Među ostalim, fra Stanko je i promicatelj pobožnosti u čast bl. Jakovu Zadraninu čiji je spomendan 27. travnja. Izdao je brošuru i sastavio molitvu u čast ovom jedinom zadarskom blaženiku, čijim su se zagovorom dogodila brojna čuda. U nastavku donosimo svjedočanstvo njegova života izrečeno u emisiji Hrvatskoga katoličkog radija „Od Krista pozvani”.

Fra Stanko, nedavno ste proslavili 60. obljetnicu misništva, tzv. Dijamantni jubilej. Rijetki su svećenici koji dožive to slavlje. Kakav osjećaj ste imali slaveći taj jubilej?

Imao sam i imam osjećaj zahvalnosti Bogu, što mi je dao da u ovim visokim godinama (u tijeku je 87.) mogu još služiti Bogu i narodu Božjem. Zato sam kao moto na spomen sličici uzeo stih iz 31. psalma: Kako je velika, Gospodine, tvoja dobrota koju čuvaš za one koji te se boje.

Fra Stanko o proslavi 60. obljetnice svećeništva. Privatna arhiva

Kada i kako i ste se odlučili za svećeničko i redovničko zvanje?

Za ovo zvanje odlučio sam se još kao dječak od 12 godina. To je bila takva praksa. Vjerujem da je na moju odluku utjecala činjenica da je moj stric fra Silvestar stjecajem okolnosti nakon II. svjetskog rata bio upravitelj župe u Novalji. Kad je on jedne nedjelje s oltara objavio da se u Zadru primaju kandidati za sjemenište, ja sam se s još četvoricom dječaka iz Novalje javio.

Vjenčanje fra Stankovih roditelja. Prva pričest u Novalji 1945. Privatna arhiva

Valja znati da su moji roditelji bili praktični vjernici, majka Roža bila je franjevačka trećoredica, a otac Juraj član križarskog bratstva. No kad sam se javio za sjemenište, otac nije bio zadovoljan, jer sam ja jedino muško dijete. Bile su još dvije sestre. No ja sam bio ustrajan i otac je popustio. Tako smo nas petorica jednog jesenskog dana 1949. brodom stigli u Zadar. Pratile su nas naše majke.

Fra Stanko kao mladi franjevac s majkom Rožom. Privatna arhiva

Kakvi su bili prvi dojmovi kad ste došli u Zadar i započeli srednju školu?

Zadar je tada još sav bio u ruševinama i samostan sv. Frane dijelom je bio razrušen. Vladala je velika oskudica. Ležali smo na slamaricama i skromno se hranili. Pura i ječam bila su glavna hrana. Kupali smo se u hladnoj vodi. Pohađali smo klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu, koje je bilo prepuno sjemeništaraca. Imali smo izvrsne profesore, svi su bili svećenici i redovnici. Poznat je iz toga vremena naš dr. o. Vjenceslav Bandera, učen i strog fratar, poznati propovjednik. Mi smo zadnja generacija koja je imala Malu maturu i kad se osam godina učilo latinski i pet godina starogrčki. Od živih jezika učili smo francuski i njemački. Danas u doba globalizma je druga situacija, kad se ne možeš maknuti bez engleskog.

Fra Stanko u dječačkom sjemeništu. Privatna arhiva

Kad ste i gdje započeli novicijat? Jeste li imali krizu zvanja?

Razumije se da je moje dječje zvanje prolazilo kroz krize, da su dolazile napasti, da se vratim doma. Prolazilo se kroz pubertet, kada su djevojčice izgledale kao anđeli, ali je sve pomalo sazrijevalo, Isus je bio jači. Ovdje treba reći da smo imali dobre odgojitelje, o. Dinka Vlašića i o. Karla Bošnjaka u Zadru. Nakon 6. razreda gimnazije nas osmorica započeli smo novicijat na Košljunu 1955. Magistar nam je bio o. Ivo Peran, danas sluga Božji. On je tek bio završio vojsku i petogodišnje robovanje – zbog ‘vjerske propagande’. Bio je strog odgojitelj, dobar otac, vrlo pobožan redovnik, glazbenik, vrlo obrazovan. Od nas osmorice petorica smo postali svećenici, još smo trojica živi (fra Bernardin Škunca i fra Pijo Pejić, a fra Marijan Mandac i fra Rafo Romić su umrli).

Gdje ste nastavili školovanje?

Nakon novicijata nastavili smo gimnaziju u Pazinu. Stanovali smo u samostanu i pohađali poznato pazinsko sjemenište u kojem je duša bio poznati rodoljub i intelektualac mons. Božo Milanović. Može se slobodno reći da je on najzaslužniji što je Istra vraćena majci zemlji. Pazinsko sjemenište bilo je krcato kandidatima, tako da je naš 7. razred imao dva odjela – A i B. I tu smo imali dobre profesore. No moje školovanje bilo je prekinuto pozivom u vojsku.

Fra Stanko u mladosti. Privatna arhiva

Kako je bilo u vojsci?

Kad smo bili na ‘levi’ – to je provjeri za vojsku, onda mi je oficir JNA rekao: ‘Druže, mi nemamo ništa protiv vjernika, ali za deset godina više nitko neće ići u Crkvu, od čega ćeš onda živjeti? ‘Vidjet ćemo’, rekoh mu. Režim nije priznavao naše škole, mi smo za njih bili seljaci, nismo mogli odgoditi polazak u vojsku. Nas nekolicina polagali smo 7. razred i pošli u vojsku dvije godine, u Trebinju, Nikšiću i Titogradu (Podgorica). Tu su nas ‘popove’ maltretirali na različite načine i uvijek nadzirali. Sjećam se kako su nam među narodne neprijatelje ubrajali i bl. Alojzija Stepinca. Napatili smo se fizički i psihički. Nakon vojske završio sam gimnaziju i maturirao.

Fra Stanko u vojsci. Privatna arhiva

Gdje ste studirali teologiju?

Teologiju sam studirao najprije jednu godinu u Zagrebu, drugu u Samoboru, a zadnje četiri godine u Zadru. Na svim tim učilištima imali smo dobre profesore. Na kraju sam diplomirao na Teološkom fakultetu u Zagrebu s diplomskom radnjom,, Marksizam i kršćanstvo“ s vrlo dobrim uspjehom.

Kad ste zaređeni za prezbitera i slavili mladu misu?

Za svećenika me je 30. ožujka 1964. zaredio zadarski nadbiskup Mate Garković u našoj crkvi sv. Frane u Zadru. Još nisam bio ni završio studij teologije. Ne znam zašto se starješinama toliko žurilo. Mladu misu slavio sam u Novalji 12. travnja iste 1964. godine. Na slavlju je došlo naših desetak bogoslova. Tu su bili i neki novaljski fratri. Bila su to teška vremena kad se nije moglo ni zamisliti imati objed u nekom restoranu. Morali smo rušiti pregradni zid naših rođaka da napravimo nekakav prostor za objed.

Fra Stanko na đakonskom ređenju 1963. Privatna arhiva

Kakav plan su za vas imali vaši redovnički starješine nakon završenog teološkog studija?

Iza Mlade mise najprije sam u Zagrebu položio razlike i diplomirao na Teološkom fakultetu. Moji starješine su odlučile da studiram klasične jezike, latinski i grčki u Zagrebu. U Pazinu sam se spremao za prijemni ispit. Bilo je to vrijeme kad je završavao II. Vatikanski koncil i kad je Sveta Stolica osnovala Papinski institut za visoku latinštinu (Pontificium institutum altioris latinitatis) pri Salezijanskom sveučilištu. U Rimu je tada bio generalni definitor naš o. Berard Barčić. On se založio da ja, umjesto u Zagrebu, studiram u Rimu. I za to je trebalo pripremiti prijemni ispit. Sjećam se da smo na latinskom morali ispričati 1. pjevanje Enejide, pjesnika Vergilija.

Kako je tekao taj studij?

Stanovao sam na našem ateneju ,,Antonianum“, a oko sat vremena sam putovao do Salezianuma. Nakon nekoliko godina studija, jedan mi je kolega iz Kanade ostavio staru Vespu, motocikl, na kojoj sam za pola sata mogao doći do fakulteta. Koliko se sjećam, u toj prvoj godini bilo nas je oko 120 studenata iz cijelog svijeta. Taj je institut ustanovljen da bi se spašavao latinski jezik nakon što je ukinuta latinska misa. Imali smo vrhunske profesore iz Rima i cijele Italije. Nastava i ispiti bili su isključivo na latinskom jeziku. Isto tako svi priručnici. Mislim da je to zadnja ustanova u svijetu koja je toliko njegovala latinski jezik i književnost. Učili smo i grčki biblijski jezik te druge pomoćne predmete.

Fra Stanko na Katoličkom sveučilištu Presvetog Srca u Rimu tijekom učenja talijanskog jezika 1966. Privatna arhiva

Koliko je trajao taj studij klasične filologije?

Trajao je pet godina. Nakon treće godine polagali smo licencijat, što se kod nas zove magisterij. Za to smo trebali napisati tzv. ‘tezinu’, jedan znanstveni rad. Ja sam se odlučio pisati o našem humanističkom pjesniku Iliji Crijeviću, Dubrovčaninu, koji je u 1481. Rimu ovjenčan lovor-vijencem, dobio naslov ‘poeta laureatus’. Njegova dva originalna kodeksa čuvaju se u Vatikanskoj biblioteci. Ja sam ih snimio i proučio te na temelju toga napisao tezinu, a kasnije sam rad proširio kao doktorsku disertaciju.

Spomenuli ste Vatikanski koncil. Što se tada u Rimu o tome govorilo?

Zadnje zasjedanje koncila započelo je 4. listopada 1965. na blagdan sv. Franje. Nas nekoliko studenata pozvani smo da služimo misu na otvorenju zasjedanja. Misu je imao generalni ministar kapucina. Bilo je impresionirajuće vidjeti nekoliko tisuća biskupa s mitrama smještenim u tribinama u crkvi sv. Petra. Ja sam bio akolit, nosio sam svijeću. To neću nikada zaboraviti. Što se tiče koncila, to je za nas bilo još misteriozno, nešto malo se znalo da će biti reforme, osobito da se uvodi narodni jezik u liturgiju. Da se u Rimu i u Crkvi nešto događa, vidjelo se i na vanjskom imidžu. Kad smo došli u Rim, nošnje časnih sestara i raznih redovnika i studenata bio je pravi folklor. Malo po malo to je nestajalo. Mi fratri mogli smo ići vani u klerdimenu, a poslije i bez njega. Govoriti danas o koncilu i plodovima zahtijevalo bi puno vremena. Ostavimo to po strani. Danas je Crkva u krizi. Ne znam koliko je tome doprinio sam koncil.

Fra Stanko s braćom u Rimu. Privatna arhiva

Imate li još što reći o studiju u Rimu?

Ja sam kao svećenik nakon godine dana u Rimu već bio kapelan kod raznih časnih sestara u Rimu i okolici; propovijedao i ispovijedao. Sve ljetne praznike upotrijebio sam za učenje stranih jezika: talijanski, francuski i njemački. Prvo ljeto pohađao sam tečaj talijanskog u Rimu, dva ljeta bio sam u Parizu na Katoličkom institutu, i jednu godinu u Njemačkoj.

Na kraju 5. godine studija predao sam debelu natipkanu knjigu o Iliji Crijeviću: Aelius Lampridius Cervinus, poeta Ragusinus sec. XV. kao doktorsku disertaciju, koju sam obranio 22. svibnja 1970. s vrlo dobrim uspjehom – magna cum laude. Bili su tu prisutni naši kolege Hrvati koji su studirali u Rimu.

U Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu s mon. Antunom Tamarutom. Privatna arhiva

Kako je dalje tekao vaš život?

U Domovinu sam se vratio na Vespi. U Hrvatskoj je tada postojao ‘boom’ sjemeništa i zvanja. Gotovo svaka provincija imala je svoje sjemenište. Ne znam je li tko obradio taj fenomen. Očito su tu bili sociološki razlozi: kako iz sela doći u grad. Tako smo i mi imali sjemenište i gimnaziju u Splitu na Poljudu. Bilo je tu stotinjak đaka – što naših, što hercegovačkih. Ja sam određen za profesora latinskog i grčkog u svim razredima.

Nedjeljom sam bio pravi pastoralac. Ujutro sam u Kaštel Sućurcu imao misu kod Gospe od Hladi, a poslijepodne sam držao vjeronauk kandidaticama časnih sestara milosrdnica u Bribirskoj ulici. Nekoliko puta bili smo na izletu na planinu Kozjak. Ne bih znao koliko je od tih đaka postalo svećenicima. Ova se škola ugasila 1974. radi pomanjkanja kandidata. Ja sam već 1972. imenovan župnikom Župe sv. Trojice na Poljudu. I taj me rad dosta zanimao. Napravio sam popis župljana prigodom blagoslova kuća. Blagoslov kuća bila je prava avantura jer su se ljudi bojali i mi sami smo sa strahom obilazili kuće i stanove.

Fra Stanko u mladim danima u prirodi. Privatna arhiva

Gdje ste još kao svećenik djelovali?

Naša franjevačka provincija proteže se duž jadranske obale od Kotora do Rovinja – ja je zovem ‘Čile’. Dva sam puta premještan na relaciji Split – Pula – Zadar. U Puli sam bio gvardijan i župnik (1976 – 1985) u Župi sv. Antuna pored Arene. Sa mnom je bio tada mladomisnik naš dragi fra Andrija Bilokapić i još nekoliko svećenika. Radili smo kao ekipa, svatko je imao svoje zaduženje, krštenja, vjenčanja, sprovodi, vjeronauk i dr.

Uvijek je bilo pouka odraslih za krštenje. Pula je teška sredina za pastoralni rad. Tu je od vremena Austrije bio mornarički centar, tu su se izmjenjivale države i režimi, fašizam i komunizam. Nakon 2. svjetskog rata Talijani su otišli, a u grad je došlo, osim Istrana, ljudi iz cijele Jugoslavije. Župa sv. Antuna radi svog položaja bila je, a mislim i ostala, najjača u Puli. Posla je bilo na pretek. U župi su radile i pomagale vrijedne časne sestre, najprije Srca Isusova, a zatim milosrdnice.

U Istru su 1979. došli neokatekumeni. Jeste li vi upoznali tu karizmu?

Kad nam je jedna ekipa neokatekumena iz Italije ponudila Neokatekumenski put, ja sam ih lijepo odbio. Rekli su da bi oni navijestili Isusa Krista u našoj župi. A što drugo mi radimo, rekoh. Osim toga, tu je bilo i pitanje jezika. Ja sam ih pristojno otpratio. Onda je jedna mlada žena iz Trsta, inače rodom iz Pule, došla župniku katedrale i pitala ga kako stoji vjera u Puli. Kad joj je župnik rekao istinu, da je slaba, ‘Zašto ne pozovete neokatekumene’ – upitala je. Tako je jednom došla ekipa i svim župnicima objasnila sam put i ponudila kateheze. Tako je to počelo.

Na tri župe držale su se kateheze koje su bile lijepo pohađane. Bilo je to jedno osvježenje, novi način naviještanja Evanđelja katehezama za odrasle. To je spasilo Istru. Osnovano je i sjemenište Redemptoris Mater, koje je dalo lijepi broj svećenika. Mi smo u župi prihvatili kateheze i one su dale lijepe plodove, osobito za spas obitelji i djecu. Karizma je dosta zahtjevna, pa ne ustraju svi na putu. Usput vam velim da sam Neokatekumensku zajednicu pokrenuo još u Splitu i u Trogiru. Problem je što rijetko sljedeći župnik prihvaća ove zajednice.

Fra Stanko u crkvi. sv. Frane u Zadru. Privatna arhiva

Nakon Pule ste došli u Zadar. U kojoj ulozi?

U Zadru je 1985. još punom parom djelovalo sjemenište i ja sam određen za profesora latinskog jezika. To je trajalo šest godina, a onda je došao rat i stavljen sam za vikara Župe Srca Isusova u Zadru. Tu smo proživjeli strahote rata, bez struje i vode. Bojali smo se da će Srbi svaki čas ući u Zadar.

Kako ste se osjećali u to vrijeme?

Bilo je grozno. Tutnjali su topovi, rušile se kuće, strahovali da ćemo i sami biti pogođeni. Osobito je bio strašan opći napad na Zadar 4. listopada 1991. s kopna, s mora i iz zraka. Na župi je tada bilo manje posla. Tada se pomalo uvodio Caritas s pomoći koja je dolazila iz Italije. Tada sam se pomalo počeo baviti znanstvenim radom, osobito s područja franjevačke i opće crkvene povijesti.

Do kada ste ostali u Zadru?

U studenom 1992. premješten sam za župnika u Trogir (Čiovo), jer je jedan naš brat napustio Red i otišao u svijet. Tamo nije bilo ni vjeronaučne dvorane za rad. Nešto smo improvizirali. Trogir je vjerski vrlo zapušten grad. Tu sam također bio vjeroučitelj u gimnaziji. Učinili smo što smo mogli. U Trogiru sam se zadržao tek nepune dvije godine. Onda sam opet 1994. premješten u Split na Poljud za župnika.

Fra Stanko u vožnji biciklom u Zadru. Privatna arhiva

Kakvo iskustvo imate iz tog vremena?

Tu je već vladao mir i lakše se disalo. Ljudi su masovno išli u crkvu, jer su nove vlasti imale dobar odnos s Crkvom. Skoro svi su blagoslivljali kuće i stanove, djeca su masovno išla na vjeronauk. Priprava i krštenje odraslih bilo je novo veliko polje rada. U ovo vrijem predavao sam vjeronauk u Pomorskoj školi. Nisu ti dečki bili baš pitomi. I tu sam osnovao neokatekumensku zajednicu i kad sam 2000. premješten u Pulu, ostavio sam tri nove zajednice.

Opet ste se vratili u Pulu. Rat je završio, je li se drugačije disalo u tom gradu?

U Puli sam bio vikar i upravitelj Svetišta Majke Božje u Šijani, na periferiji grada. Situacija je sada bila posve drugačija, puno bolja. Ljudi su masovnije išli u crkvu. Mnogo više ih je blagoslivljalo stanove, djece za vjeronauk je bilo na pretek. U Puli sam također bio profesor latinskog jezika u Medicinskoj školi i u sjemeništu Redemptoris Mater. U državnim školama djeca i mladi dosta su nemirni, naporni. I ovdje sam nastavio pomagati neokatekumenske zajednice i sam prolazio etape puta. Bili smo na međunarodnim susretima mladih s papom. Nastavio sam se baviti znanstvenim radom, osobito kad sam se konačno 2012. opet našao u Zadru.

Fra Stanko sa sestrama. Privatna arhiva

Ovo vam je posljednja postaja života, barem za sada. Kako od tada provodite vrijeme?

Godine 2012. došao sam za gvardijana u Zadar. Tu sam službu obavljao četiri godine. Naš zadarski samostan osobito je zadužen za ispovijedanje vjernika. Tu su prava iskustva. Malo je napornije to obavljati pred Božić i Uskrs, kad ljudi masovnije dolaze na ispovijed. Bog mi je dao dosta dobro zdravlje, a imam i više vremena, pa sam u ovo vrijeme napisao dosta znanstvenih radova i knjiga s područja franjevačke povijesti, povijesti Crkve i hagiografije, o našim svecima. Naša biblioteka u Samostanu sv. Frane dosta je bogata i pruža mogućnost za znanstveni rad. Ja sam već od 1994. mogao raditi na računalu i danas je mnogo lakše pisati, dotjeravati, popunjavati tekstove, nego nekada kad smo tipkali na mašini.

Misa o proslavi 50. obljetnice svećeništva (gore). Misa o proslavi 60. godišnjice svećeništva (dolje). Privatna arhiva

Između ostalog, bavili ste se životom bl. Jakova Zadranina. Što nam možete reći o njemu?

Bl. Jakov rođen je u Zadru, ali je glavninu života proveo u Italiji, u okolici Bara i umro je u gradu Bitettu, gdje je zaštitnik grada. Nije bio svećenik, nego samostanski brat, pa je tek kasnije bolje upoznat. Od starine se pisalo da je oko 1430. pošao u Italiju prateći provincijalnog starješinu na generalni kapitul. To je bilo vrlo vrlo turbulentno vrijeme u društvu i Crkvi: prodor Turaka, rasprave i podjele u franjevačkom redu, Venecija se vraća na našu obalu i dr. Bosanska franjevačka vikarija – kao misionarska pokrajina – imala je nekoliko samostana u Italiji u okolici Bara. Tu je stizao i narod iz Dalmacije i Bosne. Čini se da je fra Jakov bio pogodan za službu u tim samostanima, jer je poznavao talijanski i hrvatski jezik i da je to bio razlog što je ostao u Italiji.

bl. Jakov Zadranin. Autor brošure – Stanko Josip Škunca.

Tu se posvetio vršeći skromne službe kuhara, vrtlara, sakristana i sakupljača milostinje. Bio je vrlo pobožan majci Božjoj i sve slobodno vrijeme provodio je u molitvi. Već za života učinio je nekoliko čuda i umro u dubokoj starosti oko 1493. na glasu svetosti. No glas o njemu osobito se proširio 20 godina iza njegove smrti, kad je njegovo tijelo u grobu nađeno neraspadnuto. Na njegovu su se grobu događala čudesa i zato ga je papa Klement XI. 1700. proglasio blaženim. On je postao zaštitnik grada Bitetta, gdje se 27. travnja slavi na najveći način.