Budi dio naše mreže

Trnovit put do svećeništva voditelja Pučke kuhinje fra Vladimira Vidovića

U životu fra Vladimira Vidovića, urednika Veritasa, voditelja pučke kuhinje, ravnatelja Doma sv. Antuna, duhovnika ansambla Kolbe, prst Božji očitovao se kroz brojne situacije i transformacije.

/ Lana Popovčić

Rođen i odrastao u Slavoniji, živio je, kako sam kaže, u netipičnoj vjerničkoj obitelji. S jedne strane, obitelj je bila katolička. No, 1982. kada je rođen, osjećao se još jak utjecaj komunizma, a roditelji zbog svog zaposlenja u prosvjeti nisu išli u crkvu. Veliku ulogu u duhovnom pozivu fra Vladimira odigrala je njegova baka, koja ga je kriomice vodila u crkvu, pa je tako kriomice primio i sakrament krštenja.

Odlazio sam u crkvu isključivo kad sam bio kod bake u Slakovcima i to da tata ne zna. To smo skrivali, ali meni je u crkvi bilo jako lijepo.

Domovinski rat bio mu je velika prekretnica u životu. Izgubio je sve materijalno, a obitelj je s troje djece iz razorene kuće pobjegla u Zagorje u Kneginec Gornji. Ondje im je osobitu pažnju i skrb pokazao tamošnji župnik. Kroz vjeronauk u školi, fra Vladimir Vidović je postao i kandidat za primanje sakramenta prve svete pričesti. Obitelj se redovito uključuje u život župne zajednice, redovito ide na misu i tu počinje proces promjene. Kao djetetu bilo mu je posebno drago da cijela obitelj ide u crkvu – tamo gdje se i sam osjeća ugodno.

Po povratku u Vinkovce stupa u kontakt s franjevcima, čiji se samostan nalazi u središtu grada, a koji Vinkovčani zovu „mala crkva”.

Za sebe volim reći da sam dijete dvorišta „male crkve”, zato što smo se tamo osjećali sretno i ugodno, s puno djece i ministranata. Uključujem se i sam u ministrante. U „malu crkvu” dolazio sam s djedom, koji je govorio koliko je sretan što napokon, iako je izgubio sve, može dolaziti u crkvu sa svojim unukom.

Počeo je prijateljevati s franjevcima, s kojima je stvorio čvrste poveznice. Nakon osnovne škole poželio je ući i u sjemenište. No, kada je tu zamisao iznio roditeljima, dočekao ga je hladan tuš i protivljenje. Dok je više njegovih prijatelja otišlo u sjemenište, fra Vladimir  morao je nastaviti gimnaziju. Nakon mature ponovno mu se javlja ista želja.

U jednom razgovoru s roditeljima, to im spominjem. Mama se smekšala. No, otac je bio dosta čvrst i izričito se protivio. Tada još nisam imao dovoljno odlučnosti ni hrabrosti pa sam upisao Pravni fakultet u Zagrebu. No, nakon nekoliko godina, osjetio sam duboko nezadovoljstvo u srcu i pauzirao studij.

Fra Vladimir se vratio u Vinkovce, a ondje je krenuo u avanturu života i otkrio ljepotu Božjeg poziva. Odgovor na Božji poziv sazrijevao je u molitvi pred Presvetim, u šutnji i sabranosti. No, put je bio trnovit.

Shvatio sam da me Bog zove u nešto, ali imao sam milijun pitanja. Otišao sam na razgovor kod provincijala. No, obiteljsko protivljenje eskalira tjeranjem iz obiteljske kuće i sedam godina nisam razgovarao s ocem. Nisam pristupio obiteljskoj kući, on nije dolazio na zavjete, svećeničko ređenje, ništa. Bila je to s jedne strane velika patnja i žrtva, koju su najviše podnijele moja majka i sestre kako bih ja postao svećenik. Bilo je zaista svega, i poteškoća i nerazumijevanja. No, s druge strane osjećao sam radost, smirenost i sigurnost u srcu. Bog ti daje snage da ideš dalje i to je prekrasan moment.

Svećeničko ređenje bilo je u Slakovcima, gdje je i kršten. Na ređenju, kao ni na slavlju mlade mise, nije bilo njegova oca, koji i dalje ne prihvaća sinovljevu odluku. Tada ga – nezamislivo svima – provincijal šalje na prvu službu upravo u Vinkovce. Događa se nevjerojatan obrat. Otac je preko majke pitao sina kada može doći kući.

Dolazim tamo, za obiteljskim stolom sjede sestre i roditelji. Otac mi se obraća i kaže: „Obitelj mi je na prvom mjestu. Druga stvar, uvidio sam da sam pogriješio i da ovako više ne može. Treća stvar, molim za oprost i da, ako imate snage, okrenemo novu stranicu u životu.” Moja ruka bila je sedam godina ispružena prema tati i nakon sedam godina dogodio se trenutak pomirenja. Zagrlili smo se, isplakali i zaista smo okrenuli novu stranicu.

Za fra Vladimira, tu se doista vidi koliko Bog sve vodi. „Bog ima čudesan planove za svakog od nas i treba biti otvoren, jer to je smisao svećeničkog života, živjeti za druge, ne za sebe. Zato smo pozvani, biti tu za druge. To je svećenik, čovjek za druge,” rekao je.

U svojoj otvorenosti fra Vladimir prihvatio je brojne službe, a jedna od njih je i ‘urednik Veritasa’. Koordinira i karitativne aktivnosti uz samostan na Svetom Duhu u kojem živi. Voditelj je Pučke kuhinje i ravnatelj Doma sv. Antuna. Novost je uključivanje u manifestaciju Advent u Zagrebu, gdje se kupnjom obroka pripravljenih u Pučkoj kuhinji, poput kobasica i sarmi, izravno pomaže njihovo djelovanje.

 

Ključne riječi:
fra Vladimir Vidović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja