Preč. Željko Staver, kanonik pokorničar pulskog Stolnog kaptola sv. Tome apostola, rođen je na Stanciji Žufić, na području Župe sv. Mihovila, Žminj, u Pazinskom dekanatu, 26. svibnja 1939. godine. „Svjetlo dana ugledao sam na Stanciji Žufić i tu sam živio do odlaska u sjemenište. Na stanciji je bio moj otac, majka, prvo sam se rodio ja, a onda moja sestra, bio je i moj stric sa ženom i troje djece te baka. Stric je radio u Italiji kada sam ja rođen i dolazio bi za blagdane u Žminj. Bilo je to vrijeme koje se danas rijetko može naći – da se puno radi, da se ide redovito u crkvu, da se svatko poštuje. Po tome sam imao jedno lijepo djetinjstvo”.

Bijegom kroz prozor izbjegao Udbino nagovaranje da odustane od sjemeništa

Da se u ranoj mladosti, kako je u to vrijeme bio običaj, donese odluka za odlazak u svećeništvo pridonosilo je ozračje življene vjere u obitelji. Ova je ugledna žminjska obitelj uvijek bila na usluzi župi, a tijekom Drugog svjetskog rata sačuvala je najvrijednije liturgijske predmete iz žminjske župne crkve. „Kao mali sam bio ministrant, a to je vrijeme kada je dosta dečki bilo u sjemeništu. Godine 1950. kada sam otišao u sjemenište vlč. Ivan Krajcar imao je mladu misu. To je na mene djelovalo. S njim sam ostao dobar. On je neko vrijeme bio i u sjemeništu tako da sam onih prvih dana svoga boravka u sjemeništu imao nekoga tko me razumije. To je za mene bilo jako lijepo za doživjeti sjemenište s poznatim licima. Svoju odluku da idem u sjemenište podijelio sam s ocem, on mi je rekao da idem ako je to moja želja.”

U osvrtu na prve dane u Pazinskom sjemeništu preč. Staver ističe: „Kada sam došao u sjemenište imao sam broj 346 za svoju odjeću koja se prala s onom ostalih sjemeništaraca. Te je godine sigurno bilo više od 300 učenika u sjemeništu. Bilo je zanimljivo živjeti u tako velikoj grupi. Bilo je lijepo, ugodno, ponekad i teško. U sjemenište sam otišao u vrijeme kada je država pazila tko gdje ide. Tako sam imao slučaj s Udbom da su došli u moju kuću. Pobjegao sam kroz prozor van da bih izbjegao njihovo nagovaranje da ne idem u sjemenište.”

Svećeničko ređenje

Preč. Staver posebno pamti duhovne vježbe kojim se spremao za đakonsko i svećeničko ređenje. „Nakon dana provedenih na duhovnim vježbama čovjek je ispunjen duhom radosti. Sam čin ređenja bio je u pazinskoj crkvi sv. Nikole i to je bio poseban događaj. Za svećeničko ređenje 22. srpnja 1962. su mi iz Argentine došli stric i tetka. Okupila se i rodbina iz Italije i Slovenije. Mlada misa bila je 19. kolovoza 1962. u Žminju. Nemoguće je opisati osjećaje koje čovjek ima u tome trenutku. Jedan mladić s 22 godine ide u nešto čega nije svjestan. Tek sam s prvim dekretom vidio što znači biti svećenik. Poslan sam u Valturu i Muntić, a sljedeće godine mi je dodan i Kavran. Tu tzv. Dolinštinu uopće nisam poznavao. U Žminju su svi išli u crkvi, ali tako nije bilo u Valturi. To je za mene bio šok. Poslije sam vidio u kakvim prilikama i neprilikama ljudi žive, prihvatio sam ih i išao s time malo po malo naprijed. Bio sam si uzeo za mladomisničko geslo „Da, Oče!” i to me je vodilo”.

Prva župnička služba

Župe Valturu, Muntić i Kavran preč. Staver vodio je do 1978. godine, a novim dekretom postao je župnik katedralne Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Puli gdje je ostao do umirovljenja 2008. godine. Gotovo tri desetljeća djelovao je u Puli koja je u vrijeme njegova dolaska bila po mnogočemu specifičan grad što po sastavu stanovništva, među kojima su pripadnici talijanske nacionalne manjine kao i doseljenici iz unutrašnjosti i sjevera Istre, što po brojnim obiteljima vojnim djelatnicima. „Iznenadilo me je novo imenovanje. Bile su mi poznate crkvene prilike u Puli, a nakon 16 godina djelovanja u Valturi, Muntiću i Kavranu već sam si sve bio uredio. No, prihvatio sam odluku biskupa Dragutina Nežića. Od velike pomoći bio je dar prihvaćanja svakoga koji mi je Bog dao još u obiteljskom okruženju. Čovjeku sam uvijek prilazio s mišlju da smo svi mi potrebni drugoga. Nikada nisam imao problema s vojnim djelatnicima, niti s bilo kime.”

Katedralni župnik

Pastoralno djelovanje župnika katedralne župe, koja se nalazila na nekoliko metara od zgrade Admiraliteta, vojnog zapovjedništva za Sjeverni Jadran, zasigurno nije bilo jednostavno. No, preč. Staver je svojim smirenim uglađenim manirima izgradio korektan odnos s predstavnicima vojnih i civilnih gradskih vlasti. Jednako tako, dobre diplomatske sposobnosti pomogle su mu u uspostavljanju dobrih ljudskih odnosa i s predstavnicima ostalih vjeroispovijesti, što je napose značajno jer se pravoslavna crkva sv. Nikole nalazi se vrlo blizu katedrale, a i muslimanski vjerski prostor je na području katedralne župe. Posebno dobri, prijateljski odnosi s gradskim vlastima kao i s mnogim utjecajnim osobama u poslovnim krugovima, poput uprave Uljanika, doprinijeli su i njegovom pastoralnom djelovanju.

Kao župnik katedrale dočekao je i godine tranzicije, velikih političkih promjena početkom 90-tih godina prošlog stoljeća kada je bio veoma aktivan u karitativnom djelovanju, kako prema izbjeglicama tako i prema svim ostalim potrebitim stanovnicima Pule. „Godine 1991. bio sam na operaciji srca i bilo mi je teško. No, imao sam rodbine i prijatelja u Italiji i okolnim zemljama pa su kamioni robe stizali da se podijeli ljudima i vojsci. Dijelili smo svima tko je došao tražiti pomoć bez obzira što su i kako su. Dalo se je jako puno. Voditi katedralnu župu je jako lijepo, ali i zahtjevno. Puno sam stvari napravio poput novih prozora na crkvi, novoga zvona, zatim orgulja, rasvjete, razglasa i sl. Nisam imao novaca pa sam išao iz duga u dug, ali se napredovalo.”

“U Žminju se živjelo tako da se njegovao odnos poštivanja sviju”

Jedan od dobročinitelja bio je i poduzetnik Primo Rovis. On je s 25 godina, 1947. godine, u teškim godinama poraća koje su u Istri, zbog etničkih i ideoloških okolnosti, bile nadasve kompleksne, morao napustiti rodni Žminj i preseliti se u Trst, ali je svesrdno pomagao svoj rodni kraj. Ovaj veliki dobrotvor Istre donirao je, u više navrata, razne aparate pulskoj bolnici. Godinama kasnije postao je počasni građanin Grada Pule. „Rovis je bio plemenit čovjek i pomagao je čovjeku, ne gledajući je li on Hrvat ili Talijan. U Žminju se tako živjelo, njegovao se taj odnos poštivanja sviju. Rovis, koji je po dolasku u Trst izgradio svoj poslovni imperij dobrim dijelom i zahvaljujući masovnom uvozu kave iz Brazila, mi je poklonio više kilograma kave za uzvanike na proslavi nakon moje mlade mise, bilo je to vrijeme, sjećati će se oni stariji, kada je kod nas vladala velika nestašica kave. Taj mentalitet da nije bitno tko je koje nacionalnosti nego kakav je čovjek i danas se živi u Istri, iako u manjem omjeru, a nekada je to bilo prirodno.”

Tijekom svoje župničke službe, ali i nakon umirovljenja, preč. Staver nastavio je održavati svake nedjelje misu na talijanskom jeziku u katedrali gdje postoji i župna kateheza na talijanskom. Članovi pulske talijanske nacionalne manjine, ali i brojni inozemni gosti iz Italije koji u Puli provode više ljetnih mjeseci, upravo u njemu prepoznaju svog svećenika, duhovnog pastira, koji ih razumije, u potpunosti, ne samo na jezičnoj razini, on je za sve njih jednostavno „el nostro don Desiderio“ (dijal. Željko – Desiderio) Od 2020. godine živi u Svećeničkom domu Betanija u Puli.