Bog u svome neizmjernom milosrđu milostivo gleda na čovjeka i njegove patnje. Tome u prilog ide i činjenica da nakon razorne snage prirodne nepogode potresa šalje iskru nade na Banovinu. Naime, u Sisak su se u veljači 2021. doselile Sestre Milosrdnog Isusa. Jedna od njih s. Ivana Perković ističe da je najsretnija kada vidi da je Isus uspio doći do nečijeg srca. A, kako bismo pažljivije gledali na Božje milosrđe i postali djelotvorniji znak Božjih djela u našim životima pomaže svetkovina Božjeg milosrđa. S. Ivana podsjeća da ideja Nedjelje Božjeg milosrđa dolazi od poljske redovnice sv. Faustine Kowalske.

„Da danas u Crkvi imamo svetkovinu Božjeg milosrđa zaslužna je sv. Faustina i njezin ispovjednik bl. Mihael Sopoćko, koji je poslušan Božjem glasu i s. Faustini pokušao pokazati svijetu što znači Božje milosrđe, poticati i širiti pobožnost Božjem milosrđu. Nedjelja Božjeg milosrđa zaživjela je tek 2000. godine. Tadašnji papa Ivan Pavao II. proglasio je Nedjelju Božjeg milosrđa. Tako je ostvaren Isusov zahtjev koji je preko s. Faustine tražio da se njegovo milosrđe štuje posebno svetkovinom na prvu nedjelju nakon Uskrsa. Slavljenjem ove svetkovine na poseban se način uprisutnjuje i osobito časti otajstvo milosrđa. Na samu svetkovinu Crkva pruža mogućnost djelomičnog ili potpunog oprosta. Isus obećava svoje milosrđe svakom tko mu se s pouzdanjem obrati, osobito najvećim grešnicima koje silno ljubi”.

Sv. Faustini je, kako ističe s. Ivana, bilo silno važno poslušati Isusov nalog i širiti pobožnost Božjem milosrđu koje je i sama iskusila u svome životu. „Isus se u objavama s. Faustini objavljivao kao trpeći, kao onaj koji je potreban milosrđa s naše strane ali u smislu kako bi nas potaknuo na činjenje milosrđa prema bližnjima. Tako susrećemo u objavama koje je sv. Faustina imala kako Isus sam govori kako želi da se slavi Nedjelja Božjeg milosrđa jer bi on kroz tu svetkovinu ljudima pružao kao posudu iz koje bi mogli crpiti njegove milosti koje ima u izobilju i koje želi dijeliti, a ljudi nesvjesni toga dara ne znaju na koji način otvoriti svoje srce i kako mu se približiti. Upravo Nedjelja Božjeg milosrđa svima nama je poticaj da se prisjetimo da je Božje milosrđe neizmjerno i nudi nam se svakodnevno. Istovremeno nam je ta svetkovina podsjetnik kako jedino Božje milosrđe, kada zaživi u srcu čovjeka, može djelovati kroz njega na druge”.

Proslava Nedjelje Božjeg milosrđa u Družbi sestara Milosrdnog Isusa

S. Ivana ističe da sestre Milosrdnog Isusa proslavljaju radno Nedjelju Božjeg milosrđa. „Želimo što bolje približiti ljudima svetkovinu Božjega Milosrđa. Ima ljudi koji nisu dovoljno upoznati s time i često se pitaju što to uopće jeste. Poruka milosrđa je u Hrvatskoj počela živjeti, svećenici govore o milosrđu kao načinu na koji se možemo spasiti. I mi sestre trudimo se Nedjelju Božjega milosrđa proslaviti u zajedništvu s drugima, kako bismo upravo u tome zajedništvu doživjeli puninu Božjeg milosrđa kojeg smo svi potrebni”.

Družbu sestara Milosrdnog Isusa osnovao je 1947. godine u Vilni u Litvi bl. Mihael Sopoćko. Oko njega se okupilo šest djevojaka koje su imale poticaj Duha da žele živjeti Božje milosrđe među ljudima. S. Ivana naglašava da je on sam to shvatio kao Božji znak, te iako su prve zavjete sestre imale u Litvi, zajednički život započinju u Poljskoj u gradiću Mysliborzu gdje se danas nalazi svetište Božjeg milosrđa. Iako nisu brojčano velika zajednica, ima ih oko 150, prisutne su u cijelome svijetu. U Hrvatskoj djeluju od rujna 1999. godine.

Poslanje sestara Milosrdnog Isusa u Hrvatskoj

„Djelovanje sestara u Hrvatskoj obilježeno je simbolom milosrđa. Godina 2000. bila je proglašena Godinom Božjeg milosrđa, a došle su na poziv jednoga laika iz Pule u čijem su domu živjele osobe različitih nacionalnosti koje su za vrijeme rata izbjegle iz Bosne i Hercegovine. Njima je bila potrebno duhovno bogatstvo, jer su u ratnom vihoru izgubili sve i nisu više imali nade za život. Sestre su samim primjerom svoga života nastojale potaknuti štićenike doma da sami dođu do Božjeg milosrđa koje im je potrebno. Prve sestre bile su Poljakinje i njima su se pridružile kandidatkinje koje su željele živjeti Božje milosrđe, a vrlo brzo se širila i pobožnost Božjem milosrđu, ljudi su upoznali Božje milosrđe kao znak spasenja. Prve sestre su imale veliku ulogu u prenošenju poruke Božjega milosrđa, s time da su morale učiti hrvatski jezik, ali bilo je tu brojnih primjera koliko Duh Sveti nadahnjuje one koji su mu otvoreni i on pronalazi put kako će dotaknuti srce čovjeka”.

Nakon 20 godina djelovanja u Puli sestre Milosrdnog Isusa odlučuju nastaviti svoj apostolat u Sisku s Udrugom Betlehem s kojom imaju slično poslanje u društvu. „Zanimljiv je naš put do Siska. Obzirom da u kući gdje su sestre djelovale više nije bilo nikoga od prognanika bilo je pitanje što će biti sa sestrama Milosrdnog Isusa u Hrvatskoj, hoćemo li nastaviti svoje poslanje ili ćemo zatvoriti kuću i čekati ponovni poziv. U tu priču ulazi pavlin p. Marko Glogović koji je veliki štovatelj Božjega milosrđa. Nadahnut Duhom Svetim nije mogao zamisliti takvu situaciju da sestre ostanu bez kuće i ponudio nam je suradnju s Udrugom Betlehem. To su i naši poglavari u Poljskoj prihvatili kao znak da trebamo ostati u  hrvatskim krajevima. Taj prijedlog je nama bio Božji dar i znak da možemo nastaviti širiti svoju karizmu. Sretne smo zbog toga jer unatoč mnogim protivštinama koje su nas zadesile u razdoblju preseljenja imamo mir u srcu i vidimo kako je to upravo ono što je Bog htio za nas u ovome trenutku”.

Sestre stižu u Sisak u specifično vrijeme nakon razornog potresa. Posljedice prirodne nepogode su sveprisutne i u takvim okolnostima šire se polja milosrđa na kojima sestre djeluju. „Djelujemo na župi sv. Kvirina i ono što možemo primijetiti kroz ovo vrijeme od našega dolaska koliko je potrebna nematerijalna pomoć, jer su se Hrvatska i svijet pokazali u tim teškim trenucima za Sisačku biskupiju i županiju. Ljudi često traže razgovore, utješnu riječ, nešto što bi ih iznutra ispunilo u svim tim događajima koji su se nanizali, jednostavno traže Boga. Zanimljivo je kako ne znajući da traže Boga dolazimo s njima do zaključka da je upravo On ono što traže. Naša zadaća je prije svega potaknuti ljude na molitvu”.

„Božja ruka je bila nadamnom i čuvala me u sazrijevanju da mogu čuti njegov poziv“

Ova rođena Karlovčanka i sama je u životu iskusila Božje milosrđe u rastu u vjeri i u otkrivanju poziva. „Moje odrastanje bilo je sretno. Dolazim iz obitelji koja nije živjela vjeru, ali je živjela jednu radost zajedništva. Imam starijeg brata i mlađu sestru, i nama nikada ništa u životu nije nedostajalo. Mislim da se u tome vidi Božja ruka koja je bila nad nama, iako nisam znala da me On prati pokazalo se da je bio cijelo vrijeme u mome životu. Sjećam se svojih priprema za prvu pričest kada sam zajedno s mamom išla na misu. Tada mi je to bilo čudno jer nisam znala što to znači. Sjećam se kako sam nakon toga voljela čitati litanije Majci Božjoj iako nisam znala što one predstavljaju ali su mi bile zanimljive. U toj mojoj nesvjesnosti Bog kao da je tiho pripremao teren za to da jednoga dana može poslati poruku: ‘Ivana, želiš li me slijediti?’ Sada kada gledam na to vrijeme svoga života vidim znakove Božje milosti da, iako nisam bila vezana uz Crkvu, Bog me je čuvao od nekih stvari i pratio u sazrijevanju da mogu čuti njegov poziv”.

A, taj poziv dogodio se nakon primanja sakramenta potvrde kada s. Ivana nije poput brojnih mladih toga uzrasta otišla iz Crkve. „Mnogi su se čudili što nastavljam ići na misu. Za mene je to bilo isto dosta neobično iako sam tada u srcu prvi put osjetila da želim otkriti što za mene znači vjera, zašto su me roditelji krstili, što za mene znače sakramenti… Imala sam puno pitanja i već tada je sazrijevala moja vjera u raznim odgovorima što za mene znači Gospodin, što je učinio za mene, i tako s 15 ili 16 godina došlo je prvo pitanje: ‘Želiš li me slijediti?’. Meni je to bio šok. O tome nisam nikome pričala jer sam sama bila zateknuta pitanjem jer nisam nikada razmišljala o tome da bih bila redovnica ili nešto tako. Okolnosti koje su uslijedile navodile su na to da se želim predati Gospodinu. Nisam znala što to znači. Sjećam se kako sam razmišljajući što želim raditi za Gospodina kao grafički dizajner planirala Isusa prikazivati preko medija i svjedočiti o tome što je učinio u mome životu. Ali, razmišljajući o tome zaključila sam da to nije to. Pitajući Boga kako to nije to kao odgovor su stizala pitanja želim li ga slijediti.”

Susret s Milosrdnim Isusom

S. Ivana se nadalje prisjeća da je u to vrijeme njezina odlučivanja o pozivu na župu došao novi župnik koji je mlade slao na druženja, organizirao razne susrete te jednom zgodom pozvao sestre Milosrdnog Isusa. „Kroz to vrijeme odluke razmišljala sam o više redovničkih zajednica, ali nikada o Družbi sestara Milosrdnog Isusa jer o njima nisam ništa previše znala. Kada su sestre došle sa skupinom mladih ostala sam u šoku – prvi puta sam ih vidjela, a u srcu sam imala osjećaj kao da ih znam oduvijek. Sestre su mi približile sliku Milosrdnog Isusa koja je na mene ostavila duboki dojam. Nedugo nakon tog posjeta sestara doživjela sam jedan zanimljiv znak od Gospodina. Nakon izlaska iz crkve naišla sam na sličicu Milosrdnog Isusa natopuljenu u vodi, i tada mi je kroz glavu prošla misao: ‘Ivana, uzmi me i obriši suze s moga lica’. Danas ne znam gdje je ta sličica, ali imam je duboko zapamćenu kao znak Milosrdnog koji me na taj način uputio da želi biti utješen od strane nas ljudi što je jedna velika milost prihvatiti takav poziv.“

„Župnik mi je kupio jednosmjernu kartu za Poljsku“

Cijelim svojim bićem s. Ivana je prihvatila Božji poziv. Njezina odluka bila je vidljiva i izvana tako da je, vidjevši to, župnik za nju kupio jednosmjernu kartu za Poljsku. „Radost je bila u srcu i veliko pitanje kako će to sve biti jer sam morala ići u Poljsku. Prije toga sam Isus postavljala bezbroj pitanja među kojima je bilo i to zašto mu se ne mogu predati kroz neku redovničku zajednicu u Hrvatskoj, jer i ovdje ima puno potreba. Na moja pitanja uvijek mi je odgovarao znakovima. Tako sam mu postavila pitanje je li njegova volja da idem u Poljsku i tražila znak. U župi je bilo cjelodnevno klanjanje i ta monstrancija je bila ukrašena mnogim ljiljanima koji su bili u pupoljcima. Rekla sam Gospodinu ako stvarno želi da idem u Poljsku neka mi dadne znak kroz procvjetane ljiljane, i izabrala sam tri pupoljka. Uvjerena da se cvjetovi neće rastvoriti do sljedećeg dana, jer je to ljudskim očima gledano bilo nemoguće, otišla sam kući. Međutim, kada sam drugi dan došla na misu pogledala sam na oltar gdje su svi pupoljci i dalje zatvoreni osim onih koje sam odabrala. Oni su bili otvoreni tako da ne mogu biti otvoreniji. Tada sam počela plakati jer sam znala što slijedi – reći roditeljima, bližnjima, da je redovništvo moja konačna odluka“.

Nakon nekoliko mjeseci prihvaćanja Božje volje s. Ivana je otputovala u Poljsku gdje počinje, kako ističe, njezina avantura približavanja Milosrdnom Isusu i upoznavanje Družbe sestara Milosrdnog Isusa. „U Poljsku sam stigla bez znanja poljskog jezika. Jedna sestra koja je došla iz Njemačke naučila me je reći dvije riječi – gladna sam i spava mi se. U početku mi je bilo teško jer nisam ništa razumjela. Nalazila sam se u situaciji takve pustinje, a mislila sam bit će radost. Međutim ta pustinja kao da mi je pomagala da ponovno niknem iz temelja. Sestre u Poljskoj su mi pomagale u privikavanju. Nakon nekih 3-4 mjeseca pokušavala sam složiti svoje rečenice na poljskom jeziku. Prvi mjeseci su bili dosta intenzivni. Ali, bila sam svjesna toga da Bog kada zove daje i milosti da se neke situacije prođu. U mojim očima sve je to izgledalo ludo, ali isto Bog kaže da lude svijeta izabra, a ne one koji su mudri pa se mogu poistovjetiti s tom rečenicom“.

Redovnički zavjeti u Godini milosrđa

Za svoje redovničke zavjete s. Ivana ističe da je to bio intenzivan doživljaj. „U samom trenutku zavjeta bila sam u tolikoj radosti da mislim kako nisam bila ni svjesna do kraja što se tog trenutka događa. Zavjeti su bili 2016. Godine u Godini milosrđa, i tada je bio susret mladih i Krakovu. Sve se posložilo u jednu takvu cjelinu u kojoj je Milosrdni Isus pokazao ljubav prema nama. Sa sestrom iz Njemačke, s kojom sam polagala zavjete, znala sam se šaliti da je to bio naš medeni mjesec. Sudjelovanje na susretu mladih u Krakovu bilo je neizmjerno iskustvo. Svakoga dana od polaganja zavjeta otkrivam što znači to otajstvo sjedinjenosti s Isusom, zavjetovati se njemu, biti u poslušnosti, čistoći i siromaštvu, to je nešto što mislim da će se očitovati kroz cijeli moj život“.

Čuvarica u svetištu u Vilniusu

S. Ivana je imala tu milost da bude čuvarica svetišta u Vilniusu u Litvi gdje se nalazi originalna slika Milosrdnog Isusa koja je naslikana prema uputama sv. Faustine Kowalske. „Mjesto gdje se slikala ta slika danas je kapela, jedna mala prostorija u kući gdje žive naše sestre u Litvi. Tu je jedno vrijeme boravio i bl. Mihael Sopoćko. Slika Milosrdnog Isusa nastala je kroz pola godine, a svaki tjedan je s. Faustina slikaru davala naputke kako slika treba izgledati. Kada je slikar završio ona se rasplakala govoreći da Isus nije naslikan tako lijep kao što izgleda. Tu se vidi ona dubina koju je s. Faustina vidjela u Isusovom liku, a slikarska tehnika i kist to nisu mogli prikazati. Slika je jedno vrijeme bila izložena u marijanskom svetištu u Ostroj Brami, a nestala je s početkom Drugog svjetskog rata i nije se znalo gdje se nalazi. Sve okolnosti oko slike i širenja pobožnosti Milosrdnom Isusu u početku su nailazili na brojne prepreke od zloga koji je sve činio da se to milosrđe ne objavi kao takvo svijetu, jer je upravo Božje milosrđe posljednja slamka spasa za cijelo čovječanstvo“.

„Mi smo svjetiljke koje pomažu da poruka Milosrdnog Isusa zaživi u cijelom svijetu“

Zajednica sestara Milosrdnog Isusa u Hrvatskoj prisutna je na Facebooku, a njihova kuća u Sisku otvorena je za djevojke koje razmišljaju o posvećenom životu. Upravo njima s. Ivana poručuje: „Isus poručuje: ‘Ne boj se!’ Tko osjeti poziv, bez obzira na razne protivštine okoline, treba u molitvi od Isusa tražiti snagu i on će sve voditi do kraja. Odazivajući se na njegov poziv ništa ne možemo izgubiti, već samo možemo biti na dobitku. A, kako se nalazimo u vremenu milosrđa svi smo pozvani djelovati i živjeti Božje milosrđe na mjestima gdje se nalazimo i živimo kako bi poruka Milosrdnog Isusa mogla zaživjeti u cijelome svijetu. Mi smo svjetiljke koje mogu pomoći drugome, rasvijetliti mu put i biti ruka podrške u teškim trenucima“.