Ime velike žene Franziske Lechner stoji na početku Družbe Kćeri Božje ljubavi. Njezin program života i karizma Družbe svojom aktualnošću privlače brojne djevojke. Jedna od njih je s. Marijana Novosel, koja se osvrnula na život utemeljiteljice Družbe. „Franziska je rođena 1. siječnja 1833. godine u Edlingu kod Wasserburga u Bavarskoj, a umrla je 14. travnja 1894. u Breitenfurtu kraj Beča. Već u ranom djetinjstvu zapaženo je da je bila vrlo srdačna, pristupačna i imala je naglašen osjećaj za siromašne i potrebite. U svojoj je župi bila vrlo aktivna. Svojim vršnjacima prenosila je ono što je čula na vjeronauku i na svetoj misi. Sastajali su se pod krošnjom stabla u njezinom dvorištu, a kada bi padala kiša mjesto sastanka bilo je kod njezinih djeda i bake. Jednom prigodom kada su bile pučke misije u župi Franziska je slušala propovijed jednog misionara i toliko se oduševila da je donijela odluku da će poći u susjedno mjesto gdje su se oni okupljali i da će i ona ići služiti siromašnima i potrebitima. Nagovorila je svoga bratića da idu zajedno, ali njezin rođak ih je spriječio u tome naumu pa su se vratili doma. Bila je vrlo uporna u svojim naumima. Što si je zacrtala to je i ispunila”.

Sestra Marijana nadalje ističe da je Franziska imala 16 godina kada je ušla u samostan Siromašnih školskih sestara naše Gospe. „Njezini roditelji složili su se s njezinom željom da bude redovnica te ona 1849. odlazi u München i ulazi u samostan. Tu je završila naobrazbu za učiteljicu ručnoga rada. Nije nam puno poznato koliko i što se događalo u njezinoj duši za vrijeme boravka u Družbi, ali znamo da je djelovala u skladu s apostolatom Družbe. No, godine 1861. napustila je Družbu jer je shvatila da to nije njezin pravi put.”

Utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Franziska Lehner

Njezin izlazak iz zajednice dogodio se godinu dana nakon smrti roditelja nije se mogla vratiti u roditeljsku kuću jer je bila prodana. „Franziska je bila sama, a obzirom da je napustila samostan ljudi su smatrali da je to određena stigma i vjerojatno je bilo puno osuđivanja. Sigurno je bilo jako teško u ono doba donijeti takvu odluku jer u svojoj nutrini smatrate da to nije ono što Bog od vas očekuje i traži. Kako je od malena pokazala hrabrost, nije se dala smesti. Uključila se je u molitvenu zajednicu koja se na razne načine borila protiv siromaštva – materijalnog i duhovnog. Nakon toga je počela raditi u Zavodu za gluhonijeme. Tamo se susrela s de Pozzom s kojim je dijelila zajedničke stavove i ideje o brizi za djevojke koje dolaze sa sela u gradove da im se omogući školovanje kako bi se lakše zaposlile. Privukao ju je i naziv društva – Dobrotvorno društvo Božje ljubavi. Odlazi u de Pozzov institu gdje je djelovala kao ravnateljica i suutemeljiteljica, a de Pozz je bio duhovnik. Kako je došlo do razmimoilaženja u stavovima i Franziska nije uvijek mogla slijediti de Pozzove zahtjeve odlučila je otići iz Instituta”.

Osnivanje Družbe Kćeri Božje ljubavi

U jesen 1867. godine Franziska se našla opet na početku. Sestra Marijana ističe da se u tim trenucima samoće Franziska predala Božjem vodstvu. „Ubrzo je došla u kontakt s osobama koje su u Beču brinule o siromašnima, te 25. listopada 1868. odlazi u Beč. Kada je stigla ispostavilo se da nije točna informacija koja je stigla do nje o osnutku zajednice koja bi odgovarala namjerama koje je ona željela provesti – brinuti se za takozvane putujuće djevojke, djevojke sa sela, koje su dolazile u grad u potrazi za poslom. I to ju je toliko pogodilo da je oboljela i molila je Boga da je bolje da umre ako to što želi činiti nije Božja volja. No, to je sve trajalo neka tjedna jer je ona za manje od mjesec dana dobila potvrdu da može otvoriti Družbu Kćeri Božje ljubavi, 21. studenoga 1868. godine”.

Ni jedno jutro bez srdačne molitve – isticala je s. Franziska u životnom pravilu koje nasljeduju i njezine duhovne kćeri. „U našim životnim pravilima s. Franziska kaže da ni jedno jutro ne smije proći bez srdačne molitve, ni jedna zabava a da se ne sjetiš da je Bog svuda prisutan – znači u svakom trenutku znati da je Bog prisutan i da je sve Božja milost. Družba se brzo širila pa je utemeljiteljica posjetila naše krajeve. U Sarajevo je došla na poziv ondašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, a posljednje dopuštenje za osnivanje zajednice koje je potpisala bilo je za zajednicu u Legradu. U želji da onima na rubu društva pokaže Božju ljubav osnivala je škole, zavode, ekonomije, internate i samostane. Sestre Kćeri Božje ljubavi prisutne su u Hrvatskoj u Zagrebu, Koprivnici, Križevcima, Pleternici, Kastvu, Zadru, Benkovcu, Braču, Dubrovniku i Karlovcu, a Provincija Božje providnosti proteže se na šest država. Sestre pomažu starijima i bolesnima, rade s djecom, djeluju na župama, vode zborove, a djeluju i u misijama u Africi”.

Život u vjeri obilježio odrastanje s. Marijane

Odrastanje u vjerskom duhu obilježilo je život s. Marijane koja ističe da u djetinjstvu nikada nije pomišljala biti redovnica. „Rođena sam u Zagrebu. Imam jednoga brata. Išli smo s roditeljima na misna slavlja, s bakom i djedom na hodočašće u Mariju Bistricu. Sjećam se da je moja prabaka uvijek imala krunicu u ruci i da je svaki dan molila križni put. Bio je jedan period kada smo se udaljili od crkve. Tada su neke stvari bile bitnije, pogotovo u vrijeme puberteta i srednje škole. Poslije je moj tata obolio od raka i to je bio presudan trenutak u mome životu. Tada sam se okrenula opet Bogu i promijenila svoj način života”.

Providonosni susret majke i s. Antonele iz Družbe Kćeri Božje ljubavi

Uz povratak k Bogu javio se poziv. „Mislila sam tada da je to glupost, da si to umišljam i zapostavila sam poziv. Tada sam imala 21 ili 22 godine. Jednostavno sam tada rekla Bogu da me dovede u samostan ako me zove. Kroz nepunih godinu dana ponovno sam osjetila poziv i došla u samostan. A za odabir Družbe Bog se poslužio mojom majkom. Naime, razmišljala sam o jednoj zajednici koja mi se sviđala, ali nije bila prisutna u Zagrebu. Kako je bio Veliki tjedan odlučila sam čekati da prođe vrijeme Uskrsa. Jedno večer moja je majka došla doma i ispričala mi je kako je u tramvaju susrela jednu časnu sestru iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. S njome je razgovarala i rekla mi je da joj se mogu javiti. Dodala je da sestre djeluju u Zagrebu i da tako ne bih trebala ići daleko od doma. Kada je prošao Uskrs javila sam se s. Andrei koja je tada bila odgovorna za kandidatice. Došla sam na prvi, drugi, pa treći susret, napisala molbu i ušla u Družbu Kćeri Božje ljubavi.”

“Želja za služenjem Bogu jača je od svega”

Prvi dani u zajednici bili su u znaku uzbuđenja i upoznavanja sestara. „Osjećala sam uzbuđenje što konačno živim ono što želim, a s druge strane bilo je izazovno u novoj zajednici – novi ljudi, nova okolina, nove situacije, ali želja da služenjem Bogu poništavala je sve teškoće. Najviše me je oduševilo to koliko su sestre otvorene jedna prema drugoj i koliko se ta ljubav Božja koju mi trebamo činiti vidljivom u svijetu vidljiva među nama, u tim međusobnim odnosima”.

Milosni trenuci oblačenja redovničkog odijela i zavjeta

Za oblačenje redovničkog odijela i polaganje prvih zavjeta s. Marijana ističe da su to milosni trenuci. „U tim trenucima uvijek smatrate jeste li dostojni te milosti koja vam se iskazuje i shvaćate da ste samo grešni i slabi. A, s druge strane to su stresni trenuci jer meni se općenito u takvim trenucima nešto dogodi. Tako se dogodilo da smo imale upaljene svijeće u procesiji kada smo ulazili. Kada je trebalo doći pred oltar sve su se svijeće dale upaliti, jedino moja nije. Ali, evo u tim vrlo milosnim trenucima ne možete a da ne osjetite Božju prisutnost. Kako je oblačenje bilo samo u krugu zajednice, i nisu bili prisutni roditelji, mama me je prvi put vidjela u gradu i nije me prepoznala. Mahala sam joj, a ona me je blijedo gledala. Kad sam joj prišla i pozdravila je ona se je rasplakala. Bila je jako sretna.”

Redovnički život – avantura s Kristom

Sestra Marijana trenutno studira rani i predškolski odgoj i obrazovanje na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Ističe da voli raditi s djelocm jer su oni iskreni i s njima nikada nije dosadno. Također voli kada joj se ljudi preporučuju u molitve, a veseli je i dobra knjiga, božićno vrijeme i kada pada snijeg. Po završetku studija vidi se u radu u vrtiću koje Družba ima u zagrebačkoj Granešini, u Koprivnici i u Križevcima. U radu će joj od velike pomoći biti njezino bavljenje slikanjem i izrada rukotvorina. „Odmalena sam crtala i voljela sam izrađivati rukotvorine. Kada sam došla u samostan za veće prigode izrađivali smo darove za sestre u obližnjim zajednicama. Sestre su vidjele da je kod mene izražena kreativnost koja se i u zajednici nastavila razvijati.”

Za svoj redovnički život s. Marijana kaže da je avantura, te potiče i druge koji razmišljaju da se odvaže. Zaključno poručuje: „Ne bojte se, neće uvijek u životu ispasti onako kako mi želimo, ali bit će na naše najveće dobro. Ipak, Bog sve vodi”.