Budi dio naše mreže

S. Ljiljana Radošević: Bez obzira u kojem si zvanju najvažnije je da si u službi Isusu!

Uršulinka s. Ljiljana Radošević svjedoči kako je euharistijski Isus bio njezina ljubav od malena, a susrela ga je tijekom klanjanja u župnoj crkvi u Gori. Iako je odrastala u vrijeme komunizma, kada je vjera bila zabranjivana, to je nije moglo rastaviti od Isusa. Svijest da je On stalno prisutan u njezinom životu razlog je njezina osmijeha kojeg ne skida s lica.

/ Svjetlana Đuran

„Isuse, kako ljudi tako malo mare za tebe? U srcu sam osjetila odgovor: Pa što tebe briga za druge? Ti se meni daj potpuno! Tu je bio pravi Isusov poziv tako da sam sigurna da me je on pozvao”, ističe s. Ljiljana Radošević svjedočeći o svojoj Galileji, svojoj Baniji, u kojoj je odrastala i gdje je poput Isusovih učenika doživjela radikalan zaokret u životu od kojeg je živjela.

S. Ljiljana je rođena u Prnjavoru Čuntićkom u župi Čuntić gdje je, kako ističe, imala nezaboravne susrete s Isusom, kao i u Petrinji u kojoj je pohađala gimnaziju i gdje se u 17. godini istinski susrela s Isusom, njegovom porukom i sakramentima. „Pravi poziv imala sam u župi Gora za vrijeme godišnjeg klanjanja, jer je euharistijski Isus moja ljubav od malena. Išla sam u tu župu koja je bila vjernički dosta pasivna, a to je bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je kod nas komunizam bio jako snažan. Za vrijeme klanjanja nikoga nije bilo u crkvi osim roditelja tog svećenika i mene. Tada sam pitala Isusa kako ljudi tako malo mare za njega. U srcu sam osjetila odgovor: Pa što tebe briga za druge? Ti se meni daj potpuno! Tu je bio pravi Isusov poziv tako da sam sigurna da me je on pozvao. I, poslije toga su slijedili koraci kako i gdje”.

“Tata mi je branio odlazak u crkvu, ali to nije bilo njegovo uvjerenje”

Za svoje djetinjstvo s. Ljiljana ističe da je bilo radosno. „Imala sam lijepo djetinjstvo, puno radosti, puno normalnih i zdravih susreta. Sve je bilo tako lijepo, samo što je moj tata u to vrijeme bio član partije. Naime, naši su ljudi možda najsnažnije i najradikalnije doživljavali komunizam. Oni koji nisu bili članovi Saveza komunista radili su teže poslove. Moj je tata radio u željezari na lupanju željeza dok nije ozlijedio ruku. Onda su mu ponudili da završi neki tečaj kako bi dobio bolji posao, a cijena je bila da se pridruži komunistima. Tata je to učinio jer nas je bilo petero djece, kasnije je došla još jedna seka, i on je morao djelovati po njihovom diktatu. Cijela je obitelj trebala disati u duhu bezvjerstva, tata nam je branio odlazak u crkvu, ali to nije bilo njegovo uvjerenje”.

S. Ljiljana se morala dosta skrivati i za prvu pričest i za krizmu, a k tome u župi nisu imali svoga svećenika nego su dolazili svećenici s drugih župa za misu i vjeronauk. „Nisam imala ni mogućnost za neki vjerski odgoj. Međutim, Bog me je kroz sve te okolnosti dodirivao u srcu, vodio, i ono što mislim da je u tome bilo jako dobro jeste da sam uvijek postavljala pitanja – zašto ovo, zašto ono, pa Bože ako ti postojiš sam me uvjeri u to. Nutarnja druženja s Isusom su me odgajala, i tako je to do danas”.

Susret s Isusom u Gori

Prve misli o redovničkom životu javljaju se nakon prve godine studija. „Završila sam pedagošku gimnaziju u Petrinji i nakon toga sam upisala biologiju i kemiju. Mogu reći da mi se na praznicima poslije te prve godine dogodio susret s Isusom u Gori, pamtim da je to bilo 16. srpnja, i poslije toga sam intenzivno tražila gdje se mogu Bogu potpuno predati, i gdje mu mogu služiti. Jako sam voljela i cijenila obiteljski život, brak, ljubav,… U mojem traženju pomogao mi je jedan svećenik preč. Pukec, župnik iz Petrinje. Njega sam pitala gdje se mogu Bogu potpuno predati, da se udam i ostanem u svijetu ili… Dalje nisam ništa rekla jer nikada nisam planirala odlazak u samostan. On mi je rekao da se molim Duhu Svetom.”

Kroz devetnicu Duhu Svetom stigao je i odgovor. „U toj devetnici opet sam išla kod preč. Pukeca, jer smo organizirali duhovne vježbe za mlade, i tom prilikom mi je on jasno, kao da je Isus sam bio, rekao da misli da me Bog zove, da trebam ostaviti sve i poći u samostan. Ja sam tada počela plakati i rekla sam da ne znam što će moji roditelji reći. Najstarija sam u obitelji, roditelji su me školovali i obećavala sam tati kako ću mu pomagati, i kako ću mu sada reći da idem u samostan. Tada mi je on rekao jednu Isusovu rečenicu iz evanđelja: ‘Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan’. Ta me je rečenica unutra duboko zahvatila i dala jedan mir, sigurnost, i rekla sam si da onaj koji iza toga stoji mora biti moćan. To mi je Isus u životu i pokazao.”

Svoju odluku da ide u samostan s. Ljiljana je priopćila dan uoči odlaska. „Svi su mi, kada su čuli da idem u samostan, rekli da sam luda. A, ja sam živjela od riječi onoga koji me je pozvao. On se pobrinuo za sve. Ovdje ću spomenuti i kako je to bilo. Za vrijeme Domovinskoga rata moji su bili protjerani s Banije. Tada sam bila glavarica u zagrebačkom samostanu u Vlaškoj i čitava je obitelj došla k meni. Moj se tata naglo razbolio i umro. Kada su ga iznosili iz samostana, zbog nekih radova, sva su vrata bila otvorena. Tada sam se sjetila kako mi je tata kada sam mu otkrila da želim ići u samostan, iako žalostan, rekao da mogu ići ako je to za moju sreću. Ali, ako mi ne bude dobro i ako se bilo što dogodi da znam da su mi njegova vrata uvijek otvorena i da se mogu vratiti doma. Ta mi je rečenica bila toliko snažna i davala mi je slobodu u mojem pozivu da slobodno iz ljubavi idem za Isusom”.

Zašto uršulinke?

Preč. Pukec bio je od velike pomoći i u odabiru redovničke zajednice. „Rekao mi je kako misli da me Bog zove uršulinkama, koje su duhovno i intelektualno na visini. I zaista, to su bile žene duboke vjere, kontemplacije, a opet apostolske i bliske ljudima. Tako sam se odlučila za uršulinke i nisam se nikada pokajala. Kasnije sam upoznala puno dublje i do danas upoznajem našu utemeljiteljicu sv. Anđelu Merici koja je aktualna za sva vremena i kojoj je Isus bio jedino blago pa je i nama preporučila da nam utočište uvijek bude do nogu Isusa Krista”.

U osvrtu na svečanost polaganja redovničkih zavjeta s. Ljiljana posebno ističe pripravu. „Sjećam se duhovnih vježbi, kroz osam dana susretanja s Isusom u dubini svoga srca. Onda izlazak iz te šutnje i taj jedan čin duboke poniznosti pred Isusom da je pozvao mene i da sada po tome činu zavjetovanja, polaganju zavjeta, sa svoje strane činim ono što mogu – predajem se njemu po poslušnosti, siromaštvu, čistoći, taj jedan radikalizam … Sam čin polaganja zavjeta bio je u jednoj dubokoj nutarnjoj radosti, miru i sreći.”

Doživljaj Isusove blizine kroz sakramente

Isusovu prisutnost s. Ljiljana je doživjela i kroz sakramente pred jedan operacijski zahvat. „U Varaždinu sam bila sakristanka u katedrali i kada je umro rektor katedrale željela sam ukrasiti njegov odar. Noseći kantu s ukrasnim lišćem u žurbi sam preskočila jednu stepenicu i pala. Posljedice toga jakog pada osjetila sam tek nekih tri mjeseca kasnije kada mi se dogodilo to da nisam mogla micati tri prsta na ruci. Otišla sam na preglede koji su pokazali da mi se kao posljedica pada pojavio hematom. Kroz to vrijeme on se sasušio i oko njega se počela stvarati voda koja je pritiskala centre u mozgu što je onemogućilo normalan pokret prstiju na ruci. Liječnik mi je pojasnio da će mi izbušiti dvije rupice kroz koje će riješiti taj problem. Ostala sam u bolnici i dvadesetak minuta prije operacije došao mi je svećenik koji je skrbio o bolesnicima i pitao me je hoću li se pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Primila sam sakramente i tako sam u tome vidjela Isusa. Kada me je pomazao svetim uljem osjetila sam taj miris i snagu Duha Svetoga koji nas jača”.

S. Ljiljana svjedoči da nije imala nikakvih razmišljanja o opasnosti operacije. „Prepustila sam se Isusu i s osmijehom sam otišla na operaciju. Poslije operacije nisam trebala koristiti nikakve tablete, jer me ništa nije boljelo. To je iskustvo da je Isus, kada nam je ostavio sakramente, svojim vlastitim primjerom pokazao kako je On liječio ljude, i ako njemu vjerujemo i njegove sakramente s vjerom primamo da je to isto Isusovo djelovanje kao što je bilo kada je on to sam činio. Znam da je moj oporavak od operacije bio Isusovo djelo. To nije nikakva fanatična vjera, nego samo vjera u snagu sakramenata. Mogu reći da to Isus čini, to nije nešto naše”.

“Pokušavala sam mlade kroz kršćanske meditacije dovesti do susreta sa živim Bogom”

S. Ljiljana je veći dio svoga života provela u Slavonskome Brodu. Predavala je vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi, u župi je vodila grupe krizmanika, prvopričesnika, biblijski sat, liturgijsko-molitvene susrete, duhovne obnove, bila je angažirana i u različitim pastoralnim komisijama, a trenutno je sakristanka u župi Gospe brze pomoći. „Bez obzira gdje čovjek radi i što radi, koje poslanje ima, najvažnije je da je u službi Isusa Krista. Do Isusa sam došla preko Marije, njegove majke, po molitvi krunice. I kada me je dovela k Isus ona je i dalje tiho i nenametljivo ostala tu. I ta njezina tiha prisutnost događa se i u ovom svetištu, a ona je brza i spremna pomoći”.

Radeći s mladima s. Ljiljana je primijetila koji ih problemi muče i što očekuju od Crkve i društva. „Mladi su uvijek izazov za nas starije zato što su oni tražitelji autentičnog, istinskog kršćanskog života. Oni su veliki tražitelji Boga i smisla života. Ja sam ih kao takve susrela. To su toliki potencijali. A, kako ih dovesti do susreta s Isusom? Najprije vlastitim autentičnim životom, a onda kroz molitvu i to molitvu kršćanske meditacije gdje se čovjek susreće s Bogom u središtu svoga bića, u svome srcu gdje i jeste Božje boravište. Pokušavala sam mlade kroz te naše kršćanske meditacije dovesti do susreta sa živim Bogom. Zanimljivo je da su jako voljeli tišinu, meditativnu glazbu i pristup riječima evanđelja. Tu su oni susreli sebe i kasnije su, zahvaćeni Kristom, nastavili to živjeti. Mnogi su i danas evangelizatori mladih. Mladi traže od društva da bude pravedno, da nema socijalnih nejednakosti, da se zapravo živi evanđelje.”

Današnjem čovjeku nužno je posvješćivanje tko je i tko je Bog u njegovom životu

Kao voditeljica brojnih duhovnih obnova s. Ljiljana se osvrće i na stanje u kojem se nalazi današnji čovjek. „Ono što mogu reći je da je današnji čovjek izgubio sebe u buci i strci te pretjeranom angažmanu na sve strane. Izgubio je svoje vlastito središte i ne vidi koji je smisao svega toga. Stoga mu je potrebno i važno da malo stane, da se susretne sa samim sobom, da otkrije koji je temelj njega kao osobe, a to je Bog. Potrebno je da promišlja o svome životu, što radi, zašto i kako radi, jer u dnevnoj strci ne stigne o tome razmišljati. Stalno ide od jednog sastanka do drugog, s jedne aktivnosti u drugu i jednostavno ne stigne stati i vidjeti gdje je sam u svemu tome. Iz mojih iskustava i duhovnih obnova mogu reći da je to jedno posvješćivanje tko sam ja, tko je Bog u mome životu, tko je bližnji, na kojem je mjestu moja supruga i moja djeca, potrebno današnjem čovjeku da može funkcionirati normalno. To nije neka nadogradnja, to je nužna potreba.”

S. Ljiljana također poručuje: „Moje iskustvo me je poučilo i to bih željela reći svima da vjerujemo Isusu. Imajmo povjerenja u njegove riječi, Isus ne može prevariti. Ako kasni čekaj ga, ali se njegova obećanja svakako ostvaruju.”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja