S. Frančeska od Uskrsnuća Gospodinova (Ljubica Grgić), rođena je u Hrvatskom zagorju u obitelji s osmero djece. Odrastanje u siromaštvu bilo je za nju veliko bogatstvo koje je otkrila kasnije u svome životu. Prisjeća se da je za odgoj u vjeri u najvećoj mjeri bila zadužena majka koja je svojoj djeci čitala Sveto pismo, ali i hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj. Imala je tek 15 godina kada je počela raditi, a nakon udaje je jedno vrijeme živjela i radila u Zagrebu, zatim u Zagorju, da bi ju situacija materijalne nesigurnosti u Domovinskom ratu primorali da s obitelji potraži bolju budućnost u Beču. Dolazak u Austriju bio je promjena u njezinom osobnom, ali i u duhovnom životu.

Na upit koji je događaj prethodio njezinom obraćenju istaknula je:

“Bilo je to 1993. godine kada me je jedan kolega s posla upitao vjerujem li u Boga. Bilo je to navečer poslije posla i kada sam se vratila u stan razmišljala sam o tome. Pa, naravno da vjerujem u Boga, primila sam sakramente – krštenja, prve ispovijedi, pričesti i krizme, ali onda se dogodilo to da sam vidjela cijeli svoj život, i mislila sam si ‘Bože što je sad ovo?’ Onda sam rekla da sam spremna za ispovijed, ali ne odmah nego u Došašću. Još mi je trebalo neko vrijeme da se saberem što mi se to dogodilo, i u ispitu savjesti samo je izvirao taj moj život – pa nisam bila svjesna ovoga, pa nisam bila svjesno onoga, pa tolike godine sam u civilnom braku, pa nisam se ispovijedala,… I tako sam ja otišla u Došašću na ispovijed i kada sam se ispovijedila, to je potrajalo i ja nisam znala da je to životna ispovijed, dobila sam krunicu za izmoliti. Moram reći da sam se sjećala krunice onako površno kako je mama molila, ali sam obećala Isusu da ću izmoliti pet Očenaša kako bi mogla primiti tako željenu pričest, a krunicu ću izmoliti kada ju naučim moliti. Nisam znala da je tih pet Očenaša na čast pet rana Isusovih naša franjevačka molitva. I ja to izmolim i vratim se među puk u crkvi”

Promatrajući križ vidjela sam Isusa živoga. Iz njega je zračila tolika ljubav, to ne postoji u svijetu, on daje a ne oduzima! To me je toliko zaokupilo da sam imala osjećaj da se dižem s poda. Bila sam lagana kao perce, jer su svi grijesi pali s mene

Uz novi početak, s. Frančeska je počela pisati. Napisala je molitvu koju je molila na radnom mjestu, a doživljeno iskustvo Božje blizine bilo je vidljivo i na vani. Radost se širila na sve koje je susretala, iako su neki, kako je posvjedočila, smatrali da je razlog njezine promjene ludilo.

Ulaskom Krista u život s. Frančeske, ona je došla u kontakt sa franjevačkom duhovnošću. Kako se oduševila franjevaštvom poželjela je ući u Franjevački svjetovni red, a želja joj se ostvarila 2005. godine. Kroz to se vrijeme Gospodin njome poslužio kako bi se obratio i njezin muž. Njih dvoje su živjeli kao brat i sestra, povezani molitvom.

Od obraćenja je s. Frančeska imala tri velike želje: posjetiti Asiz i grobove sv. Franje i sv. Klare, zatim Rim te Svetu zemlju. Svako putovanje bilo je obilježeno posebnim iskustvom.

Po povratku iz Svete zemlje ostvarila se odluka koju je donijela 1997. godine – kada djecu postavi na noge, ide u samostan

Poslala je upite na više samostana čije su zajednice njegovale franjevačku duhovnost. No, ni ostvarenje poziva nije išlo jednostavnim putem. Kako nije dobila potvrdne odgovore od franjevačkih zajednica, s. Frančeska je ušla u samostan sestara Pohođenja Marijina na zagrebačkoj Trešnjevci. Ali, kako je bila formirana u franjevačkoj duhovnosti kao trećoredica, nije imala mira dok nije došla u kontakt s klarisama.

Providnošću Božjom s. Frančeska i klarise u Mikulićima imale su zajedničkog ispovjednika – fra Venancija Mihaljevića. On je pripomogao u uspostavljanju kontakata i pisanju molbe, a sve je završilo tako da je opatica samostana klarisa s. Tarzicija Čičmak došla ‘isprositi’ s. Frančesku.

“Kada je došla majka Tarzicija bilo je kao da ju oduvijek poznajem. Ja vam to uopće ne mogu objasniti. Nakon mjesec dana javila je mojoj poglavarici da sam primljena kod klarisa. Bila sam sva sretna”.

Reći ću iskreno, taj ulazak u samostan klarisa u Mikulićima u Zagrebu bio je za mene sve

U trenutku kada sam prešla taj prag osjećaj poziva koji je u meni, i na koji sam se odazvala, taj silni mir koji sam osjećala bio je odgovor na sve proživljeno”, istaknula je s. Frančeska Grgić.