“Naš poziv je biti žrtva, milosrđe i ljubav za sve duše, i sklopljene ruke za cijeli svijet” – ističe s. Barbara, rodom iz Tisna. Ono što posebno pamti iz prvih godina djetinjstva je osjeća zajedništva – bilo kroz branje maslina, bilo kroz druženja i izlete te zajedničke igre. Odrastala je uz još dvije sestre i brata, i ti zajednički trenuci bili su ispunjeni veseljem, pa ih se i rado sjeća.

Osnovnu školu završila je u Tisnom – učiteljica je jako voljela prirodu, i vodila bi djecu u prirodu i djecu je poučavala o korisnosti biljaka. Poučavala je djecu da treba pomagati i životinjama. Srednju školu s. Barbara je nastavila u Šibeniku gdje je završila za ptt-tehničara. U to vrijeme nije imala nekih posebnih želja i planova. “Mislila sam da ću nekada raditi u uredu u pošti, ili da ću se baviti telekomunikacijama jer to volim, ali eto Gospodin je imao druge planove, pozvao me je da budem njegova zaručnica”.

Posebno je voljela tjelesni i glazbeni tijekom školovanja, i bila je jako aktivna u raznim sportovima. “Jedno vrijeme sam trenirala veslanje, a bilo je tu i gimnastike i borilačkih vještina. Boks mi je uvijek bio drag sport i jedno sam se vrijeme time bavila. Kasnije sam išla u teretanu i dugo vremena, sate i sate, provodila vježbajući. Nastojala sam izgraditi svoje tijelo da što bolje izgleda. Uz to sam osam godina svirala klarinet u puhačkom orkestru”.

S. Barbara svjedoči kako je Bog nevjerojatan. “Svaki dan se divim tome kako On neku osobu koja je u svemu i svačemu, i koju privlači ono što svijet nudi, poziva k sebi”.

“Želja za posvećenim životom javila se dok sam molila krunicu Božjeg Milosrđa u svojoj sobi. Za vrijeme srednje škole, nakon krizme, zapostavila sam svoj odnos s Bogom. Ali, Bog mi je omogućio da idem na jedno hodočašće u Asiz – ‘Stopama sv. Franje’. To je hodočašće trajalo sedam dana i obišli smo sva značajna mjesta gdje je sv. Franjo boravio. Nakon toga hodočašća u mojem srcu se počela rađati želja za što češćom molitvom i povučenošću, da počnem graditi taj prisniji odnos s Bogom. I tako, dok sam molila krunicu Božjeg Milosrđa Gospodin mi je dao da u srcu osjetim njegov poziv. To me je šokiralo. U prvi tren nisam bila sigurna je li to istina, kako i što se događa, nisam mogla vjerovati. Jer, imala sam svoje planove i želje. Sve što sam htjela u životu bilo je velika obitelj i brojna djeca. I, kako sada Bog me zove da budem redovnica”.

Uslijedila je velika borba. “S jedne strane bio je Božji poziv, a s druge svi moji planovi i sve ono što svijet nudi. Rano sam počela s izlascima, s modom, s teretanom,… Ono, vuče te taj Božji poziv i želim mu odgovoriti na ljubav, jer vidim koliko ljubav i Božje milosrđe pokriva mene, a tu su opet i moje želje. Ali, stigla je i pomoć. Bog mi na moj put stavlja srce don Josipa Radića i Jozefine Glasnović, naše duhovne majke, dva srca koja su njemu u potpunosti predana. U prvom susretu s njima osjećala sam da me netko istinski voli i prihvaća, da me ljubi čistom Božjom ljubavlju. I ta njihova ljubav me ohrabrivala da se odazovem na Božji poziv, i otvarala me za Boga. I danas me otvara za Boga i njegovo djelovanje, i da vršim volju Božju na način kako on želi od nas”.

S. Barbara se osvrće i na svoju redovničku formaciju. “Kada sam ušla u zajednicu otvarala se nova kuća u Dramlju. Bilo nas je šest novih djevojaka sa sestrama koje su bile duže godina u zajednici. Mogu reći da su to stvarno posebni trenuci početka – otvara se nova kuća i sve novo, bila sam malo zbunjena jer nisam znala kako i što… Ali, primjer naše duhovne majke koja nas je uvijek poticala, ohrabrivala i poučavala u svemu, me je hrabrio da i ja činim onako kako ona čini – npr. od kuhinje kako se radi kruh, pa do crkve i pripreme za misu”.

Od onoga što je sve učila s. Barbari je najdraže bilo kada ih je sestra poučavala Časoslovu. “Što je Časoslov, zašto i kako se moli – to me je jako zanimalo. To je jedan veliki Božji dar da smo zajedno s cijelom crkvom ujedinjeni u molitvi Časoslova. To mi je pomoglo kasnije i za moju prvu službu sakristanke. Tada sam se prisjećala slike sv. Male Terezije i toga kako je ona vršila tu službu, i to mi je bio poticaj da i ja odgovorno i u ljubavi vršim istu službu, jer tu dolazi živi Bog.

S. Barbara otkriva i što ju je privuklo Družbi službenica euharistijskog srca Isusova i Marijina. “U zajednicu me privukla ljubav Božja. Sestre nisam poznavala. Nikada nisam čula za zajednicu prije nego što sam upoznala naše duhovne roditelje, i stvarno u njihovoj ljubavi vidim jednu Božju ljubav koja se iz njihovih srca razlijeva na sve nas. Oduševila me ta njihova ljubav za Boga, za Crkvu, za sve nas, za duše, prema Papi, i onda kada sam došla na iskustvo kod sestara to zajedništvo kada sam vidjela kako sestre žive, provode dan u molitvi, u tišini, u zajedništvu s Bogom, u međusobnom zajedništvu, to me je oduševilo. Kada sam došla na iskustvo osjećala sam se kao doma. Odmah je moje srce znalo da tu pripadam.

S. Barbara poručuje da je potrebno otvoriti svoje srce Bogu i uzvratiti mu ljubav, jer je upravo to ono što je za vječnost, i u tome je prava sreća.