Budi dio naše mreže

Vlč. Dominik Glasnović: Bog daje poticaj čim se otvori srce!

Govoreći o sebi vlč. Dominik Glasnović ističe da tijekom odrastanja nikada nije razmišljao o tome da bi bio svećenik. Za vrijeme srednjoškolske naobrazbe pronašao je svoje mjesto u župi. Nakon što je u medicinskoj školi naučio kako se brinuti za ljudsko tijelo, upisao je Katolički bogoslovni fakultet da bi se naučio brinuti o ljudskoj duši. Prvih godina studija otkriva poziv za svećeništvo, a kao svećenika prate ga župe s marijanskim predznakom.

/ Svjetlana Đuran

„Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist“ – mladomisničko je geslo vlč. Dominika Glasnovića koji je rođen u Zagrebu, te odrastao u župi sv. Pavla u Retkovcu u obitelji koja je redovito išla na svetu misu. „Kao mali nisam nikada razmišljao da bih ja bio svećenik. Svećenici su mi bili poznati, bio sam u crkvi ali mi je sve to nekako predaleko izgledalo. Moj mlađi brat prvi se odvažio na ministriranje, a ja sam mislio da to nije za mene. Držao bih se po strani, došao bih na misu, gledao bih brata uz oltar kako ministira, ali sebe u tome nisam vidio. Za vjerski odgoj zaslužni su prvenstveno roditelji, mama pogotovo jer je ona bila ta koja je pozivala i poticala na misu, a išla je cijela obitelj. Bogu hvala da sam odrastao u obitelji kojoj je nedjeljna sveta misa bila vrlo važna“.

Svećenički poziv nije bio ni u najdaljim budućim vizijama u djetinjstvu. „Želio sam biti pilot. Jako me je zanimalo letenje u to vrijeme dječje maštarije. Sazrijevajući kroz osnovnu školu jako mi se sviđala biologija pa sam poželio biti veterinar. Ali, i to se promijenilo do mojeg odlaska u srednju školu pa sam upisao medicinsku školu, jer je u razgovoru s roditeljima rečeno da to možda nije najbolje zanimanje za mene. Vrlo blisko tom zanimanju jest briga za čovjeka. Na upis medicinsku školu potaknula me i sestra koja je bila upravo završila tu srednju školu i rekla je da je to jedna dobra i kvalitetna škola.“

Pronalazak mjesta u župnoj zajednici

Upravo u srednjoškolsko vrijeme vlč. Dominik pronalazi svoje mjesto u župnoj zajednici. „Kroz srednju školu počeo sam se samoinicijativno zanimati za župni zbor. Primamljivo mi je djelovao zbor mladih koji je pjevao na večernjoj misi na koju sam redovito išao. Odlučio sam doći na župni zbor i susreo sam tamo kvalitetne mlade ljude s kojima sam imao dobre razgovore i uspostavio prava prijateljstva. Oni su me potaknuli da krenem i na župnu katehezu, na molitvu, na susrete mladih. To je sve došlo u vrijeme kada sam pokušao naći svoje mjesto, ali je za vrijeme srednje škole bilo puno svjetovnih stvari koje mene nisu interesirale. U župi sam našao mjesto gdje mogu izraziti svoju vjeru, gdje mogu moliti, gdje mogu s prijateljima pričati o nekim ozbiljnijim stvarima koje su mene zanimale“.

Foto: Župa sv. Pavla apostola Zagreb – Retkovec

Oduševljenje pronalaskom mjesta u župnoj zajednici odvelo je vlč. Dominika nakon srednje škole na Katolički bogoslovni fakultet. „Upravo to što sam provodio puno vremena u župnoj zajednici, što sam boravio sa svećenicima i redovnicama koji su dali svoj primjer življenja svoje vjere, dovelo je do toga da želim živjeti svoju vjeru kroz poziv vjeroučitelja. Pri upisu na fakultet na motivacijskom razgovoru jedan je profesor, gledajući u moje svjedodžbe, rekao da sam završio medicinsku školu gdje sam učio o brizi za ljudsko tijelo a sada dolazim na fakultet gdje će me učiti kako se brinuti za ljudsku dušu. To me je još više potaknulo na razmišljanje u čemu sam ostvaren“.

Foto: Župa Soblinec

“Želio sam biti onaj koji svjedoči svoj poziv, poslanje i predanost Bogu”

Oduševljenje prvim godinama studija pogodovalo je rastu duhovnoga poziva. „U prve dvije godine studija bio sam oduševljen svime – kolegijima, studentima, primjerima bogoslova, to su bili poticaji koje sam gledao, u čemu sam sudjelovao i živio, i što je na mene utjecalo. Mislim da sam to vrijeme bio dovoljno otvorena srca da mi Bog pokaže gdje me zove. I Bogu hvala na tome. Baš na primjeru bogoslova, moram reći fratara, poželio sam da i sam budem jedan od njih i da tako svjedočim svoju vjeru. Želio sam biti taj koji nešto nosi na sebi, poput fratarskog habita, i tako svjedočiti svoj poziv, poslanje i predanost Bogu. Prvu godinu fakulteta htio sam biti fratar, ali Bog je onda slao ljude i situacije koje su me usmjerile tamo gdje trebam ići“.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Proces razlučivanja poziva događao se kroz neko vrijeme. „Najintenzivnije sam razlučivao poziv kroz prve dvije godine fakulteta. Tada sam razmišljao o pozivu, gledao gdje pripadam, što želim u životu raditi, što želim živjeti, kako svjedočiti svoj poziv i svoju vjeru… U te dvije godine bilo je više situacija gdje sam došao do dijecezanskih svećenika s nekim pitanjima i strahovima i oni su uvijek pružili odgovore, suosjećanje, poticaj. Bilo je tu više osoba, a prije svega moj kapelan. Prvo što sam učinio tamo sam pokucao na vrata. On mi je bio najbliži i s njime sam prvim pričao o svome pozivu“.

U svojim traženjima, otkrivanjima i oduševljenju pozivom vlč. Dominik je imao podršku svoje obitelji. „Oni su mi uvijek bili poticaj. Vrlo smo povezani i pazimo jedni na druge. Kada se dogodila odluka za upis na KBF moram priznati da je to baš bila moja odluka i imao sam podršku od cijele obitelji. U potpunosti su stali iza mene dok sam studirao prve dvije godine i nakon toga kada sam odlučio opisati bogosloviju“.

“U bogosloviju sam ušao oduševljeno”

Prvi dani na bogosloviji bili su ispunjeni oduševljenjem. „Sve je bilo prekrasno, sve je bilo super. Naravno da svaki početak bude takav, ali ne treba se zanijeti i ne treba misliti da je sve savršeno, jer sam od svoga kapelana dobio uputu da ne mislim da dolazim na mjesto gdje hodaju anđeli i da trebam biti spreman na međuljudske odnose, i na tome sam mu veoma zahvalan. U bogosloviju sam tako ušao oduševljeno, ali i sa znanjem da su tamo i drugi koji traže svoj poziv i koji ga žele ostvariti“.

Ređenje. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Uz približavanju formacije kraju bilo je i promišljanja o zahtjevnosti poziva. „Na to nas pripremaju i naši odgojitelji na bogosloviji, imamo redovite duhovne obnove, predavanja o načinu svećeničkog života, na koji način ispunjava svoj život, na koji način djeluje u zajednici, na koji način djeluje kad je sam i tu su bitni elementi onoga što smo dobili u bogosloviji. Sve smo to nekako prošli i dogaknuli, ali čovjek tek kada dođe u svećeništvo vidi kakav je svećenički život“.

Ređenje. Foto: Zagrebačka nadbiskupija

“Dan svećeničkog ređenja i mlada misa djelovali su mi kao Božić”

Zanimljiva je činjenica da je mlada misa bila sljedeći dan nakon svećeničkog ređenja. „Za svećenika sam zaređen u subotu, a u nedjelju sam imao svoju mladu misu. Ta dva dana djelovala su mi kao Božić – onaj dječji osjećaj Božića kada se budiš ujutro, jedva čekaš darove i veseliš se onome danu koji je ispunjen lampicama, finim ručkom, obiteljskim druženjem… I, unatoč tome što je djelovalo da je to skučeni prostor za obaviti puno stvari uspjeli smo u svemu i bio sam iznimno sretan i zadovoljan. Na ređenju se posebno sjećam prostracije, ređenici legnu na pod i mole se litanije Svih svetih, znam da sam tada imao posebno blažen osjećaj. Za mladomisničko geslo izabrao sam: ‘Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist’, jer stvarno želim svoj život iz dana u dan na takav način živjeti, da što manje bude mene, moga egoizma i planova, a što više predanja Kristu, te da slijedim ono gdje me on poziva i znam da sam tada u najsigurnijim rukama“.

Mlada misa. Foto: Župa sv. Pavla apostola Zagreb – Retkovec

Mlada misa. Foto: Župa sv. Pavla apostola Zagreb – Retkovec

Mlada misa. Foto: Župa sv. Pavla apostola Zagreb – Retkovec

Đakonski praktikum u Mariji Bistrici – malom mjestu s velikim srcem

Vlč. Dominik je imao đakonski praktikum u Mariji Bistrici. „U Nacionalnom marijanskom svetištu bilo je prekrasno – i samo tako mogu opisati svoj boravak tamo, od kolega svećenika, redovnica, do samog ambijenta svetišta. Marija Bistrica mi je prije svega bila poznata kao jedno svetište u kojem je uvijek gužva. Ali, kada sam tamo boravio tih devet mjeseci onda sam vidio da je Marija Bistrica jedno malo mjesto s velikim srcem, i kada nema hodočasnika ljudi koji ostaju tamo su oni koji su vjerni i koji dolaze u crkvu, spremni pomoći“.ž

Foto: Župa Soblinec

Nakon đakonskog praktikuma i svećeničkog ređenje uslijedila je kapelanska služba u župi Blažene Djevice Marije žalosne u Španskom u Zagrebu gdje je vlč. Dominik boravio tri godine. „U tome vremenu vodio sam prvopričesnike, krizmanike, zajednicu mladih, i to su oni prvi koraci gdje je puno toga izazovno ali i ispunjavajuće, uz polet mladoga svećenika koji želi dati sve od sebe. Zatim je uslijedila kapelanska služba u zagrebačkoj župi sv. Blaža. I to je jedna specifična župa. Razlikuje se od one župe u predgrađu i drugačija je struktura stanovništva. To se odmah osjeti i svećenik treba drugačije djelovati na taj način da oni ljudi koji dolaze u centar grada na misu nisu uvijek i redovito župljani nego mnogi drugi namjernici kojima je to blizu. Od župljana su tu bile divne obitelji, povezane sa župnikom i župom, isto jedno prekrasno iskustvo. I nakon sv. Blaža došao sam u Soblinec gdje mi je povjerena prva služba upravitelja župe“.

Projekt ‘Pod smokvom’

U prvim godinama svećeništva vlč. Dominik se priključuje projektu ‘Pod smokvom’. „Uključujem se u ovu inicijativu na poziv vlč. Borisa Jozića koji je bio jedan od članova. Tada je to sve bilo u povojima. Čuo sam za ‘Pod smokvom’ ali nisam znao o čemu se točno radi dok mi vlč. Boris nije objasnio i pozvao me da se pridružim. Njihova je želja bila da se okupi što veći broj svećenika da bi svaki dan mogli raditi razmatranja na dnevna evanđelja. Pristao sam i pridružio sam se tom projektu“.

Foto: Screenshot

Vlč. Dominik smatra da je vrlo potrebna evangelizacija internetom. „Tamo gdje su ljudi treba biti i Crkva. Danas imamo situaciju gdje puno ljudi provodi puno svoga vrermena na internetu, na društvenim mrežama, na web stranicama, negdje možda lutajući gdje se mnogi znaju izgubiti. Mi, kao Crkva, trebamo biti prisutni na internetu i pokazati da to nije mjesto izolirano od Boga, nego je mjesto gdje možemo naći Boga, gdje se možemo s Bogom susresti, ali prije svega da taj susret na internetu ne bude konačan susret, nego da se s Bogom susretnemo konkretno gdje on jeste – u svetoj misi.“

Prva služba upravitelja u župi s marijanskim predznakom

Župe na kojima je vlč. Dominik djelovao bile su marijanskog predznaka, tako da je s radošću prihvatio imenovanje upraviteljem župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Soblincu. „Kada sam čuo da odlazim u Soblinec bio sam radostan. Već sam poznavao tu župu, teritorijalno je blizu mojoj rodnoj župi tako da mi nije bila nepoznata. Dočekalo me je mnoštvo zajednica, mnoštvo ljudi koji su prisutni u životu župe, koji su bliski sa svojim župnikom, jedna lijepa i dobra atmosfera. Sve stignem obaviti i ne mislim da sam sam jer mi u župi pomažu brojni volonteri, mnogi iz zajednice mladih i iz caritasa te iz mnogih drugih zajednica. Znam da uvijek mogu računati na ljude. Zajednica je vrlo razvijena i otvorena za pomoć župniku“.

Foto: Župa Soblinec

Kreativnost u pastoralu i Covid-19

Vlč. Dominik se osvrće i na iskustva pastoralnoga rada prije pandemije koronavirusa i sada. „Gotovo pola moga boravka u Soblincu je već ‘preuzela’ korona i situacije izolacije i nemogućnosti boravka sa zajednicama… Onaj prvi dio jeste bio odličan. Nastavio sam sve ono što je prethodni župnik radio. Zajednice su se redovito okupljale i sve je nekako dobro funkcioniralo. S pandemijom je došla ta situacija u kojoj moramo paziti jedni na druge, ne možemo boraviti u većim grupama i pokušavamo se prilagoditi. Sve ide kao da je normalno ali moramo se paziti tako da i kateheze sada drugačije izgledaju. Pripremaju se kandidati za prvu pričest i krizmu, ali sve uz poštivanje razmaka, i tu pastoral treba biti kreativan“.

Foto: župa Soblinec

Mladom svećeniku nije bilo jednostavno na početku pandemije koronavirusa uz koji je slijedilo totalno zatvaranje, slavljenje misa bez vjernika, potres,…. „To prvo vrijeme nije bilo jednostavno, i bio je prisutan nekakav strah koji je brzo nestao kada čovjek vidi da nije sam, da nije u svemu tome prepušten na milost i nemilost. Prije svega tu mislim na dragoga Boga jer nam svojim poticajima pokazuje da nismo sami i da možemo ići dalje. Tako je strah zamijenjen novim poletom, kreativnošću, nečime kako možemo pristupiti ljudima na ovaj udaljeniji način. Sve je u Božjim rukama i on sve izvodi na dobro.“

Foto: Župa Soblinec

Vlč. Dominik je otkrio da su mu najdraži hrvatski sveci: bl. Alojzije Stepinac, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracija Kotorski, bl. Marija Propetog Isusa Petković, i ostali hrvatski sveci. Oni su ga, kako ističe, pronalazili u određenim trenucima njegova života, a svima poručuje: „Iako se nalazimo u neizvjesnom vremenu uvijek ima nade. Treba pogled usmjeriti ka svjetlijoj budućnosti u koju nas Bog poziva, i u kojoj nas On vodi, i odvažiti se činiti ono na što Bog poziva i onda kada se zapletemo i ne znamo što i kako činiti. Ali, čim se srce otvori Bog daje poticaj i možemo činiti što Bog od nas želi“.

Foto: Župa Soblinec

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja