„Potreba vremena, volja je Božja!“ – ovaj moto utemeljitelja Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa o. Teodozija Florentinija njegove duhovne kćeri oživotvoruju više od stoljeća i pol na hrvatskom tlu. Kako Družba živi utemeljiteljeve riječi u današnje vrijeme posvjedočila je s. Finka Tomas, poglavarica Kuće Milosrdnih sestara sv. Križa na zagrebačkom Vrhovcu gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija.

Nastanak Družbe

U osvrtu na povijest Družbe Milosrdnih sestara sv Križa s. Finka je istaknula da je Družba nastala 1856. godine u švicarskom Ingenbohlu kao odgovor na posljedice liberalizma koji je harao Europom. „Liberalni sustav stavio je sve vjersko po strani. Utemeljitelj, koji je sve to gledao i duboko osjećao da evanđeoske vrijednosti neće više imati mjesto u društvu ili će biti rubne, poticajem Božjim sav se založio i prvo krenuo sa školom. Želio je da djeca čuju Božju istinu i da budu poučena kako treba istini vjere i evanđelja. U pokretanju katoličkih škola brzo je dobio suradnike. Među prvima je bila majka Marija Terezija Scherer koja je bila, kako mi kažemo, suutemeljiteljica. Osim što je bila suradnica majka Terezija je bila i članica Družbe koju je o. Teodozije utemeljio prije nas – sestre iz Menzingena. Kasnije smo se podijelili zbog dvije grane djelovanja. Prva je Družba ostala više u školskom odgoju, a Milosrdne sestre sv. Križa kojoj je majka Terezija bila na čelu počela se baviti karitativnim djelovanjem. Sestre nisu napuštale škole ali su prihvatile druge djelatnosti koje su zahtijevale puno snage i angažmana.”

Dolazak sestara u Slavoniju

Apostolat Družbe bio je dobro prihvaćen te se brzo širila ne samo u Švicarskoj nego i izvan njezinih granica. „Brzim širenjem Družbe bio je iznenađen i sam utemeljitelj. U prvim konstitucijama piše kako neočekivani razvoj Družbe govori da je Božja ruka na djelu. Sestre su morale biti puno fleksibilne jer liberali nisu dopuštali da se na taj način djeluje. Kaže jedan autor da su škole čuvali kao zjenicu oka, jer one nisu trebale biti pod uplivom kršćanstva, odnosno vjerskim, što je o. Teodozije osobito htio i to je u počecima i uspijevao sa svojim sestrama pa su selili iz kantona u kanton. Gdje god nisu bili prihvaćeni odlazili su dalje postavljati temelje. Iako nisu mogli raditi u cijelosti kako su željeli u to su vrijeme puno učinili.”

Dolazak sestara u Đakovo. Izvor: Facebook Milosrdnih sestara sv. Križa

U kratkom vremenu od utemeljenja Družbe sestre dolaze na hrvatsko tlo, a poslala ih je upravo majka Terezija Scherer na poziv biskupa Josipa Jurja Strossmayera. „Biskup Strossmayer je osjetio potrebu odgoja mladeži i osnivanja škole. Imamo sačuvano pismo u kojem je biskup pisao majci Tereziji da ne ostavi Slavoniju bez sila koje će djelovati na odgoju ženske mladeži. Došlo je deset sestara koje su imale težak početak budući da nisu imali materijalnih sredstava, a najteže im je bilo to što nisu znale jezik. Ta grupa sestara, koja je stigla 1868. godine, bila je određena za odlazak u Ameriku. Vjerujemo da je to Božja providnost da je majka Terezija odlučila da sestre dođu u Slavoniju i počnu djelovati odgojno. U radu u školama, internatima, vrtićima, sestre su dale sve svoje snage. Internat u Đakovu prihvaćao je mlade djevojke sa svih strana, ne samo iz Hrvatske, nego i iz Baranje i Bosne. Dobro je znati da je ženska četverogodišnja škola bila rijetkost u to doba. Naša škola je bila jedna od prvih. Puno se činilo i onda se odgojna djelatnost širila.”

Suutemeljiteljica Družbe četiri puta pohodila sestre u Slavoniji

Slavonija se, ističe s. Finka, može pohvaliti da je njezinim tlom koračala majka Terezija Scherer. „Ona je četiri puta pohodila hrvatsko tlo. Prvi razlog je da ohrabri sestre kojima je bilo teško jer nisu znale hrvatski jezik, ali su za tri godine naučile jezik i mogle su početi raditi u školi. Majka Terezija je bila sretna, kontaktirala je s biskupom Strossmayerom koji je sestrama bio zaštita i oslonac u svakom pogledu. Ona se nije zadovoljila samo jednim posjetom nego je došla još tri puta i sestre su uvijek osjećale njezinu veliku podršku u svome djelovanju.”

Uz rad na odgoju mladih sestre su bile samaritanska ruka svima u potrebi. „O. Teodozije nije želio da se samaritanska služba zapusti, nego da i odgojna i samaritanska grana budu jednako zastupljene. Kada su sestre došle u Đakovo zatekle su jednu malu biskupijsku bolnicu gdje su odmah počele djelovati. Brinule su o tridesetak bolesnika. Ta se samaritanska služba sestara s vremenom razvila i doživjela procvat između dva rata tako da su sestre doprle do svih krajeva ondašnje Jugoslavije.”

Samostan u Đakovu danas.

Teška vremena poticaj za pionirske pothvate

Od dolaska u Slavoniju sestre poduzimaju pionirske pothvate. „Budući da je s Drugim svjetskim ratom stigla i zabrana odgojnoga rada sestre su morale napustiti škole te uskoro i bolnice. Uz pomoć majke Amadeje Pavlović, koja je jako razmišljala što učiniti, izlaz je pronađen u tome da sestre počnu djelovati u župama. Župnici su dobrim dijelom stradali u ratu i djeca su ostala bez kateheze. Na poticaj biskupa sestre su prihvatile rad na župama. Svakako, majka Amadeja se savjetovala s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem jer je to bilo nešto novo što sestre nisu prije radile. Uz Stepinčev savjet i mudru ruku majke Amadeje sestre, prvenstveno učiteljice, krenule su u katehetski rad. Sestre su svojim znanjem jako puno pridonijele pastoralnom radu na župama – katehetskom, vjerskom, odgojnom radu. O tome svjedoče mnogi sačuvani plakati koje su radile kako bi djeci što više prenijele poruku koju su naviještale.”

Majka Amadeja Pavlović. Izvor: www.sestre-sv-kriza.hr

Majka Amadeja proniknula je i u odluku s početka rata da se sestrama, koje su bile medicinske sestre, onemogući rad u bolnicama u redovničkom odijelu. „Majka Amadeja je shvatila da se tu ne radi samo o redovničkom odijelu nego o samoj Crkvi i njezinom identitetu. Nisu prihvatile odluku vlasti da rade u bolnicama u civilu te su sve sestre morale otići iz bolnica. Bio je to veliki šok i jedna težina za majku Amadeju kada se u jednom danu na vratima samostana pojavilo 50 sestara iz jedne bolnice, s druge strane njih 40, iz zagrebačkih bolnica skoro 180 sestara itd. I u tome se vidjela Božja providnost jer su sestrama vrata otvorile bolnice u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, te su mogle djelovati samaritanski.”

Dolazak sestara u Zagreb

Ideal služenja drugima oduševljavao je mlade, kako u prvim godinama djelovanja Družbe, tako i danas, pa je Družba imala veliki broj sestara koje su djelovale na prostoru cijele ondašnje Jugoslavije. Sestre su došle u Zagreb 1912. godine. „Sestre su se kao medicinske sestre zapošljavale u bolnicama i bio im je osiguran smještaj. S vremenom se ukazala potreba za izobrazbom podmlatka te gradnjom kuće. Tako je 1927. godine kupljen posjed na Vrhovcu koji je uz širi prostor obuhvaćao vinograd i šumu. Sestre su izgradile kuću koja je bila namijenjena ne samo za boravak sestara nego je dugi niz godina nosila naziv ‘Dom za duhovne obnove za žene’. Imamo sačuvane evidencije koliko je tada žena i djevojaka prošlo kroz duhovne vježbe. Tu su se one osjećale dobro. Dolazili su svećenici i zajedno sa sestrama držali duhovne vježbe tako da je samo gornji dio kuće bio za mlađe koje su dolazile na školovanje. Kako je s vremenom i to zabranjeno kuća je drugačije preorjentirana, a dolazilo je i više kandidatica. Na Vrhovcu je bila i bolničarska škola. Mi tu karitativnu dimenziju nikada nismo zapustili. Školovale su se naše kandidatice, ali i kandidatice iz drugih Družbi.”

Gradnja kuće na Vrhovcu.

Vrtić – važna odgojna dimenzija

S. Finka ističe da je vrtić od početka bio djelatnost koju sestre nisu željele izgubiti. „Važna je odgojna dimenzija od malih nogu. Sestre su osjetile da ostaje ono što se djetetu usadi od malih nogu. Vrtić je počeo djelovati na Vrhovcu 1970. godine. U početku je to više bilo čuvanje djece, možda ne s tako verificiranim programima kako to danas mora biti, ali sestre su se uvijek posvećivale djeci. Roditelji su bili zahvalni i govorili da je to najbolji vrtić. Vrtić je nastavio s djelovanjem. Danas je smješten u drugu zgradu i vjerujemo da će biti moguće još proširiti kapacitete vrtića. Trenutno imamo tri skupine s oko 70 djece. Obzirom da se osjeti velika potreba za smještajem vrtićke djece, Grad je pitao, a mi smo odgovorili da bismo svakako željeli ako budemo financijski poduprti. Učinili smo sve što je bilo potrebno s naše strane. Nadamo se da će biti još jedna skupina, a možda čak i dvije.”

Vrtić.

Domovi za studentice

Odgovarajući na goruće potrebe smještaja studentica sestre su otvorile domove. „Možda nije odmah bio plan da se otvore domovi, ali mladi su pitali imamo li za njih smještaj. Obnovili smo jednu zgradu bivšega vrtića u koju smo primali ljude koji su dolazili na liječenje u zagrebačke bolnice. Kada smo vidjele da studentice dolaze i mole ovu smo djelatnost sveli na manje kapacitete i uredili Dom sv. Elizabete. Još smo jednu kuću obnovili, Dom sv. Josipa, i sada imamo 22 studentice koje kod nas stanuju. Radimo s njima kroz različite radionice i druženja, a kontaktiramo i s njihovim roditeljima. Želimo da studentice osjete zajedništvo koje njegujemo.”

Dom sv. Elizabete

S. Finka ističe da su domovi za djevojke kao i drugi projekti sestara ostvareni uz pomoć dobročinitelja. „Dobročinitelji su nam jako puno pomogli. Bez njihove pomoći mi ne bismo bili u mogućnosti odgovoriti na potrebe vremena. Tako je Dom sv. Josipa otvoren u vrijeme pandemije koronavirusa. Kuću smo obnovili u četiri mjeseca. Uselilo je 10 studentica. Njihove sobe su lijepo opremljene zahvaljujući dobročiniteljima jer su shvatili koliko je važan rad s mladima, da im omogućimo smještaj blizu nas, da su zaštićene u našoj sredini i da dijele naše vrijednosti.”

Blagoslov Doma sv. Josipa. Izvor: https://sestre-sv-kriza.hr/

Novi projekt – prihvatilište bolesnika na određeno vrijeme

Iako su česti upiti za širenjem kapaciteta za primanje studentica sestre planiraju novi projekt. „Obzirom da smo oduvijek njegovali karitativnu dimenziju da prihvaćamo bolesnike, djecu i odrasle, želja nam je otvoriti prihvatilište na određeno vrijeme dok se ljudi liječe. Ljudi na liječenje dolaze sa svih strana, ne mogu naći smještaj ili on nadilazi njihove financijske mogućnosti. Imamo jedna prostor koji želimo opremiti da te ljude možemo primati. To nam je na srcu jer smo to radili u zgradi bivšega vrtića. Svi ti ljudi koji su nekada bili kod nas trebaju daljnja liječenja i očekuju da ćemo im i dalje izaći ususret. Apeliramo na dobročinitelje i nadamo se da će sv. Josip opet pronaći velikodušne ljude koji će poduprijeti tu inicijativu koju smatramo jako potrebnom. Samostan se nalazi na takvom mjestu da su u blizini bolnice Sveti Duh, Vinogradska, Institut za tumore, Dječja bolnica u Klaićevoj. Bolesnici često dolaze u bolnice i trebaju barem desetak dana dok se pretrage naprave, a mi smo sretne kada možemo pružiti smještaj da se osjećaju prihvaćeno, da s njima porazgovaramo, da ih ohrabrimo”, rekla je poglavarica kuće na Vrhovcu.

Troje djece iz obitelji u posvećenom staležu

S. Finka u Družbu milosrdnih sestara sv. Križa dolazi 1968. godine, a želja za Bogu posvećenim životom došla je iznenadno. „Nas troje djece – moja sestra Ankica, brat Miro i ja, odabrali smo ovaj posvećeni stalež. Kada je moja starija sestra odlučila ići u samostan brat i ja smo rekli da idemo s njome. Kada sam to rekla uopće nisam osjećala da bi to bila neka stvarnost. Otišla sam godinu dana poslije. Kada mi je dolazila ta misao mislila sam da ne idem u samostan samo zato što je moja sestra tamo, nego ja želim biti samostalna i odlučiti što želim. Gospodin nije tako razmišljao i odluka je trebala biti brže donesena i kada sam osjetila da me to privlači trebala sam poći. Nisam znala kamo. Dvije kolegice su otišle u druge Družbe, ali ja nisam osjećala da i ja tamo trebam ići. Kada sam došla u samostan u Đakovo osjetila sam da je to mjesto gdje trebam biti.”

Sestra Finka s rođenom sestrom s. Ankicom i bratom vlč. Mirom.

Molitva u obitelji stvarala je plodno tlo za duhovna zvanja. „Roditelji su bili pravi i iskreni vjernici. Stanovali smo u blizini crkve i sve što se u njoj događalo roditelji su jako ozbiljno uzimali da tako treba biti – pošteno, iskreno, Bogu dati sve što se može. U tome okruženju živjela sam i sa sestrama franjevkama koje su djelovale u našoj župi. S njima sam lijepo surađivala ali nisam tada osjećala da bih ja trebala biti redovnica. Mogu reći da je tu bilo primisli da želim služiti Bogu, ali to nije bilo tako snažno. Te godine kada sam osjetila da trebam ići pitale su me kako to da idem u Đakovo, a ne kod njih. Sestre franjevke su ostavile na mene jako lijepi dojam tako da i danas ne razlikujem previše ova Družba ili ona Družba, svi smo tu negdje i jedni na druge djelujemo. U samostan sam ušla s 15 godina. U to vrijeme se nakon osnovne škole odlučivalo hoće li se ići u samostan ili u neku srednju školu. U tim godinama bila sam odlučna i znala što hoću. Moja sestra i ja smo imali tetu koja je bila u samostanu u Đakovu. Mi smo je samo jedanput vidjele jer se tada nije išlo često kući. Ona je na nas mogla djelovati samo molitvom, duhovno, a ne na način da bismo s njome razgovarali jer nije bilo prilike.”

Recitacija na mladoj Misi dr. fra Andrije Zirduma, rođaka s. Finke, 1963.god. u rodnoj župi -Žeravac.

„Nisam nikada dolazila u sumnju da to nije moj put”

S. Finku je providnost Božja provela od službe medicinske sestre do doktorice teologije. Po ulasku u Družbu dolazi u Zagreb gdje je krenula u Medicinsku školu. „Voljela sam tu struku i bila sam sretna da ću moći služiti i na taj način. Kada smo došle dočekala nas je vijest da prvo moraju biti popunjena mjesta za zagrebačke općine, a onda idu oni koji dolaze izvana. Prvi razred srednje škole išla sam u gimnaziju, a zatim sam školovanje nastavila u Prištini gdje je direktorica bila jako sklona sestrama. Otišla sam s jednom grupom sestara. To je za mene bilo nešto novo, ali vrlo lijepo. Imali smo jedno lijepo zajedništvo i u školi su nas jako poštivali. Mi smo se dobro osjećale. U kući gdje smo došli bilo je više od 30 sestara i nas oko 20 kandidatica, tako da je to bila jedna lijepa zajednica. Poslije je uslijedila formacija – postulatura te zatim novicijat. Nisam nikada dolazila u sumnju da to nije moj put. Uvijek sam bila ispunjena tim da je to poslanje koje trebam u životu ostvarivati.”

Kandidatura u Prištini 1969. s. Finka treća u trećem redu gore. Prvi zavjeti u Đakovu 1976. s. Finka u sredini.

Nakon tri godine formacije uslijedili su zavjeti. „Taj dan se nikada ne zaboravlja. To je posebna radost. Došli ste do cilja koji je pred tobom, Bog je dao da se sve to ostvarilo. Sjećanja me uvijek vrate na taj dan. To je sjećanje na Boga koji ne znam zašto nešto čini, ali te čini sretnom. Sama to zvanje ne bih izabrala iz čistoga mira. No, jednom snažnom poticaju, koji je tu bio, nije se moglo odoljeti. To trebaš i to je to. S druge strane nisam nikada osjećala da je to manjak slobode, nego da me to ispunjava i čini radosnom.”

Doživotni zavjeti 14. rujna 1981. s. Finka donji red prva s lijeva.

Od medicinske sestre do doktorice teologije

S. Finka je radila 15 godina u bolnici na zagrebačkoj Šalati i taj je posao, kako ističe, jako voljela jer je kao instrumentarka bila blizu ljudima pred operativni zahvat i mogla ih je hrabriti. Kako je uz rad završila studij teologije poglavari su odlučili s. Finku poslati u Rim na daljnji studij. „Nisam baš bila oduševljena jer sam voljela raditi u bolnici. Prihvatila sam odluku iz poslušnosti jer sam mislila da ću i na taj način služiti zajednici jer studij duhovnosti doprinosi i drugima da se izgrađuju. U Rimu sam magistrirala, a zatim i postigla doktorat sa specijalizacijom iz duhovne teologije. U Hrvatsku sam se vratila 2000. godine i imala sam izvanredne seminare te sam bila prisutna na fakultetu dugi niz godina. No, budući da je Družba imala drugih potreba nisam se mogla potpuno posvetiti predavačkom radu.”

Rad u bolnici, obrana disertacije na papinskom teološkom fakultetu Teresianum, Rim 1999. g. , čestitanje.

Družba je trebala s. Finku u radu na internacionalnim projektima. „Kao internacionalna Družba radili smo Dokument o karizmi, pa zatim Dokument o formaciji. U radu su sudjelovale sestre iz različitih zemalja. Drago mi je da sam mogla dati svoj doprinos jer to nekako i pripada mojoj struci. Kada smo to završili počeli smo raditi na spisima utemeljitelja jer nismo imali sve skupljene dokumente koji se nalaze u mnogim arhivima. Rezultat rada bilo je objavljivanje knjige u kojoj su donesena pisma utemeljitelja sestrama i drugim ljudima s kojima su surađivali.”

Predstavljanje završnog dokumenta Spisi Utemeljitelja u Ingenbohlu za vrijeme Kongresa Prov. poglavarica

Kao doktorica teologije s. Finka je sudjelovala na brojnim tribinama, znanstvenim skupovima, formativnim skupovima, ali je zaslužna za pripremu i organizaciju međunarodnog stručnog skupa o utemeljitelju o. Teodoziju Florentiniju. „To mi je bila posebna čast i radost jer o njemu na hrvatskom području nije bilo puno govora. Godišnjica njegove smrti bila je prigoda da se održi jedan simpozij i pozvali smo predavače iz Švicarske koji su organizirali razne simpozije o ocu Teodoziju jer je on tamo nezaboravan lik. O njemu se na simpoziju puno toga moglo reći i čuti, upoznati ga jer smo mi na hrvatskome tlu prisutne 155 godina, a nije bilo prigode da se o utemeljitelju stručno progovori.”

Simpozij o utemeljitelju o. Teodoziju Florentiniju, Đakovo 14.11. 2015.

Poglavarica kuće na Vrhovcu

S. Finka vodi kuću Družbe na zagrebačkom Vrhovcu. Uz sve obveze koje ta služba nosi ujedno je i prigoda za susret s ljudima u različitim potrebama i pružanje duhovne potpore. „Često imamo susrete s ljudima koji dolaze bilo kao suradnici, bilo kao oni u potrebi, najviše kao oni koji traže smještaj. Gledamo da to ne bude samo da im pružimo sobu nego da ih malo čujemo i ohrabrimo. Isto tako naše suradnike, prijatelje, koji nam pomažu na različite načine susrećemo i razgovaramo s njima. Planiramo što ćemo dalje te koristimo prigodu da se duhovno povežemo. Imamo više osoba koji su nam iz takvih susreta postali bliski i pomažu nam na materijalni način, a mi smo za njih duhovna podrška.”

U molitvi sa zajednicom. S. Finka s djecom u Indiji na Kongresu Prov. poglavarica. Sa sestrama juniorkama.

Ukoliko nađe koji slobodan trenutak s. Finka ga nastoji iskoristiti za razgovor bilo sa sestrama u zajednici, bilo sa suradnicima. Veseli ju što i danas ima mladih koji se oduševljavaju za službu ljudima u potrebi. „U našim Konstitucijama napisana je rečenica koja me uvije iznova nadahnjuje da se ‘kao sestre nećemo umoriti tražeći nove putove k ljudima’. Vidim da to naše mlađe sestre nosi. Osjećam otvorenost koju kao Družba pokušavamo njegovati. Uvijek su to pokušaji da idemo ususret ljudima, da ih nađemo tamo gdje je najpotrebnije. Drago mi je da i danas ima mladih koji prepoznaju da smo otvoreni za njih i taj moto utemeljitelja ‘Potreba vremena volja je Božja’ uvijek je poticaj da budemo otvoreni za te potrebe koliko je potrebno. Možda su naši projekti kap u moru potreba, ali je nešto što mi činimo.”

Rad s turistima u sestarskoj kući Betanija u Velom Lošinju.