“Očekujemo nove smjernice za Međugorje. Jako je potrebno da u Državnom tajništvu bude netko tko može kompetentno tumačiti našu situaciju”. Ove dvije rečenice rekao je p. Petar Galauner papi Franji u sarajevskoj katedrali 2015. godine. Njihovo poznanstvo počelo je 1973. godine i predstavlja posebno poglavlje u životu p. Galaunera.

“Prvi puta smo se sreli u rujnu 1973. godine na tečaju novih provincijala u Rimu. Bilo nas je oko 20-tak i bili smo zajedno dva tjedna. Sjećam se da sam u jednoj diskusiji rekao: ‘Iza svetohraništa, najsvetija stvar je čovjek’. On me je pogledao i to mu je bila draga misao. Godine 1974. sastali smo se na generalnoj kongregaciji koja je trajala tri i pol mjeseca i tu su bile diskusije o bitnim pitanjima. Nisu svi uvijek bili istoga mišljenja. Tu su razne struje i kulture, i on je brzo osjetio da smo mi iz Hrvatske provincije na istoj valnoj duljini kada se radi o bitnim pitanjima, i mislim da smo se tu prepoznali. Onda smo opet 1983. bili zajedno na generalnoj kongregaciji, i onda se više ne sjećam da smo se sreli do katedrale u Sarajevu 2015. godine. Molio sam kardinala Vinka Puljića da pozdravim Papu barem s kuharicama, a on mi je rekao da ću biti sa svećenicima u katedrali. Gledao sam kamo ću stati, a onda se, kako volim reći, netko drugi umiješao u protokol. Nisam mu rekao ‘Sveti Oče’ nego ‘padre Bergoglio’. On se trgnuo i prvo što mi je rekao bilo je: “Koliko si ostario!”

Sarajevska katedrala, 2015. Foto: Katolički tjednik

Dugo sam razmišljao što bi mu rekao, pa sam pripremio dvije rečenice. Prva je bila: ‘Očekujemo nove smjernice za Međugorje’. On mi je odgovorio: ‘Da, da, da, moramo nešto učiniti’. Drugo što sam mu rekao bilo je: ‘Jako je potrebno da u Državnom tajništvu bude netko tko može kompetentno tumačiti našu situaciju’. I Papa se složio da je to jako važno”.

Susret u Sarajevu bio je susret dvojice starih prijatelja

P. Galauner te dodao: “Papa Franjo je za mene Isus Krist u ovom našem vremenu na jedan novi način, kako on Krista i evanđelje uprisutnjuje u svim prilikama i neprilikama. I ovo što se događa oko Stepinčeve kanonizacije treba pravo razumjeti. U Božjem kalendaru se ne može ništa ni odgoditi, niti ubrzati. U Božjem kalendaru je i taj datum zabilježen. Volio bih da to učini papa Franjo”.

Prvi razred 1940.

P. Galauner rođen je u Tomašancima kod Đakova 2. travnja 1929. godine. Bila je to, kako je rekao, jedna lijepa multinacionalna ruralna zajednica s mnogo zanatlija. “Vladalo je lijepo ozračje. Svi su bili povezani s crkvom, sa školom, bio je zdrav obiteljski život. U obitelji je bio vjernički život, nedjeljom se išlo na misu. No, došao je rat i puno je toga pokvario. Najviše nevolja donio je utjecaj nacizma iz Njemačke, koji je poremetio sklad između Hrvata i Nijemaca. Za vrijeme rata iz mog sela sa 1000 stanovnika poginulo je preko 60 mladića, muževa, i većinom su to bili Nijemci.

Ratne poteškoće oslikavale su se u životima obitelji koji su ostale u Tomašancima. Među njima je bila i obitelj p. Galaunera. Oca su mu na jesen 1944. partizani prisilno mobilizirali. “Otac je mogao pobjeći i napustiti Hrvatsku, a on je ipak uzeo žrtvu na sebe da spasi obitelj i tako smo mi ostali pošteđeni, nije nas nitko dirao”. Ratne strahote su ostavile tragove, ali kako je obitelj Galauner ostala u svojoj kući bilo je lakše smireno ići naprijed. Nova situacija bila je posebno teška za vjernike.

Šesti razred gimnazije 1946.

Za svoje zvanje p. Galauner ističe da je pozvan u svećeništvo od svojih najranijih dana. “Pričali su mi da su me s godinu dana starosti nosili u samostan sestara Sv. Križa, gdje su bile moje dvije tete, koje su se sigurno molile za mene. Tamo je provincijalka, jedna sveta žena, napravila križić na mojemu čelu i zazvala Božje ime s molbom da budem svećenik. Možda je tu počelo moje svećeničko zvanje, jer se ona i dalje molila, a molile su se i druge sestre, posebno moje tete. Izašao sam iz jedne vjerničke obitelji, bio sam ministrant, pa je i moje svećeničko zvanje nešto normalno. Zvanje sam osjetio, prihvatio i shvatio kao svoju budućnost.

Danas kada je prošlo više od 70 godina od odluke za isusovce, Bogu sam zahvalan za taj najsretniji iskorak u mojem životu, po Božjoj milosti

U Družbu Isusovu p. Galauner ulazi 1946. godine. U Zagreb je došao s jedanaest godina nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole kao sjemeništarac Đakovačke biskupije. “Bilo mi je jasno da dolazim u sjemenište gdje se odgajaju budući svećenici, nikome se ništa ne nameće i svatko u slobodi izabire svoj životni put. Tu sam se sreo s nekoliko vrlo izrazitih isusovaca koji su na mene ostavili veliki dojam, poput p. Dinka Mravaka i drugih, tako da sam ja vidio da je moj put do svećeništva u Družbi Isusovoj. Moj ulazak u Družbu bio je u teško vrijeme za Crkvu, ali za nas sa 16 – 17 godina nije bilo poteškoće koja bi nas mogla zaustaviti. Bili smo dosta hrabri i odvažni i ništa nas nije smetalo što su puhali drugi vjetrovi te što su mnogi naši, a nismo ni znali za sve, izgubili svoje živote”.

Skopje, 1. svibnja 1954.

Sramotni proces protiv tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca samo je hrabrio svećenike, redovnike i one koji su se nalazili na putu ostvarenja svoga poziva. “Mi smo se u mladenačkoj naivnosti dogovarali da ćemo imati mučenika ako ga osude na smrt. Za vrijeme suđenja nismo imali radija ili tranzistore, ali su ih imali bolesnici koje je tadašnja vlast ubacila u zgradu sjemeništa. Sjedili smo na travi i slušali. Bilo je strašno. Kada je kardinal rekao: ‘Moja je savjest čista’, rulja u dvorani počela je vikati, vrijeđati ga… Tu čovjek zaista mora imati Božju snagu da izdrži. Nas je to ojačalo i učvrstilo u spremnosti na svaku žrtvu. Imali smo osjećaj da smo na Božjoj strani i da će Bog pobijediti”.

Ređenje 19. srpnja 1957. Zareditelj kardinal Šeper.

P. Galauner je često puta susretao nadbiskupa Stepinca. “Dolazio bi k nama u sjemenište, držao nam misu, puno puta nas je pričestio. Sjećam se da je on dolazio na Misijsku nedjelju na akademiju, i bila bi i misijska izložba. Odabrane slike nošene su nadbiskupu. Jedne godine sam ja s kolegom nosio njemu sliku. Sjećam se dobro te audijencije.

Susret u sjemeništu i suzu na licu kardinala Stepinca ne mogu zaboraviti

Za mene je ostavio puno dublji dojam onaj zadnji susret s njime na njegov imendan, na blagdan sv. Alojzija 1946. godine. On nije slavio imendan u Nadbiskupskom dvoru jer je znao da će čestitari biti fotografirani i da će imati problema. Dan prije bi došao nama u sjemenište. Tamo na balkonu, pred rektorovom sobom, bile su stavljene deke da se ne vidi izvana tko je na balkonu, i tamo je on bio cijeli svoj imendan. Mi smo mu pripremili akademiju. Dobro se sjećam kada je maturant, izvanredan govornik, u govoru rekao nadbiskupu: ‘Oče nadbiskupe, danas cijela Hrvatska gleda u Vas. S Vama Hrvatska stoji ili pada’. Vidio sam kako se suza pojavila na njegovom licu. Shvatio je svu dubinu te poruke. I stvarno, Hrvatska je ostala s njime, a on je ostao uspravan.”

Mlada misa Tomašanci 11. kolovoza 1957.

Isusovački provincijal p. Kukula bio je dosta povezan s kardinalom Stepincem, tako da je on iz uzništva slao pisma potpore mladim ređenicima. “Za naše ređenje 1957. godine kardinal je poslao poruku, svoje pismo, i nama ohrabrenje. Jedan mi je kolega to pismo nanovo dao baš za jedan moj jubilej. To je velika utjeha, i velika radost da nas je pratio na putu do svećeništva, a vjerujem i kasnije do svoje smrti, kao i iza smrti”.

Obitelj mladomisnika, Tomašanci 11. kolovoza 1957.

Kandidatima za svećeništvo bilo je posebno teško za vrijeme odsluženja vojnoga roka. Bogoslovi su slani u Makedoniju, gdje su ih držali na oku i nastojali preodgoiti. “Nas je u Tetovu bilo 12 u jednoj grupi, 11 katoličkih i 1 pravoslavni bogoslov. Pratili su nas, a mi smo se trudili da budemo među najboljima tako da oni nisu imali nekih prigovora. No, u određenom trenutku bi nas zaskočio KOS, da nas iznenadi, slomi i okrene drugim putem. Moj prvi razgovor s isljednikom trajao je 5 sati. Bio sam preumoran, ali Bog me je vodio i čuvao. Jedan major je imao zadaću da me slomi i taj mač prijetnje visio je nadamnom od veljače do rujna kad sam demobiliziran. Samo posebne okolnosti i Božja briga pomogli su da nisam zaglavio u zatvoru.”

Rim, 32. Generalni kongres 1974 – 1976.

P. Galaunera su nakon ređenja čekale brojne odgovorne službe. Bio je predavač i duhovnik u malim sjemeništima u Dubrovniku i Zagrebu, tajnik provincijala, rektor sjemeništa na Šalati, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove nepuni mandat jer ga je general Družbe pozvao za regionalnog asistenta Slavenske asistencije u generalnoj kuriji Družbe Isusove u Rimu.

S papom Ivanom Pavlim II u Rimu 1978.

“Kao asistent Slavenske asistencije imao sam odgovornost za našu braću u Rumunjskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rusiji. Ovi u Rumunjskoj, Češkoj i Slovačkoj bili su izvan zakona i njih sam posjećivao, a danas se ne bi usudio istim putem i na isti način njih posjećivati, jer je tu bilo mnogo opasnosti. Za mene je to jedno posebno iskustvo, jer sam na taj način dobio uvid u zbivanja u Crkvi i u Družbi na svim kontinentima.

Posebno sam se zauzimao, pratio i hrabrio svoju braću u progonjenim provincijama

Subraća u progonjenim provincijama bili su izvan zakona i sigurno je svaki posjet iz Rima bio zazoran. Sjećam se kada sam razgovarao s jednim slovačkim provincijalom da je spontano usred razgovora ubacio rečenicu ‘ako me budu pitali zašto sam Vas primio, reći ću da Vas nisam mogao izbaciti iz sobe’. To nije slomilo našu braću ni u Rumunjskoj, niti u Češkoj i Slovačkoj i danas dosta dobro stoje”.

Ravnatelj NKG Zagreb, 15. siječnja 1992.

Po povratku u Hrvatsku p. Galauner je bio ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj Šalati.

Jedan od najradosnijih trenutaka u mom životu je kada sam kao ravnatelj gimnazije pred punom dvoranom učenika najavio: Hrvatska je priznata!

U samostalnoj Hrvatskoj sudjelovao je u osnivanju Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, a bio je i prvi ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku.

Duhovne vježbe u Osijeku, Franjevački samostan

“San o Osijeku u mojoj glavi traje od 1943., a došao sam za ravnatelja 1998. godine. Naime, isusovci su počeli prije Drugoga svjetskog rata na Gajevom trgu u središtu Osijeka graditi crkvu i pored crkve jedan đački dom koji je trebao kasnije biti klasična gimnazija. Međutim, došao je rat i gradnja je zaustavljena. Ne znam kakvi su dogovori bili, ali 1947. zidovi crkve, izgrađeni do 7-8 metara visine, morali su biti srušeni. Tako da su planovi za gimnaziju postojali prije Drugoga svjetskog rata, a to je i u isusovačkoj tradiciji. Nas su inače sa svih strana zvali ali mi smo se odlučili za Osijek, i sam trenutak osnivanja gimnazije 1998. bio je blagoslovljen. Danas ta škola ima svoje mjesto u osječkom školstvu, bodovni prag kod upisa je vrlo visok, a učenici se s raznih natjecanja često vraćaju kao pobjednici”.

Iako je umirovljen 2003. godine rad p. Galaunera nije prestao. Četiri godine djelovao je u Beogradu, te pomagao i u radu gimnazije u Prizrenu. Za svoj rad odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1995. godine. U svojoj 90. godini života aktivno sudjeluje u životu samostanske zajednice pri Isusovačkoj rezidenciji u Zagrebu.