.

Primanje službe akolitata.

Đakonsko ređenje

‘Od ljudi uzet, za ljude postavljen’

Uslijedilo je zatim svećeničko ređenje. „Trenutak svećeničkog ređenja bio je za mene jako emotivan. Za mladomisničko geslo izabrao sam redak iz Poslanice Hebrejima – ‘Od ljudi uzet, za ljude postavljen’. Smatrao sam da ta rečenica najdublje opisuje ono što prezbiter uistinu jeste”.

Mlada misa.

Vlč. Ivica se rado sjeća i mlade mise koja je bila u rodnoj župi. „S ponosom ističem da dolazim iz župe sv. Antuna Padovanskog iz Otoka. Kada ste mladomisnik u toj župi, zahvaljujući župniku Antunu Kneževiću i njegovom cijelom timu, na mladomisniku je samo da se obuče, počešlja i izađe. Dogodilo se da mi je uoči mlade mise umro djed, očev otac. U tom nezgodnom trenutku trebalo je odlučiti što ćemo dalje. Mlada misa nije rođendanska zabava da se može u trenutku otkazati. Tim više što je na ručak nakon mlade mise bilo pozvano skoro 1200 osoba. Dogovorili smo se da će sve teći svojim redom ali da ćemo upozoriti glazbu koja će biti u dvorani na situaciju da se znaju prilagoditi. Moram priznati da su dečki iz tamburaškog sastava Kristali sve vrlo dobro postavili i odradili. Mlada misa je bila vrlo specifična, ali vrlo lijepa zbog organizacije i zbog svega”.

Oslonac u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji

Zaključujući razgovor vlč. Ivica je pojasnio kako je kao svećenik s područja današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije postao članom prezbiterata Srijemske biskupije. „Nekada je to bilo vrlo jednostavno. Do osamostaljenja Srijemske biskupije došlo je 2008. godine, i svećenici koji su ređeni do Petrova 2007. godine ređeni su na titul Đakovačke i Srijemske biskupije. Tako da je bila najnormalnija stvar da netko tko je s područja hrvatskoga teritorija može biti na službi u Srijemu. Po tome modelu sam ja 2006. godine otišao u Srijem na službu. Ovdje moram istaknuti da i nakon osamostaljenja Srijemske biskupije Đakovačko-osječka nadbiskupija i dalje u određenim i važnim segmentima brine za Srijemsku biskupiju. Nažalost, Srijemska biskupija u ovom trenutku ne obiluje vlastitim klerom, niti bogoslovima, tako da smo uistinu oslonjeni na Đakovačko-osječku nadbiskupiju.”