Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate djeluje od 1966. godine, a na njegovom je čelu od rujna 2014. vlč. dr. Tomislav Markić. Gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija osvrnuo se na zadaću Ravnateljstva. „Ravnateljstvo Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu zajednički je ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu. Zadatak ravnateljstva i nacionalnog ravnatelja je na neki način koordinirati rad 183 hrvatske katoličke misije, župe, centra ili zajednice po cijelome svijetu. To činim već desetu godinu i to je doista jedna lijepa službe gdje se puno putuje, susreće puno ljudi i upoznaje puno ljudi po cijelome svijetu među kojima su i predstavnici mjesne Crkve… Surađuje se i radi najviše s našim misionarima i drugim pastoralnim djelatnicima i djelatnicama u hrvatskoj inozemnoj pastvi.”

Foto: Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate

Iseljena i domovinska Hrvatska jednako velike

Nacionalni ravnatelj donosi zanimljiv podatak da je iseljena i domovinska Hrvatska jednako velike. „Kada sam na terenu u inozemnoj pastvi koristim jednu sliku o dva plućna krila hrvatskoga naroda koja su podjednako velika. Jedno bi plućno krilo bilo Hrvati u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini gdje su konstitutivni narod, a drugo bi plućno krilo bili iseljenici i Hrvati koji žive u susjednim zemljama kao nacionalne manjine i upravo se događa to da su ta dva plućna krila sada podjednako velika. Prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje se da na cijelom svijetu živi oko 4 milijuna osoba hrvatskoga podrijetla, što uključuje do četvrtog te čak petog naraštaja iseljenih Hrvata. Doista je veliki broj hrvatskih iseljenika kojima upućujemo pastoralnu pomoć u kojoj nam pomaže 200 svećenika, pedesetak pastoralnih suradnika i suradnica te isto toliko redovnica, ali i tajnica ili tajnika. To čini jednu malu vojsku od 350 ljudi čije je glavno zanimanje baviti se pastoralom hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka”.

Hrvatsko iseljeništvo najbolje je crkveno organizirano u Njemačkoj gdje ih ima oko pola milijuna. „Njemačka Crkva našla je načina za pomoć zajednicama drugih materinskih jezika, ali su i Hrvati ‘pogodili’ vrijeme za doseljavanje. Bilo je to 70-ih godina prošloga stoljeća kada je tamošnja Crkva bila puno spremnija pomagati migrante tako da tamo imamo 96 hrvatskih katoličkih misija i zajednica. Imamo i poseban dušobrižnički ured koji je zadužen za Njemačku s jakim pastoralnim timom koju vodi delegat hrvatske inozemne pastve za Njemačku don Ivica Komadina s uredom u Frankfurtu, te surađuje s Ravnateljstvom”, rekao je dr. Markić. Dodao je da se može govoriti i o dobroj organiziranosti prekomorskih misija koje su zbog pristupa tamošnjih mjesnih Crkvi u jednoj prednosti jer koriste svoje prostore. „Mi u SAD-u, Kanadi i Australiji imamo mnoštvo hrvatskih crkvi, centara, misija koje su naši vjernici izgradili ili kupili svojim vlastitim sredstvima te je s time olakšano i korištenje te upravljanje. U Europi to nije slučaj. Tu se svuda koristimo crkvama koje su u vlasništvu mjesne Crkve”.

Foto: Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate

Iz godine u godinu mijenjaju se potrebe za pastoralnim djelatnicima od Australije i Novog Zelanda do SAD-a gdje su nekada bili hrvatski svećenici ali se zbog manjka svećenika to mijenja pa ih sada nema. Prisutna je i potreba za svećenicima u Europi, ističe ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu podsjećajući da su mjesta hrvatske prisutnosti u svijetu čuvari vjere, nacionalnog i kulturnog identiteta. „To obično tumačim predstavnicima mjesnih Crkvi. U Njemačkoj se slave 50., 60. pa i 75. obljetnice Hrvatskih katoličkih misija pa se predstavnici mjesnih Crkvi znaju pitati dokad će se slaviti jubileji i kada će se hrvatsko iseljeništvo, finije rečeno, konačno integrirati, a misle vjerojatno asimilirati. Onda ih tješim da u Njemačkoj slavimo 50. obljetnice, a u SAD-u 110. ili 120. obljetnicu tako da ne trebaju očekivati tako brzo asimilaciju, a integracija se događa. Naši se iseljenici jako brzo i veoma dobro integriraju u društvo zemlje u koju su došli, postižu tamo najbolje rezultate, postaju ministri u vladama. Međutim, ti ljudi još uvijek nedjeljom vole doći na misu na hrvatskom jeziku jer su naučili moliti na materinskom jeziku jer ih je tako naučila majka, otac, djed ili baka. Ta je emotivna i duhovna veza prejaka i teško ju je asimilirati. Tumačim to tako što se evanđelje utjelovljuje u kulturu. Postoji evanđelje samo za sebe, ali preuzimanje poruka i utjelovljenje evanđelja u život vjernika događa se preko kulture, preko jezika, dakako svatko na svome jeziku kako je čuo i kako mu je naviješteno. Tako je i naš hrvatski narod utjelovio evanđelje u našu baštinu, tradiciju, kulturu, i ta je veza doista snažna. Mislim da nas to drži u hrvatskoj inozemnoj pastvi ne samo da slavimo jubileje, nego da se tako dugo održavamo kao posebne i zasebne zajednice. Ali, to nisu geta nego platforme na kojima se može čuvati svoje kako bi se cijenilo i ono drugo i tuđe i kako bi se integriralo u sredinu gdje se živi, kreće, zarađuje, ženi se, dobivaju se djeca, umire se, a sve to s potkom utjelovljenog evanđelja u kulturu”.

Foto: Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate

“Ima nade, ima perspektive”

Dr. Markić se osvrnuo i na interes iseljenika za povratkom u Hrvatsku. „Povratak se događa kod onih ljudi koji su otišli, ali kada se govori o njihovim potomcima onda je tu riječ o doseljavanju. Ta jedna povratna migracija u širem smislu također se događa. Povratak je često vezan uz umirovljenje i biranje povoljnijih sredina za život. U vremenu pandemije Covida 19 dogodili su se povratci kao i useljavanja ljudi kojima drastične protukorona mjere nisu dobro sjele te su poželjeli živjeti u jednom slobodnijem okruženju, iako su i kod nas mjere bile dosta stroge ali su donekle bile zdravorazumski opravdane. Postoji još nešto. Naši ljudi u redovite posjete svome zavičaju dovode i svoje prijatelje, iz naše perspektive strance, koji se oduševe i dolaze živjeti u našim krajevima. U zadnje vrijeme događa se ekonomska migracija ljudi hrvatskih korijena iz Južne Amerike, koji ne znaju hrvatski jezik, ali se odlučuju za dolazak jer se u Hrvatskoj može bolje živjeti. Ima nade, ima perspektive. Ono što je zanimljivo je da oni što su nedavno otišli, otkako smo ušli u Europsku uniju, svoj su odlazak vezali uz školovanje. E, da se ti što brže vrate sa stečenim novim znanjima koja itekako mogu dobro doći i našoj zemlji.”

Foto: Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate

Svako putovanje nacionalnom ravnatelju ostavlja brojna sjećanja na zajednicu koju posjećuje. „Mogu reći da me se uvijek posebno dojme nastupi naših folklornih skupina bilo starijih, mladih ili djece, kada pjevaju ili plešu hrvatske plesove, a jedva možda znaju nešto reći na hrvatskom jeziku. U Kansas Cityu sam bio sudjelovao sam u slavlju mise gdje se sve pjeva na hrvatskome jeziku ali je misa na engleskom. Potomci hrvatskih iseljenika žele pjevati na hrvatskome jeziku jer im se to sviđa, ali slave misu na engleskom jeziku da razumiju što se događa. Ali, razumiju hrvatsku pjesmu uz melodiju i emocije. Mogu reći nešto što zvuči neobično, a to je da ljubav prema Domovini često raste s kvadratom udaljenosti. Što sam dalje otišao npr. na Novi Zeland, u Australiju, na zapad Kanade ili SAD-a čovjek osjeća veću ljubav prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego ovdje u Europi gdje nam je Hrvatska dohvatljiva.”

Foto: Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate

Dr. Markić otkriva da ima sve više problema pronaći pastoralno osoblje za iseljene Hrvate. „Uvijek apeliram i na redovitim godišnjim sastancima hrvatskih biskupa HBK i BK BiH te u susretima s redovničkim poglavarima da trebaju imati osjećaj za naše iseljenike koji potječu iz njihovih biskupija i provincija, da su to isto na neki način njihovi vjernici o kojima treba voditi računa. Neki imaju razumijevanja za to, neki daju prioritet vlastitim potrebama. Želio bih naglasiti da su vlastite potrebe u Katoličkoj Crkvi uvijek globalne. Katolički trebamo gledati i na tu potrebu pastorala iseljenika i migranata, ravnomjerne zastupljenosti svećenika u svim područjima, ne samo geografski, nego i po tim skupinama ljudi koji se nalaze u migracijama. Prije nekoliko godina umrla je moja teta redovnica iz Družbe sestara Svetoga Križa s. Mirjam Bulić. Kako je bila u mirovini obilazila je umirovljeničke domove na području Slavonije. Njoj sam davao jedan primjerak pisma koje sam obično na proljeće pisao biskupima i provincijalima o praznim mjestima u misijama koja bismo trebali popuniti. Nije mi ona mogla dati svećenika, ali je sa starijim osobama u domovima molila na nakane da se popune ta mjesta. Vjerujem da mi je ta molitva često pomogla. Sada kako je ona umrla prekinut je taj molitveni lanac. Stoga molim sve da u svoje molitvene nakane uključe naše iseljenike, njihove potomke i pastoralno osoblje.”

Dr. Markić sa tetom s. Mirjam Bulić i roditeljima.

Braća svećenici Tomislav i Miroslav s tetom s. Mirjam.

Otkrivanje poziva

Za svoje zvanje dr. Markić ističe da je bilo jedan životni izbor i odaziv na temelju mnogih elemenata, događaja, osoba s kojima se susretao i živio. „Odrastao sam u obitelji gdje su moji roditelji Dominik i Janja imali šestero djece: Roberta, Silvanu, mene, Miroslava, Zvonimira i Anu. Imali smo tetu Jelu Šagolj koja je bila kućna pomoćnica i s nama je živjela 37 godina kao član obitelji. Svi smo ju osjećali kao drugu majku. Roditelji su radili, a ona je bila s nama i trudila se pružiti nam ono što je ona imala. Doista je bila pobožna žena. Umrla je 2016. godine, ali osjećamo tu povezanost i dalje kroz obilaske njezina groba i molitve za nju. Moja je obitelj s mamine strane puna duhovnih zvanja. To nije samo njezina sestra s. Mirjam Bulić, nego je tu i mamin brat Franjo Bulić koji je bio vrhbosanski svećenik. Kod njega sam s bratom Miroslavom, koji je također postao svećenik, provodio ljetna ferija kao i zimska u radu, igri i molitvi prateći ga u njegovom pastoralnom radu. Zadnja je bila župa Gromiljak kod Kiseljaka gdje je i pokopan. Moja baka je Barbarić, pa su s te strane četiri rođene sestre redovnice – Davorka, Pavla, Danimira i Katarina, tri križarice i jedna milosrdnica. Zatim je tu još jedna franjevka s. Bonifacija i njezin brat fra Bonifacije, pa s tatine strane pokojna s. Nikolina Batinić dominikanka. Brat moga pradjeda bio je fra Marko Barbarić širokobriješki mučenik, a drugi brat je bio Petar Barbarić, travnički sjemeništarac, isto kandidat za oltar. Dolazim iz takve obitelji i baštinim i tu duhovnu baštinu i zadatak ostati dostojan obiteljskog nasljeđa.”

Iz obiteljskog albuma – s roditeljima, braćom i sestrama s obiteljima. Dolje desno kućna pomoćnica Jela Šagolj.

Po završetku srednje škole u zagrebačkom MIOC-u dr. Markić ulazi u bogosloviju. „Srednjoškolsko vrijeme bilo je intenzivno duhovno jer sam bio jako aktivan u ondašnjoj župnoj zajednici Oranice, sada je to Malešnica-Oranice. Imali smo molitvenu zajednicu mladih u duhu Taizea. Sastajali smo se gotovo svaki tjedan i družili se. Imali smo i dobroga župnika vlč. Marijana Pavlovića koji nas je okupljao ne samo na molitvu nego i na igru i na izlete. Sjećam se da je jednom nas 14 strpao u svoj golf i vozio na nogomet na Ponikve. Kroz jedan neposredni način čovjek se dobro osjeća i dobije ideju da bi mogao biti svećenik ili vjeroučitelj. Iz te naše zajednice mladih jedna je djevojka postala redovnica. Prepoznali smo kako je lijepo biti radostan u našoj vjeri. Prije odlaska na odsluženje vojnoga roka bio sam na razgovoru u bogosloviji i dogovor je bio da će mi vojni rok biti jedna vrsta novicijata u kojem ću dodatno učvrstiti odluku i poslije vojnoga roka javio sam se u zagrebačku bogosloviju. Nakon dvije godine poslan sam na studij, stjecajem okolnosti, u Beč. Od osam godina provedenih u Austriji bio sam sedam godina u gradišćanskoj bogosloviji gdje sam stekao iskustvo inozemne pastve. Gradišćanski Hrvati kao nacionalna manjina nisu dio inozemne pastve jer su oni svoj na svome i u vlasti su mjesne Crkve, ali blizu bogoslovije u Beču bila je Hrvatska katolička misija koja je okupljala oko 30 tisuća Hrvata. Kao bogoslov sam išao tamo na misu. Kada sam kao svećenik studirao u Beču dobro su me naši fratri iz misije iskoristili u pastoralnom radu. Dao sam se rado iskoristiti. Naispovijedao sam se tamo, navjenčavao… bilo je doista lijepo s njima surađivati. Bilo je to prvo moje iskustvo inozemne pastve. Nisam ni sanjao da će me nakon dvadesetak godina stići takva služba.”

“Gospodin moj i Bog moj”

Kako je bio pitomac gradišćanske bogoslovije dr. Markić je imao đakonsko ređenje u Željeznom, u Gradišću. „Za đakona sam ređen 8. prosinca 1994. godine u Željeznom, a onda sam za svećenika zaređen zajedno sa svojom generacijom 25. lipnja 1995. u Zagrebu po rukama blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. Mladu misu imao sam 9. srpnja u župi Svete Nedelja kamo su se preselili moji roditelji tijekom moga studija u kuću koju su dugo gradili u mjestu Novaki. Mladomisničko geslo nisam birao nego mi je dano po mome imenjaku sv. Tomi – ‘Gospodin moj i Bog moj’, jer je taj imendan bio blizu moga svećeničkog ređenja i mlade mise.”

Svećeničko ređenje.

Mlada misa.

Proslava srebrnog svećeničkog jubileja – 25 godina od ređenja.

Nakon svećeničkog ređenja dr. Markić je postigao magisterij i doktorat iz pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Beču, a zatim su uslijedile brojne službe: od 1997. do 2000. bio je nadbiskupski tajnik, a od 2002. do početka 2011. vršio je službu generalnog tajnika pripremnog razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Od 2002. do 2006. bio je nadbiskupski delegat za trajnu formaciju svećenika, a od 2006. do 2008. biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika. Od 2006. vrši službu biskupskog vikara za formaciju trajnih đakona, a od 2008. biskupskog vikara za laike i trajne đakone. Od 2004. vrši službu tajnika Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika. Od 2006. je član Vijeća za kler Hrvatske biskupske konferencije, voditelj Đakonske pastoralne godine i Povjerenstva za studente laike koji se pripremaju za crkvene službe te član Nadzornog vijeća Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Od 2007. do 2009. bio je delegirani predsjednik Ekonomskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije. Godine 2007. imenovan je prvim ravnateljem Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Od 2005. vršio je službu pastoralnog pomoćnika u Župi sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, a od 2007. u Župi sv. Mateja u Dugavama. Od 2009. do kolovoza 2013. bio je župnik Župe Blažene Djevice Marije, Kraljice mira u Granešinskim Novakima u Zagrebu, a od jeseni 2013. bio je urednik Službenog vjesnika Zagrebačke nadbiskupije. „Posebno draga služba bila mi je ona župnika u Župi Blažene Djevice Marije, Kraljice mira u Granešinskim Novakima. Kada sam se pripremao za svećenika sanjao sam o tome da budem župnik, a za sada mi je bilo dano da to budem samo četiri godine.”

Župnik Markić sa zborom iz Granešinskih Novaka.

Obnova bračnih zavjeta roditelja – proslava 60 godina braka.

Misa za žrtve Bleiburga i križnih putova na završetku Drugog svjetskog rata.

Zaključno dr. Markić potiče mlađe da se odvaže Bogu posvetiti svoj život. ”To je doista radostan život. Nije lagan. Ima puno izazova i poteškoća. Križ je tu kao i svugdje, ali se može jako lijepo živjeti u duhovnom pozivu, bilo redovničkom ili svećeničkom, ako se to čini s radošću i u prijateljstvu, a ne sam, dijeleći poteškoće i radosti s drugima. Ako se tako živi onda je to jedan radostan i ispunjen život.”

Ribarenje na rijeci Fraser (catch and release)