Riječi „Ja izabrah vas“ nit su vodilja u životu članice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa s. Vesne Stojanović, voditeljice dječjeg vrtića Sunčev sjaj u Zagrebu, koja upravo u onim najmanjima prepoznaje Božju prisutnost u ovome svijetu. U svjedočanstvu ove mlade redovnice saznajte koja je posebnost Montessori pedagogije, kako je svoju ljubav prema glazbi prenijela na djecu, ali i kako se, kao djevojka s mnoštvom interesa i talenata, odlučila odazvati Božjem pozivu te služiti drugima iz ljubavi prema Isusu.
Članice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, u svojoj otvorenosti potrebama vremena, otvorile su u Zagrebu 1970. Dječji vrtić Sunčev sjaj, koji danas nudi Montessori program te program katoličkog vjerskog odgoja. Više od pedeset godina od osnutka, vrtić se i dalje razvija pod vodstvom voditeljice vrtića s. Vesne i njezinih suradnika.
No, kada je tijekom formacije razmišljala o tome gdje se vidi i na koji bi način željela služiti svojoj zajednici, s. Vesna nije niti razmišljala o vrtiću. „Više sam puta pomagala u našem vrtiću u Đakovu i znala sam kako to otprilike izgleda, ali nikako se nisam mogla zamisliti u radu s djecom. Tada sam mislila da je moj poziv raditi u kuhinji. No, tadašnja provincijalka me zamolila da ipak pođem na studij predškolskoga odgoja i ja sam to iz poslušnosti prihvatila. Ovo je zasigurno svjedočanstvo kako Bog blagoslivlja našu poslušnost. Kad sam krenula na studij, već tijekom prvog semestra zavoljela sam studij i osjetila da je to mjesto na kojem me Bog treba. Danas to mogu i potvrditi – volim raditi s djecom, volim ovaj poziv. Uživam zajedno s njima otkrivati svijet ili, kako mi to kažemo u vjerskom odgoju, otkrivati Božje tajne“, istaknula je s. Vesna, dodavši da voli učiti od djece i s djecom.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna na dodjeli diplome
Ovo je zasigurno svjedočanstvo kako Bog blagoslivlja našu poslušnost.
Dječji vrtić Sunčev sjaj radi po Montessori programu koji je, koliko je s. Vesni poznato, jedini program koji je prožet katoličkim duhom. To je, pojasnila je, pedagogija koja polazi od djeteta. „Montessori pedagogija kod djece razvija ono što danas djeci možda najviše nedostaje, a to su samostalnost i odgovornost. Mi kao odgojiteljice trebamo svaki dan osluškivati dječji zov i odgovarati na njega. To je ujedno i geslo Marije Montessori – ‘Pomozi mi da učinim sam’. U našem vrtiću djeca dosta toga rade samostalno – od izbora materijala, rada s materijalom, odijevanja i posluživanja oko stola. Temeljno pedagoško načelo i koncepcija Marije Montessori je pomoći životu“, pojasnila je s. Vesna.
U tome smislu, dodala je, prva je zadaća odgoja oblikovati nutarnji život djeteta. „Pod time je Marija Montessori shvaćala da odgojem pomažemo oblikovati čvrstu osobnost odnosno mentalno uravnoteženu osobu koja ima snažan karakter. Montessori pedagogija ističe da o savršenom i mirnom duhovnom životu djeteta ovisi zdravlje ili bolest duše, snažan ili slab karakter, bistrina ili poteškoća uma ili intelekta. Ona nije na dijete gledala kao na materijal koji treba preoblikovati, nego kao osobu koja je puna dostojanstva i koju treba podupirati u svome razvoju“, pojasnila je s. Vesna te dodala da ju je takav pogled Marije Montessori na djecu oduševio.
Uistinu je teško prihvatiti i voljeti sebe.
Neizostavan dio odgojnog procesa u Montessori programu je i poticanje djece da od malih nogu nauče kako ispravno voljeti same sebe, istaknula je naša sugovornica. „Nedostatak ljubavi prema samome sebi prisutan je i kod mnogih odraslih. Uistinu je teško prihvatiti i voljeti sebe. Jedna riječ ili gesta nekome mogu uništiti život, ali isto tako ga mogu okrenuti prema boljem, pokazati mu da vrijedni i pomoći mu da ima dobru sliku o sebi. U Montessori pedagogiji se trudimo da dijete prihvati sebe onakvo kakvo je, da zavoli sebe i svoju vrijednost. S druge strane, to je važno i s vjerske dimenzije. Isus nas potiče da ljubimo bližnje kao same sebe. Kako ćemo ljubiti bližnje ako nismo naučili ljubiti sebe“, upitala je s. Vesna.
Pomozi mi približiti se Bogu!
Što se duhovne dimenzije odgoja tiče, iznimno je važno usmjeravati dijete prema duhovnoj dimenziji i puno prije nego što uopće dođe u vrtić, istaknula je s. Vesna. Njihov vrtić ima vjerski program oblikovan po Montessori načelima pod nazivom Kateheza Dobrog Pastira, a članice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa imaju i stručno-razvojni centar za edukaciju odgojiteljica u vjeri, koji vodi njihova ravnateljica u Đakovu s. Jelica Đuzel.
Pomažući duhovni život djeteta, mi njemu ništa ne namećemo, već odgovaramo na njegovu potrebu.
„Pomažući duhovni život djeteta, mi njemu ništa ne namećemo, već odgovaramo na njegovu potrebu. Geslo Kateheze Dobrog Pastira je: ‘Pomozi mi približiti se Bogu’. U vjerskom odgoju mi pomažemo djeci da se približe Bogu. Prema Mariji Montessori, duhovnost je određeno iskustvo ljubavi koje odgovara djetetovoj nutrini. Znamo da je djeci u najranijim godinama najvažnija ljubav. Mi se trudimo pomoći djetetu da uđe u odnos s Bogom. Ne koristimo toliko recitirane molitve, već pokušavamo dijete usmjeriti u odnos s Bogom. Tako svi zajedno, uz čitanje tekstova i pomoću katehetskih sredstva, otkrivamo Božje tajne i dolazimo do spoznaje žive Osobe“, pojasnila je s. Vesna.
Mi se trudimo pomoći djetetu da uđe u odnos s Bogom.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna u radu s djecom
Takav pristup podrazumijeva i postavljanje zdravih granice koje su, dodala je s. Vesna, važne i u svakodnevnom životu odraslih, ali i djece. „Smatram da su ljubav i disciplina ono najvažnije što možemo dati djeci. Naravno, govorimo o granicama koje su postavljene iz ljubavi. Najbolji način za postavljanje granica je, po meni, utvrđivanje određenih pravila kojih ćemo se držati zajedno s djecom. U postavljanju granica vrlo je važna dosljednost. Uz takve granice djeca lakše uči poštivati drugoga, grade bolju samokontrolu, razvijaju sposobnost tolerancije na frustraciju i preuzimaju odgovornost za svoje postupke“, naglasila je.
Smatram da su ljubav i disciplina ono najvažnije što možemo dati djeci.
Kao Bogu posvećena žena, s. Vesna je u radu s djecom prepoznala i svoj poziv življenja duhovnoga majčinstva. „Prije dvije godine, dok sam još radila u grupi kao odgojiteljica, u vrtić nam je došao jedan dječak. Ne sjećam se točno što se dogodilo, ali sjećam se da je tražio da nešto učinim za njega. Ja sam ga tada pitala: ‘Zašto bih ti ja to napravila’, a on mi je odgovorio: ‘Pa zato što sam ja tvoj sin’. Iznenadio me njegov odgovor. On i danas svima priča da je moj sin. Nedavno je taj isti dječak raspravljao o tome s jednim drugim dječakom koji ga je uvjeravao da on ne može biti moj sin. Mislila sam se da će se potući koliko je rasprava bila žustra. To je bila dobra prilika da im objasnim značenje duhovnog majčinstva. Rekla sam im da su svi oni moja djeca u duhovnom smislu. To im je bilo jako zanimljivo pa su svi vikali: Jesam li ja tvoj sin, jesam li ja tvoja kćer“, prisjetila se s. Vesna.
Da su u vrtiću Sunčev sjaj uistinu jedna mala obitelj dokazuje i činjenica da, nakon što odu u školu, djeca i dalje održavaju svoj odnos s prijateljima i odgojiteljicama. Naime, u sklopu vrtića djeluje zbor čiji su članovi bivši polaznici vrtića. „Zbor se okuplja subotama i povremeno pjevamo na nedjeljnoj misi kod nas u samostanskoj crkvi. Ako nas netko pozove, znamo otići i negdje u goste. Kroz taj zbor održavamo odnos s njima i to nam je jako važno. Kada predškolci odlaze, ja gotovo svake godine plačem“, istaknula je s. Vesna te dodala da joj osobito teško bude na završnoj priredbi kad djecu ispraćaju iz vrtića u nove školske avanture.
Ljubav prema glazbi živi se i u vrtiću
Raditi s djecom za s. Vesnu je velika milost i blagoslov. Naravno, dodala je, susreću se često i s izazovnim situacijama. „Sve ovisi o raspoloženju. Nekad imamo puno obaveza koje nas pritišću pa imamo manje strpljenja. Uvijek postoji taj strah koji nas potiče da se brinemo kako se djeci ništa ne bi dogodilo. Građenje odnosa s djecom je predivno, dok s nama velikima to nekada zna biti komplicirano. Lijepo je raditi s velikim ljudima koji sebe nazivaju malima. Imam taj blagoslov i milost da sam okružena baš takvim ljudima“, istaknula je s. Vesna, osvrćući se na svoje suradnike u vrtiću.
Građenje odnosa s djecom je predivno, dok s nama velikima to nekada zna biti komplicirano.
Kako je s. Vesna velika zaljubljenica u glazbu, tu ljubav prenijela je i na djecu. Naime, dok je djelovala kao odgajateljica u grupi ‘Ptičice’, upravo su je djeca potaknula da napiše njihovu prvu zajedničku pjesmu.
„Kako smo često zajedno pjevali i svirali, djeca su me jednom prilikom pitala kako nastaje pjesma. Ja sam im objasnila da netko napiše tekst, dok netko drugi uz instrument svira i stvara glazbu. Zatim su me pitali bismo li i mi mogli napisati tekst za našu pjesmu. Istoga dana smo sjeli i nastala je pjesma ‘Ptičice’ koju je uglazbila moja tadašnja profesorica, a danas dobra prijateljica Stanislava Budošan. Djeca su jako zavoljela tu pjesmu. Jedna stih ide: ‘Vesela smo djeca mi, ptičice nas zovu svi’. Pjesma se svidjela i drugim skupinama pa su i ‘Ribice’ i ‘Pčelice’ počele pjevati pjesmu s imenom svoje grupe. Tekst je, Bogu hvala, svakoj grupi odgovarao“, prisjetila se s. Vesna.
Pjesmu ‘Ptičice’ snimili su za vrijeme koronavirusa i dostupna je na YouTubeu, no želja je bila da ta pjesma postane pjesma cijeloga vrtića. „To je, možemo reći, kućno izdanje te pjesme. Prijatelj Tomislav Majačić iz Županje je radio matricu za tu pjesmu u svojoj sobi. Stoga smo odlučili tu pjesmu malo dotjerati kako bi bila na nekoj višoj razini. Odlučili smo ju snimiti u studiju, ali pod nazivom ‘Sunčev sjaj’. Kada sam vidjela da svi jako vole pjevati tu pjesmu, došla sam na ideju da izmijenimo tekst. Tako je iz pjesme ‘Ptičice’ nastala pjesma ‘Sunčev sjaj’. Umjesto ‘Vesela smo djeca mi’, sada pjevamo ‘Sunčev sjaj nas zovu svi’. Prošle smo godine snimili tu pjesmu u studiju Nove Eve“, rekla je s. Vesna.
To je bio samo početak njihovog glazbenog stvaralaštva. Naime, prije tri godine nastala je i pjesma „Svijet bez tebe ne može“ za koju je prošle godine snimljen i spot. „Ta je pjesma nastala za vrijeme koronavirusa kada sam na 14 dana završila u izolaciji. Svaki dan sam iz svoje sobe čula djecu kako se igraju na igralištu i smiju. Često su mi odgajateljice slale videe u kojima djeca govore: ‘Vrati se, nedostaješ nam’. Pod tim emocijama sam sjela i napisala tu pjesmu“, prisjetila se s. Vesna.
Prijatelj Tomislav Majačić napisao je glazbu za tu pjesmu i svima se jako svidjela, dodala je s. Vesna. „No, nisam htjela da na brzaka nešto napravimo, a i tada nismo imali vokal koji bi pjesmu mogao otpjevati. Odlučili smo ju, kako se to kaže, spremiti u ladicu da čeka neka bolja vremena. Prošle godine je k nama u vrtić došla nova odgojiteljica Janja Tomić koja je ujedno i solistica te pjesme. Čula je pjesmu i jako joj se svidjela. Ona je isti dan nazvala Grgura Sesara iz studija Nova Eva. Iskreno, ja se nisam uspjela ni snaći. Sve se dogodilo tako brzo“, istaknula je.
Odgojiteljica Janja Tomić je odlučila pjevati jednu kiticu, a kako se ništa u životu ne događa slučajno – jer Bog sve posloži – poslao im je u vrtić i Mihaelu Karlu Palić koja je drugi vokal. „Htjela sam da pjesmu pjevaju odgojiteljice jer mislim da one najbolje mogu prenijeti tu poruku. Mihaela Karla Palić jedna je od sestara Palić i studira predškolski odgoj. Ona je buduća odgojiteljica i mislim da je, zajedno uz Janju Tomić, jako dobro prenijela poruku pjesme“, rekla je s. Vesna te dodala da pjesma govori o ljepoti rada s djecom.
Oba spota pokazuju naš uobičajeni dan u vrtiću koji je ispunjen radošću, učenjem, istraživanjem, i ono najvažnije – ljubavlju i radošću.
Spot za obje pjesme snimljen je u jednom danu, dodala je s. Vesna, priznavši da u početku nisu znali kako bi spot trebao izgledati. „Sjeli smo s namjerom da se dogovorimo kako će spot izgledati. Meni je to sve nekako bilo preumjetno. Taj sam dan bila s predškolcima i rekli im da sutra dolazi striček koji će snimati spot, a da mi još ne znamo što ćemo. Bilo mi je jako lijepo i značajno kada je jedan dječak rekao da jednostavno možemo snimiti ono što mi svakodnevno radimo u vrtiću. Tako je i bilo. Oba spota pokazuju naš uobičajeni dan u vrtiću koji je ispunjen radošću, učenjem, istraživanjem, i ono najvažnije – ljubavlju i radošću“, istaknula je.
Otkrivanje poziva i prihvaćanje Božje volje za njezin život
Prije nego što je otkrila svoj poziv u radu s djecom, s. Vesna se trebala odazvati Božjem pozivu odnosno prihvatiti svoje zaručništvo s Kristom. Za to je, vjeruje, najviše zaslužna molitva njezine prabake koja je često molila, a s kojom je provodila mnoge dane svoga djetinjstva.
Foto: Privatna arhiva s. Vesne Stojanović kao dijete
„Imala sam uistinu lijepo djetinjstvo. Rođena sam za vrijeme Domovinskog rata 1991. u malom slavonskom selu Babina Greda. U tim prvim godinama najviše me odgajala prabaka koja je možda i najzaslužnija za moj poziv. S nama su bili i baka i djed pa me dosta uspomena veže i za njih. Tata je tada bio u vojsci, a mama je bila dosta usmjerena na posao. Odrasla sam u šesteročlanoj obitelji. Uz roditelje, ja sam najstarije dijete, a imam još dvije sestre i jednog brata. Mogu reći da je puno ljudi zaslužno za to što sam ja danas ovakav kakva jesam, počevši naravno od mojih roditelja, sestara, brata, šire i uže rodbine, ali i prijatelja koje mi je Bog slao kroz život“, naglasila je.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna Stojanović u djetinjstvu
Kada sam već bila u samostanu, jedna svećenik mi je rekao da sam izmoljeno zvanje.
Voljela je život na selu jer je to, kako je rekla, lijep, miran i opušten život. Puno vremena provodila je igrajući se u prirodi. „Mama je znala reći da me morala tjerati da uđem u kuću. Jako sam voljela tradiciju, a kako sam odrastala u slavonsku selu, bila sam dosta aktivna i u folkloru. Voljela sam plesati i svirati. Sviram tamburu pa sam se uvijek morala odlučiti hoću li jedno ili drugo. Bavila sam se i raznim sportovima – od rolanja i ženskog nogometa do stolnog tenisa. Bila sam dosta aktivna i u Crkvi – ministrirala sam, pjevala, čitala. Bila sam i u svim drugim aktivnostima – od ribiča do orkestra. Moja mama je znala reći: ‘Moja Vesna je u svim aktivnostima, samo nije u muškoj pjevačkoj skupini’. Sve u svemu, mogu reći da sam imala jako lijepo djetinjstvo“, rekla je te dodala da je imala sve ono što je djetetu potrebno – ljubav, dovoljno igre, ali i određene odgovornosti.
Foto: Privatna arhiva s. Vesne u mladim danima
Kako je njezin prvi susjed bio liječnik, njegova žena stomatolog, a imali su sina njezinih godina s kojim se često igrala, njezin životni san bio je postati liječnicom. Ipak, Božja ju je volja odvela u nekom drugom smjeru. „S prabakom sam provodila dosta vremena, a ona je često molila. Kada sam već bila u samostanu, jedna svećenik mi je rekao da sam izmoljeno zvanje. Dok sam i sama molila da mi Bog pokaže tko je to molio za mene, nekako mi se prabaka nametnula jer me te prve molitve vežu baš za nju“, naglasila je s. Vesna.
Dođi, slijedi me!
Put do ostvarenja svoga poziva s. Vesna dijeli u tri faze jer joj je Bog više puta i na različite način progovorio u srcu o njegovom naumu za njezin život. „U osnovnoj školi sam prvi put osjetila u srcu da bih voljela biti redovnica, iako tada nisam nikada vidjela redovnicu jer ih kod nas u selu nije bilo. Ta mi je misao došla i otišla – ne znam ni sama kako. Sljedeći put sam o redovništvu intenzivnije počela razmišljati u 7. razredu. Kako se naši roditelji bave poljoprivredom, jednom prilikom smo sestra i ja čuvale krave. Tada sam joj rekla da bih voljela ići u samostan i jako me zanimalo kako će ona reagirati. Ona je bila jako sretna i rekla je da se veseli što će njena djeca imati tetu koja je redovnica. Ona danas ima jedno dijete, a na putu je i drugo, i njezina su djeca sretna jer imaju tetu časnu sestru“, istaknula je.
U osnovnoj školi sam prvi put osjetila u srcu da bih voljela biti redovnica.
Bog je zatim ponovno progovorio njezinome srce u 3. razredu srednje škole i to je, istaknula je, bilo najsnažnije iskustvo poziva. Tu zapravo, dodala je s. Vesna, počinje cijela priča. „Bila je to uistinu intenzivna i teška borba jer u tome trenutku ja to zapravo nisam htjela. Prvi i drugi put sam osjetila radost zbog poziva, no treći put to nikako nisam mogla prihvatiti. Imala sam puno aktivnosti, sve sam to voljela i u svemu sam uživala. Nisam znala kako sada sve to ostaviti i poći u samostan gdje je sve puno mirnije. Tada sam slučajno došla do knjižice Milosrdnih sestara sv. Križa gdje su sestre pisale kratka svjedočanstva o svome pozivu. Čitala sam tu knjižicu i vidjela da je to uistinu moj poziv jer imam sve ‘simptome’ kao i one. Tada mi je postalo jasno da me Bog zove u samostan. Bilo mi je to teško prihvatiti i nisam se nikome mogla povjeriti“, prisjetila se s. Vesna.
Čitala sam tu knjižicu i vidjela da je to uistinu moj poziv jer imam sve ‘simptome’ kao i one.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna s obitelji
U tom je razdoblju čak razmišljala da ode na studij teologije, iako ju ona nikada prije nije zanimala. „Rekla sam Bogu: ‘Služit ću Ti tako što ću predavati vjeronauk, a Ti me samo pusti da živim svoj život’. Tada sam tražila jako puno znakova od Boga. Sjećam se jednog iskustva koje se dogodilo u polju. Bila sam ljuta na Boga i bilo mi je baš jako teško. Došlo mi je u srcu da izmolim Zlatnu krunicu. Nisam imala krunicu kod sebe, a sjedila sam pod starim orahom. Kako su sve desetice iste, uzela sam listove oraha da mogu bolje popratiti molitvu i tako sam izmolila krunicu. Kada sam završila i pogledala ispred sebe, ti listovi su se posložili u oblik križa. Meni je to bila potvrda, ali i doživjela sam to kao da mi Božji glas govori: ‘Tu sam, razumijem te, znam da ti je teško, znam da to možda sada ne želiš jer ne vidiš ono što ja vidim, ali i dalje ne odustajem, i dalje želim da pođeš u samostan’“, prisjetila se s. Vesna.
Tada sam dobila snagu i sigurnost da se otvorim i prepustim Bogu.
Ključan događaj u prihvaćanju poziva bila je duhovna obnova koju se predvodile upravo Milosrdne sestre sv. Križa. „Moja sestra i prijateljica su me pozvale da idem zajedno s njima u Đakovo na duhovnu obnovu od petka do nedjelje koju su vodile sestre. Meni je već na samom početku bilo dosadno. Htjela sam već u petak ići kući, ali mi sestra nije dala da idem. Rekla mi je: ‘Tek smo došle, nemoj nas sramotiti’. Odlučila sam ostati, no dogovor je bio da odemo kući u subotu nakon ručka. Sutradan poslije ručka s. Meri je rekla da ćemo imati klanjanje pred Presvetim. Inače je klanjanje uvijek bilo navečer, ali toga dana je bilo poslije ručka. Bilo nas je malo pa smo oko oltara kleknuli. Izložila je Presveto i pjevala se pjesma ‘Brate moj, Krist i tebe zove’. Sjećam se da se, kada su došle one riječi ‘Dođi, slijedi me’, nešto u meni prelomilo. Počela sam plakati. Ne sjećam se da sam se ikada u životu toliko rasplakala. Tada sam dobila snagu i sigurnost da se otvorim i prepustim Bogu. Rekla sam mu: ‘Ako je to jedini poziv, jedini način gdje me želiš, pristajem na to’. Kasnije sam se javila s. Meri i ispričala joj sve što se u meni događalo. Ona me povezala s Milosrdnim sestrama sv. Križa gdje sam se javila za ulazak u samostan“, prisjetila se s. Vesna.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna sa svojom sestrom
Put do samostana obilježen teškoćama, ali i brojnim milostima
Nitko joj, dodala je, nije vjerovao kada je rekla da odlazi u samostan. „Ja sam jako voljela izlaziti vikendima. Nisam nikad ulazila u grijeh, ali voljela sam se družiti i biti s ljudima. Moji roditelji su shvatili da je to ozbiljna odluka tek kada sam ih nekoliko dana prije odlaska upitala tko će me odvesti do samostana u Đakovu. Bilo je to teško razdoblje za sve nas, iako su svi bili sretni zbog mene. Svi su to pozitivno doživjeli. Ipak, bilo im je teško za ozbiljno shvatiti da ja uistinu odlazim. Tih dana, kada sam odlazila u samostan, imali smo poplavu u našem selu. Kako moj tata radi kao vatrogasac, zbog svoje dužnosti me nažalost nije mogao voziti u Đakovo. Odvezli su me stric i mama. Mi smo inače naučeni ne pokazivati previše emocije. Zadnja tri dana prije moga odlaska, u kući smo svi šutjeli, nitko ni s kim nije pričao. Kada bih pogledala mamu, vidjela bih da su joj oči pune suza. Bilo je teško. Prije toga sam prolazila kroz veliku borbu prihvaćanja poziva, a tada sam još trebala učiniti taj jedna korak. Kasnije sam polako kroz sve to prolazila s Bogom i sve mu prepuštala“, naglasila je s. Vesna.
Zadnja tri dana prije moga odlaska, u kući smo svi šutjeli, nitko ni s kim nije pričao.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna sa zborom Aeternum
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna nastupa sa zborom Aeternum
Iako je mislila da će ulaskom u samostan sve svoje talente morati staviti sa strane, ubrzo je shvatila da to uopće nije tako. Bog je i u samostanu pronašao način da i dalje živi svoju ljubav prema glazbi. „Životna želja mi je bila svirati u ženskom tamburaškom sastavu Garavuše. Kad sam otišla u samostan, mislila sam da mi ta želja nikada neće biti ispunjena. No, zbilja je istina ono što u evanđelju piše da će nam se stostruko vratiti. Kada sam bila poslana na službu u Županju, bila sam članica zbora Aeternum i krenuli smo s božićnim koncertima na kojim je svirao tamburaški orkestar iz Kutjeva. U tom tamburaškom orkestru su svirale Garavuše tako da sam imala priliku ne samo svirati s njima, nego se i sprijateljiti, a na kraju su bile i na mojim zavjetima. Bog mi je dao milost da u samostanu koristim sve ono što sam već imala, ali u potpunijem smislu nego prije“, naglasila je naša sugovornica.
Bog mi je dao milost da u samostanu koristim sve ono što sam već imala, ali u potpunijem smislu nego prije.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna svira tamburicu
Vesna se rado prisjeća svojih prvih zavjeta kada je Gospodinu svim srcem rekla svoje – DA. „Prvi zavjeti su meni osobno bili puno značajniji nego svečani zavjeti. Meni je to već tada bilo – DA. Ne kažem da poslije toga nije bilo kušnji je li to moj poziv ili ne, ali uvijek je prevagnulo to – DA. Taj dan je uistinu bio poseban. Uz mene je bila cijela obitelj i svi koji me podržavaju. Toga dana stala sam stala pred Boga i doživjela ga u punini“, rekla je te dodala da je doživotne zavjete odlučila imati u svome mjestu kako bi to bilo svjedočanstvo za druge jer u njihovom selu nema pun redovnica.
Foto: Privatna arhiva s. Vesne / Proslava svečanih zavjeta
Prvi zavjeti su meni osobno bili puno značajniji nego svečani zavjeti.
Brojni prijatelji došli su podržati s. Vesnu na njezinim doživotnim zavjetima, a njezina je jedina želja bile se da svi toga dana susretnu s Bogom. „Volim ljude i imam jako puno prijatelja. Na doživotnim zavjetima je bilo oko 300 osoba. Šalili su se da je dobro što mladoženjina strana nema goste jer bi nas bilo previše. Bilo mi je jako važno da svi dožive Boga odnosno da shvate što se zapravo taj dan događa. Dugo sam molila na tu nakanu i to se stvarno i dogodilo. Imam prijatelje koji su pravoslavne i muslimanske vjeroispovijesti, ali i ateisti i agnostici – svi su oni bili tu i svi su nešto doživjeli. To mi je bilo najvažnije, a i u meni se osobno puno toga dogodilo toga dana“, prisjetila se s. Vesna, iskazavši zahvalnosti za taj dan.
Bilo mi je jako važno da svi dožive Boga odnosno da shvate što se zapravo taj dan događa.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna na dan svečanih zavjeta
Sjećanje na doživotne zavjete s. Vesne obilježeno je još jednom autorskom pjesmom. Radi se, naime, o prvoj pjesmi koju je s. Vesna ikada napisala, a u kojoj govori o iskustvu svoga poziva. Pjesma pod nazivom „Ja izabrah vas“ nastala je na poticaj tadašnjeg voditelja zbora Aeternum Tomislava Majačića. „On me potaknuo da pokušam napisati prvu pjesmu. Jedna dan sam molila i pitala Boga o čemu bih mogla napisati pjesmu. U molitvi mi je došla misao da napišem pjesmu o svome pozivu. Tada sam još mislila da pjesme moraju imati rimu pa je pjesma ‘Ja izabrah vas’ sva u rimi. Kasnije su mi riječi same dolazile. Napisala sam još nekoliko duhovnih pjesama. Postoji još jedna pjesma koju je zbor Aeternum pjevao na HosanaFestu, a kad sam krenula raditi u vrtiću, onda sam se prilagodila vrtićkom uzrastu“, dodala je s. Vesna.
Iz ljubavi prema Isusu činiti dobro svakom čovjeku
Nakon prvih zavjeta djelovala je u Županji. To je, istaknula je, bilo milosno i blagoslovljeno vrijeme. Poslije je bila aktivna i u Župi sv. Mihaela arkanđela u Drenovcima te u Župi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Soljanima. Sada je već pet godina u Zagrebu, a svoje slobodno vrijeme voli provoditi u druženju s prijateljima. Također, često ju se može vidjeti kako se vikendom rola po zagrebačkom Jarunu. Uz to, svoje slobodno vrijeme također koristi kako bi služila drugima.
Foto: Privatna arhiva s. Vesne
„Nedjeljama, iako u zadnje vrijeme malo rjeđe nego prije, odlazim volontirati u Caritasovu Kuću ljubavi u Zagrebu. To je dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi do tri godine. To je nešto što baš volim, ali mi je žao što u zadnje vrijeme ne stižem često odlaziti k njima. Tu ljubav prema volontiranju želim prenijeti i na djecu. Iako za mene moj posao nije posao, već poslanje koje mi je dano od zajednice, ipak želim i svoje slobodno vrijeme dati za druge iz ljubavi prema Bogu“, istaknula je.
Iako za mene moj posao nije posao, već poslanje koje mi je dano od zajednice, ipak želim i svoje slobodno vrijeme dati za druge iz ljubavi prema Bogu.
Svijest o važnosti volontiranja i nesebičnog davanja za druge želi prenijeti i djeci u svome vrtiću. „Djecu također učimo tome. Tijekom Tjedna dobrote organiziramo razne akcije – odlazimo u Kuću ljubavi, Pučku kuhinju na Svetom Duhu ili kod naših starijih sestara. Djeci pokušavam prenijeti poruku da iz ljubavi prema Isusu čine dobro kako bi osjetili da se i oni bolje osjećaju kada se daju za druge“, dodala je.
Foto: Privatna arhiva / S. Vesna sa susestrama
Ako me izabrao i predodredio za nešto, onda će mi dati milosti i snage da to i izvršim.
Kao nit vodilju u svome životu s. Vesna ističe riječi iz evanđelja „Ja izabrah vas“, ali i riječi jedne pjesme „Bez Ljubavi ja ništa sam“. „Te me riječi nose i daju mi sigurnost kada mislim da sam nesposobna. Kada se osjećam nespremno za neke životne situacije, uvijek se sjetim toga. Bog je taj koji nas je izabrao, On nikada ne griješi. Ako me izabrao i predodredio za nešto, onda će mi dati milosti i snage da to i izvršim. Rado se sjetim i propovijedi jednog svećenika koji je rekao: ‘Bog ne poziva osposobljene, nego osposobljava pozvane’. Nemojte nikada misliti da nešto ne možete ili da za nešto niste dovoljno dobri. Ako vas je Bog izabrao, On zna kako će to i napraviti. Samo mu se treba predati i vjerovati mu. To molimo i u Psalmu 56. koji kaže: ‘Božje obećanje slavim, u Boga ja se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti smrtnik’“, zaključila je razgovor s. Vesna Stojanović.
Svjedočanstvo s. Vesne Stojanović u emisiji „Od Krista pozvani“ urednice Svjetlane Đuran možete preslušati na ovoj poveznici: