Budi dio naše mreže

S. Jasna Crnković: "Promatrajmo Božji prst u svome životu!"

S. Jasna Crnković tajnica je Provincije Krista Kralja Družbe Kćeri Milosrđa TSR Sv. Franje, upraviteljica Zaklade „Blažena Marija Petković“ i autorica slikovnice „Božji smiješak - Blažena Marija Propetog Petković".

/ Svjetlana Đuran

Ljepota obiteljskog zajedništva i življene vjere je ono što s. Jasna posebno pamti iz djetinjstva. Rodila se je u Subotici, u Vojvodini, u kršćanskoj obitelji u kojoj je njegovan vjerski život. Prisjeća se kako im je jedna osoba, kada ih je vidjela jednog nedjeljnog jutra, rekla da ih je lijepo vidjeti kada dođu zajedno na klanjanje. Unatoč svakodnevnim obvezama roditelji su sa svoje troje djece nastojali očuvati upravo to zajedništvo. Život u Subotici, kao multietničkoj sredini, obilježila je tolerancija ljudi. Ali, kako ističe, nije bilo jednostavno odrastati u ratno doba kada se razmišljalo što će s njima biti. Jako se osjetio embargo za Srbiju i bilo je teško nešto nabaviti.

“U toj sredini svakako da nije bilo lako biti Hrvat i svjedočiti to, iako moja obitelj i oni s kojima sam bila, nisu se libili reći tko smo i što smo. Na takav način smo i opstali. Ja sam ponosna što sam u Subotici Hrvatica. U takvoj situaciji snagu smo nalazili u crkvi gdje smo se i okupljali uz pomoć svećenika i redovnica, koji su nas u tome odgajali i ohrabrivali. Ima više događaja koji su to i pokazali, a jedan od njih je iz ratnoga vremena, dakle 1996. godine. Još uvijek je bilo sve nesigurno, do nas u Subotici nije stizalo ništa od vjerske literature, a moja je župa slavila 100. godišnjicu izgradnje crkve i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić došao je na tu proslavu. Za nas je to bilo, ma i više, nego da je sam Papa došao”, rekla je s. Jasna.

Tijekom odrastanja zamišljala je sebe kao majku s puno djece, bila je jako aktivna u župi i željela je studirati teologiju u Zagrebu. Kada su je pitali gdje će stanovati, odgovara bi “u kući naših časni”. I dok su njezin odgovor shvaćali kao odlazak u redovnice, ona sama u početku nije dijelila to mišljenje. Onda je uslijedio razgovor s Bogom, pokušavala je doznati što On od nje želi, stavljala je na vagu s jedne strane bračni život, a s druge Bogu posvećeni život, i to je trajalo do kraja četvrtog razreda srednje škole.

“Najgore je što vaga ni na jednu stranu nije prevagnula. Sve mi je bilo privlačno – biti majka i roditi dijete, te iz svoga tijela stvoriti novi život je najljepše u životu, a s druge strane Bog koji te zove, koji ima plan za tebe, koji zna gdje ćeš biti najsretniji, biti duhovna majka mnogima je opet nešto fantastično. To me je dugo mučilo, sve do jedne duhovne obnove kada je svećenik u jednom trenutku rekao da kada se odlučiš za bračni život, uz pretpostavku sakramentalnog života, ti mužu obećavaš do kraja života. Nema probnog perioda – ne može se vjenčati na godinu dana pa ćemo vidjeti ako uspije onda je to pravi brak, a ako ne uspije onda nije. S druge strane odeš u redovnišvo – imaš probni period, pa sam kasnije vidjela: godinu kandidature, godinu postulature, dvije novicijata, pet juniorata i za sve to vrijeme možeš vidjeti jesi li ti za taj život ili nisi. I ja sam, u biti, išla vidjeti po onoj Gospodinovoj “Gospodine, gdje stanuješ? Dođite i vidite”, prisjetila se s. Jasna.

Početak redovničkog života bio je u samostanu u zagrebačkim Šestinama, gdje je bila Kuća formacije – kandidature i postulature. Tu je s. Jasna provela i novicijat – dakle prve tri godine svoga redovničkog života, a kasnije u junioratu je bila u provincijalnoj kući. U osvrtu na promišljanja o zahtjevnosti redovničkog života ističe dva trenutka koja su bila značajna u njezinom životu što se tiče zvanja. Prvi je bio u novicijatu gdje je, razmišljajući o teškoćama na koje je naišla, zapitala se treba li ostati tu kao redovnica. Onda je išla analizirati hoće li joj biti lakše ako ne bude redovnica, hoće li joj biti lakše u obitelji, hoće li muž biti tako dobar kako ga zamišlja, kako će izgledati život s djecom, pa je zaključila da joj neće biti lakše, jer teškoća ima i u redovničkom i u obiteljskom životu. A, drugi puta kada je bila jako u strahu su doživotni zavjeti kada je trebala doživotno obećati da će biti vjerna Isusu Kristu, upućujući život ka Onome koga ne vidimo. I tu zaista treba biti vijernik i zaljubljenik u Isusa da se to može živjeti. Taj trenutak straha je bio vrlo jak, međutim ljubav prema Kristu je prevladala.

 

S. Jasna je predstavila rad Zaklade “Blažena Marija Petković”, koja pomaže školovanje siromašne i bolesne djece i mladih, obiteljima s brojnom djecom, starijim osobama, te osobama slabijeg imovinskog stanja. U razne inicijative Zaklade uključeni su, pak, Poslanici Milosrđa – laici koji žive u duhu karizme bl. Marije Petković i djeluju u župama u gdje u pastoralu pomažu sestre Kćeri Milosrđa. Osvrnula se je i na slikovnicu koju je napisala “Božji smiješak – Blažena Marija Propetoga Petković”, s namjerom da blaženicu približi djeci na njima prikladan način. Tekst je, po nadahnuću, nastao u sat vremena, rekla je s. Jasna, a oslikala ju je naivna slikarica Cilika Dulić Kasiba.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja