Od razornih potresa koji su 28. i 29. prosinca 2020. pogodili središnju Hrvatsku svjedočimo čudu dobrote na Banovini. Među volonterima bila je i dominikanka s. Ana Begić, doktorica teologije i profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Sa svoje tri studentice zaputila se u Sisak gdje je se iz Caritasova centra krenula na teren. „Jako je teško svjedočiti o situacijama u koje nas život dovede. Posjet Banovini dogodio se spontano tako da je apsolventica KBF-a u Zagrebu Martina Beljo poslala poruku s upitom znam li da se nešto organizira jer bi sa svojim prijateljicama željela ići na potresom pogođeno područje. Pitala sam mogu li i ja s njima te smo se po preporuci s. Jelene Lončar ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije javili u Caritas u Sisku. Kada smo došle u Sisak najprije smo stale ispred katedrale jer nismo znale doći do caritasovog šatora. Tada je izašao jedan svećenik te nas upozorio da se maknemo jer bi nam nešto moglo pasti na glavu. Nisam ni u jednom trenutku osjetila da se tlo trese. U šatoru smo susrele sisačkog biskupa Vladu Košića koji me je pitao kako ću u bijelom habitu ići volontirati. Rekla sam mu da kada se gine onda se gine u originalu. Uz osmijeh je rekao da se slaže s time i da i sam liježe u kolaru i budi se s kolarom”.

Rad na terenu nagrađen blagoslovima i dirljivim svjedočanstvima

S. Ana je sa studenticama ušla u šator gdje se susrela sa sestrama Kćeri Božje ljubavi i volonterima koji su zbilja vrijedno radili. Kako im je nakana bila ići posjetiti ljude zamolile su volontere da im napune automobil namirnicama. „Auto je bio put prehrambenim namirnicama, higijenskim potrepštinama, pelenama i hranom za djecu, a sestre su nas uputile u Glinu i sela oko Gline. Išle smo voljom Božjom. Vozile smo se cestama koje nismo poznavale, padala je kiša, vidjele smo ljude koji su sjedili na zemlji pod nekim tendama, vidjele smo volontere kako pokrivaju krovove kuća, dižu crijepove i saniraju dimnjake. Imale smo prsluke Hrvatskoga Caritasa, a na putu smo zastale i pozdravile se s njemačkim konvojem. Puno im je značilo to što smo im rekle hvala za sve što čine za naš narod”.

Prve kontakte s ljudima ove su volonterke ostvarile kada su ušle u jednu ulicu. „Gdje god sam vidjela ljude vani rekla sam da stanemo i pitamo kome što treba. Išlo je tako spontano da bi otvarale prozor i pitale treba li što kome. Ljudi bi pristupali i rekli da im treba kruha, vode, jedan gospodin je tražio samo jednu bocu vode i rekao da pomognemo njegovom susjedu, a uputio nas je i u kuću gdje ima djece. Došli smo u jednu obitelj s troje male djece koja leže na podu na madracima, jedna djevojčica nudila je plišanu igračku da je odnesemo nekom drugom djetetu koje tako nešto nema i to nas je jako potreslo. Ponijela sam i nekih stotinjak krunica i sličica, koje mi je sestra u kući pripremila, i gdje god smo došle ponudile smo ljudima krunicu. Nismo razmišljali o vjerskom opredjeljenju, o nacionalnoj pripadnosti, a čak su me ljudi tražili da im dam koju krunicu više”.

S. Ana ističe da su nailazile na uglavnom starije ljude. „Jedan od potresnih susreta bio je s jednim gospodinom koji je spavao u autu, a njegova je supruga bila u kući koja je razrušena. Pitale smo ga što mu treba. Tražio je grijalicu i njegov zahtjev kao i sve ostale koje smo zabilježile obilazeći ljude poslije smo odnijele u caritasovu središnjicu u Sisku. Taj nas je gospodin zagrlio, plačući je rekao da ne prestaje drhtati od straha jer tlo stalno podrhtava. Pitao me je želi li Bog da to tako bude. Čak je rekao da im je u ratu sve bilo porušeno ali su znali da će rat proći, a potresi ne prestaju. Znate, kada ste u susretu sa starijim ljudima u nemoći što im možete pružiti osim lijepe riječi i da budete s njima. Mogu posvjedočiti i o još jednom susretu. Sjedila sam u autu, padala je kiša, djevojka je davala jednom čovjeku neke potrepštine i rekla mu je da se ničega ne boji jer je s njome časna sestra u autu. On joj je odgovorio da nikome ništa ne osporava i da svatko ima svoju vjeru. Tada sam izašla iz auta i nakon nekoliko riječi pitao me je kako smo se mi tu našle. Rekla sam mu da kod pomoći nije važno vjersko opredjeljenje nego dobrota čovjeka, a da je za mene ta dobrota Bog koji me je kao neizmjerna dobrota poslala na teren da pomažem onima koji su u potrebi, da im donesem kruha, vode, onoga što je najpotrebnije. Nakon toga čovjek je od mene zatražio krunicu. Cure su ostale iznenađene i pitale su me poslije kome taj čovjek pripada. Rekla sam im da on pripada Bogu. Ako se ide s predrasudama i strahovima neće se učiniti puno”.

S. Ana je sa studenticama doživjela puno blagoslova, ljudi su ih blagoslivljali. Vidjele su da među volonterima nema dobne granice. „Volontiraju osobe svih uzrasta vođeni srcem. Mogu posvjedočiti da sam potres u Zagrebu 22. ožujka 2020. proživjela vrlo traumatično, i nisam se mogla s time nositi. Kad bi malo zatreslo bila bih u panici pa su se i moji roditelji iznenadili što idem volontirati. Rekla sam im da ljudima treba pomoći. Shvatila sam da kada čovjek ne razmišlja o sebi nego o svome bližnjemu i kako mu pomoći onda gubi strah. Ne bi trebali imati strah, a mladi ljudi koji dolaze, dolaze srcem”.

“Na putu prema Zagrebu razmišljale smo kada ćemo ponovno ići”

Nakon svega proživljenog bilo je teško vratiti se kući. „Na putu prema Zagrebu razmišljale smo kada ćemo ponovno ići. Teško je bilo ostaviti ljude jer mi idemo u sigurnije. Kada sam došla kući tu noć nisam spavala. Bila sam pod dojmom tog starog gospodina i njegove gospođe čija sam svjedočanstva čula. Molila sam se za njih. Ujutro sam došla u svoju zajednicu i pokušala sam sestrama prenijeti to svjedočanstvo. Bilo je teško o nekim stvarima govoriti jer ostavljaju duboki trag u čovjeku. Rekla sam sestrama da nas ljudi trebaju na terenu i sve bi trebale postati svjesne toga. Osobno smatram da je vrijedno sve ono što se priprema, preslaguje, ali isto tako kako se radi u tim šatorima treba ići među ljude”.

Uz čudo dobrote s potresom pogođenih područja stižu vijesti o zloupotrebama pomoći, krađama… Kao doktorica teologije sa specijalizacijom iz moralne teologije s. Ana je rekla da ne zna koliko bi se u takvim izvanrednim situacijama moglo govoriti o grijehu. „Ne znam što ljude potiče na takve čine. Jesu li svjesni da je krađa grijeh? Definitivno nisu. Ako smo svjesni da je grijeh zao čin, onda to nećemo činiti. U ovakvim nevoljama teško je prosuditi zašto se događa da netko krade iz kuće uništene u potresu. Što te ljude tjera na to? Tjera li ih njegova nevolja pa misle da će krađom biti sigurnij? Rekla bih da se tu radi o potamnjenoj savjesti, ljudi iz straha čine loša djela a nisu ih svjesni. Možda kada se stvori neki odmak i kada ljudi postanu svjesni čina onda će im se moći reći što je grijeh. Kada se vidi takvo nešto treba opomenuti, ali ne moralizirati nego im to reći s ljubavlju na ljudskoj razini”.

S. Ana se osvrće i na komentare ljudi da su potresi i koronavirus Božja kazna. „Bog je ljubav i neizmjerna dobrota, Bog nas ne kažnjava. Mislim da je to kriva percepcija Boga. Prije svega mi za koronavirus ne znamo je li nastao prirodnim putem ili ljudskim djelovanjem. Ako pogledamo potres možemo vidjeti da je Bog i u toj nevolji ostao uz ljude. Taj starozavjetni govor da Bog kažnjava može biti ponekad i prikladan jer ako se sjetimo egipatskih zala vidjet ćemo da Bog nije kažnjavao nego opominjao. Bog je pedagog i mi bismo iz svih djela koja se oko nas događaju iščitavati Božju pedagogiju. Za zapitati se je jesmo li se promijenili od ožujskog potresa u Zagrebu, od pojave Covida-19 i toliko umrlih ljudi? Trebamo se mijenjati kao ljudi jedni prema drugima i mislim da će s time Gospodin biti jako zadovoljan”.

Izazovi za profesore i studente u virtualnoj stvarnosti

S. Ana priznaje da se kao profesorica jako teško nosi s novim pristupom svakodnevnici u okolnostima pandemije koronavirusa i predavanjima u virtualnoj stvarnosti. „Jako mi teško prihvatiti to što su predavanja online, jer je kontakt oči u oči, ljudski kontakt, nezamjenjiv. Nastojim izazvati svoje studente da mi se jave, da ih čujem, da stvorim neku komunikaciju, da doprem do njih. Kada vidim studente znam jesam li doprla do njih, jesam li nešto ostavila, ima li me što pitati… Znam da su silno premoreni jer studente jako puno zamara online nastava. Mi profesori imamo pauze, a studenti nemaju jer su cijeli dan za računalom i doslovno budu iscrpljeni. Pokušavam ih prije nastave motivirati nečim jednostavnim i simpatičnim da svima bude lakše.”

Javljanje poziva za redovništvom u srednjoj školi

S. Ana rođena je u Splitu, odrastala je u mjestu Kostanje kod Omiša, u nekadašnjoj drevnoj Poljičkoj Republici, i imala je sretno i bezbrižno djetinjstvo. „Imala sam lijepo djetinjstvo. Sjećam se jedne anegdote iz djetinjstva kada smo se brat i ja igrali frizera. Ja sam imala dugu kosu, a on me je ošišao skroz na kratko. Bilo je simpatično kada je poslije dočekao mamu kojoj je prizor bio šokantan. Završila sam osnovnu školu u Kostanju, kasnije sam krenula u Hotelijersko-turističku srednju školu u Omišu i tijekom srednje škole počeo mi se javljati poziv da bih željela biti časna sestra. Ja sam prvo zvanje u mome selu nakon 38 godina”.

Oko poziva nizale su se čudne okolnosti. „U Omišu sam susretala sestre Služavke Maloga Isusa. Uvijek bih autobusom stizala ranije u grad i otišla bih u crkvu gdje bih se pomolila, i moram priznati da sam u tom vremenu svoga života više vremena izdvajala za Gospodina nego danas. U crkvi bih promatrala sestre i to mi je bilo nešto prelijepo i željela sam to biti. Kako moji roditelji imaju kuću u Splitu, odlazila bih i u Split gdje sam se susrela s dominikankama u župi na Škrapama. Što se dogodilo? Vidjela sam bijeli habit i rekla sam da su te sestre drugačije od drugih i da želim biti dominikanka. A, kada mi je časna s. Paula rekla da ću ja biti njihova dominikanka, odgovorila sam joj da ja to nikada neću biti, da ću se udati i imati puno djece. Međutim, to me je vuklo i vuklo, kroz srednju školu sam se mučila, i zaljubljivala i imala simpatije i nisam znala što je moj poziv.”

“Ako ne probam neću znati”

S. Ana otkriva još okolnost na putu promišljanja o Bogu posvećenom životu. „Reći ću vam što mi je moj otac ispričao. Kada sam se ja rodila njegov stric je rekao da se rodila mala buduća švora (redovnica). Svećenik koji se tada tu zatekao rekao je da je bolje da se udam i da imam puno djece. Na to je, pak, očev stric rekao: ‘Vidjet ćeš, ona će biti časna sestra’. Moram reći da su me riječi s. Paule da ću biti njihova časna odzvanjale u ušima. Ona se i povezala samnom i zvala bi me preko vikenda da me pita kako sam, kada dolazim i Split i sl. Znala me je pratiti kao mladu osobu unatoč svim turbulencijama adolescencije. Nakon srednje škole sam odlučila da idem u dominikanke i to je to. Ako ne probam neću znati”.

Odluka za redovništvom nije isprva bila prihvaćena od oca. „Tata nije nikako bio oduševljen mojim izborom zvanja za redovnicu, a mama je bila uz mene jer je i sama u jednom periodu svoga života razmišljala o redovništvu. Sam moj put do redovništva bio je čudan. Išla sam na duhovne vježbe u Korčulu, a moja mama to nije smjela reći ocu koji je bio u Karlovcu kod brata. No, dogodilo se da mi je u Korčuli puklo slijepo crijevo, skoro sam dobila sepsu. Hitno sam bila prebačena u Split. U razgovoru s doktorom gdje sam bila i tako on mi je rekao da ja nisam za časnu. I to, i protivljenje moga oca, bio je taj neki početak”.

Stalno su se događale nekakve turbulencije, ističe s. Ana. „Na početku sam bila čak i ljuta na svog oca, koji nije samnom pričao jedno duže vrijeme. Kasnije kako sam odrastala u svome pozivu shvatila sam što je bio problem – on mene previše voli i ima osjećaj da me gubi, da me neće moći vidjeti kada hoće, bojao se da me sestre neće pustiti na studij, a sada je presretan čovjek. Drago mu je što sam redovnica i što se ostvarujem u tome životu i što vidi ta djela koja radim”.

“Kada sam obukla habit znala sam da je to ono što želim”

S. Ana je s radošću ušla u samostan. „Ja sam jedva čekala ući u samostan. Mene taj trenutak nisu dodirnule ni roditeljske suze. Moj otac je mislio da me neće sestre slati na fakultet, a na kraju se događa suprotno da me poglavarica kao kandidaticu šalje na studij teologije. Događa se pauza za vrijeme novicijata, pa poslije nastavljam studij. Sve se okrenulo na takav način da je tata na kraju vidio da se sve događa suprotno njemu, pa je i promijenio mišljenje. Sjećam se svojih prvih zavjeta, tada sam kao novakinja bila u civilnoj odjeći dok danas sestre imaju habit. Ti su zavjeti za mene bili nešto što ne mogu opisati. Jedva sam čekala obući svoj habit. Taj dan su svi u mojoj obitelji plakali, neki su bili u crnini, jer im je to kao najsvečanija boja, a jedino smo bile vesele ja i moja sestra.

Kada sam obukla habit znala sam da je to ono što želim. Ti prvi zavjeti za mene su bili kao doživotni, kada primamo prsten i ponovno se događa posveta škapulara i vela. A, na doživotnim zavjetima dogodila se jedna situacija da kada sam kleknula pred časnu majku stala sam kada je trebalo izgovoriti to ‘doživotno’. U toj pauzi ljudi su se pobojali hoću li ja to reći, a tada je kroz mene prošlo ono ‘Ana, to je za cijeli život’. Stala sam u tim mislima, ne da ja to neću, nego su me prošli ti neki trnci. Naravno, izgovorila sam to ‘doživotno’, jer je to bila moja odluka kako kod prvih zavjeta tako i danas.”

“Voljela bih što više biti osoba predana bližnjemu i Bogu, i svjedočiti Boga baš među ljudima”

Dajući Bogu svoje zavjete s. Ana je započela svjedočiti radosnu vijest Božje ljubavi i brige za čovjeka. „Vjerujem da jesam počela svjedočiti Božju ljubav, a to mogu najbolje posvjedočiti ljudi s kojima se susrećem, i s kojima radim. Trudim se. Ono što mi nitko ne može ukrasti je osmijeh, i znate, Gospodin ljubi radosna darivatelja. Osmijeh od srca otvara vrata. Ono što me oplemenjuje i što volim je nasmijati se, biti spontana i jednostavna sa studentima, s mojim sestrama, i to je ta radosna vijest. Sa svojim sam studenticama bila na terenu i volontirala, bila sam presretna. Voljela bih što više biti osoba predana bližnjemu i Bogu, i svjedočiti Boga baš među ljudima. Katedra je samo jedno mjesto na kojem možemo posvjedočiti Boga na jedan način, ali svjedočanstvo se treba nastavljati i kada siđemo s katedre”.

Djelovanje s. Ane obilježio je rad s djecom i mladima kroz predavanje vjeronauka u osnovnoj i srednjoj školi u Korčuli do rada na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Uz sve to je autorica brojnih znanstvenih radova, ali nađe se vremena i za hobije. „Jedan od mojih hobija je fotografiranje. Volim fotografirati prirodu, pejzaže, imam lijepih fotografija u svome tabletu. Priželjkujem fotoaparat, možda Gospodin providi da ga dobijem na poklon, iskreno želja mi je u budućnosti baviti se ozbiljnije fotografijom”. Zaključno poručuje: „Ne treba vam ništa više nego da na kraju dana znate da ste nekoga obradovali, tada ste sretan čovjek. Znam reći Bogu hvala što sam obradovala određenu osobu, to mi je ispunjenje dana. Te male stvari su ispunjenje života. Mislim da bi jedan od hobija nama redovnicama trebalo biti to da donosimo radost jedna drugoj. To bi trebalo biti u redovničkim zajednicama jer nekada u ovakvim strahovima od prirodnih katastrofa i bolesti što vrijedi više od dobro se nasmijati”.